Pages

utorak, 26. prosinca 2017.

(Ne)znani primjeri svetosti: fra Augustin Miletić


Zasigurno jedan od najslavnijih sinova Crkve u povijesti Bosne i Hercegovine bio je fra Augustin Miletić, bosanski franjevac i biskup. Međutim, uprkos činjenici da se veoma često ističe njegov značaj u povijesnom smislu, vrlo malo se govori o fra Augustinovoj duhovnoj dimenziji. Rijetki znaju da se njegov grob u Livnu često posjećuje i slovi kao zavjetno mjesto, te da postoje svjedočanstva o brojnim uslišanim molitvama i milostima primljenim nakon što su se vjernici utjecali njemu za zagovor. S pravom se mnogi pitaju zašto nikada nije pokrenuta inicijativa za fra Augustinovu beatifikaciju. Ipak, da bi se takvo nešto desilo jako je bitno moliti na tu nakanu i upoznati što više ljudi s njegovim životom i djelom.

Fra Augustin Miletić je rođen u Fojnici 16.02.1763. godine. Bio je sin jedinac, a roditelji su mu bili jako pobožni ljudi. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja koje je stekao kod franjevaca u Fojnici, odlučuje se poći za redovničkim pozivom, tako da već 1779 godine oblaći franjevački habit i ulazi u novicijat. Naredne godine ga uprava provincije Bosne Srebrene šalje u Graz na daljnje školovanje. Iz Austrije odlazi u Italiju, te u Padovi završava filozofsko teološki studij nakon čega i biva zaređen za svećenika. Poslije ređenja ostaje u Italiji gdje nastavlja sa školovanjem, tako ubrzo postaje veoma cijenjen profesor na sveućilištima u Padovi i Bresciji i popularan propovjednik. 
Tadašnji apostolski vikar u Bosni, biskup fra Grgo Ilijić, suoćen sa brojnim problemima s kojim se očito sam nije bio u stanju nositi, od Pape traži da mu dodijeli pomoćnog biskupa. Sveta Stolica za tu službu odabire upravo fra Augustina Miletića, koji za biskupa biva posvećen 12.06.1802. godine u Padovi, te se naredne godine vraća u Bosnu i preuzima službu biskupa koadjutora bosanskog apostolskog vikarijata. Situacija koju je zatekao po dolasku u Bosnu nije baš bila ohrabrujuća. Pored veoma teškog stanja katoličkog puka i franjevaca pod osmanskom vlasti, nalazi i dosta problematičnu situaciju u odnosima uprave Franjevačke provincije Bosne i Srebrene i biskupa Ilijića. Fra Augustin Miletić se odlično snašao kao medijator u smirivanju napetosti i stvaranju povoljnije klime za pastoral u doista nemogućim uvjetima kakvi su tada zadesili katoličku zajednicu u Bosni.
Biskup Ilijić umire 01.03.1813. godine, na poziciji apostolskog vikara nasljeđuje ga upravo fra Augustin. Da bi donekle približili sliku u kakvoj problematičnoj situaciji su bili katolici  toga vremena u Bosni, spomenimo epidemiju kuge koja je za tri godine (1814-1817) pokosila na tisuće života i tešku glad koja je uslijedila nakon nje. Pokušavajući bar nekako pomoći svom narodu, biskup Miletić je čak pisao papi da zbog te situacije vjernike u Bosni oslobodi posta i zavjetnih odricanja od hrane i vode. Na zapadu su harali ''Napoleonovi ratovi'', na istoku se dešavao ''Prvi srpski ustanak'', a u samoj Bosni došlo je do jačanja pokreta domaćeg muslimanskog plemstva protiv sultanovih reformi. Veliki valovi izbjeglica iz svih dijelova Hrvatske, pa čak i iz Mađarske dolaze u Bosnu, tako da se broj katolika povećao, ali je broj franjevaca koji su službovali u vikarijatu tada bio jako mali, a znamo da u to vrijeme osim tri samostana (Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska), te crkvica u Varešu i Podmilačju u Bosni i Hercegovini nije postojalo pravih bogoslužnih prostora. Mise su služene po privatnim kućama, barakama, pećinama ili čak pod vederim nebom. Fra Augustin insistira da se braća koja su iz raznoraznih razloga službovala izvan provincije i vikarijata vrate nazad jer mu je svaki svećenik bio prijeko potreban. Uprkos svim tim problemima ne zapostavlja se ni duhovni život zajednice. Kroničari bilježe da su doseljenici sa sobom donijeli razne poganštine, posebno bogohulje i psovke, koje su se počele širiti i među domicilnim bosanskim katolicima, pa je biskup Miletić morao voditi veliku bitku i s tom pošasti, posebno svojim propovijedima i duhovnim nagovorima koje su fratri čitali vjernicima, te nadljudskim nastojanjima da se što više ljudi nauči čitati i pisati. Nazivi njegova dva najpoznatija djela ''Istomacegne stvari potribitii Nauka krstjanskoga'' i ''Početak pismenstva'' sasvim dovoljno govore koliko mu je stalo da svoje vjernike održi u vjeri i približi pismenosti. Autor je nekoliko crkvenih pjesama, a najpoznatija je svakako ''Ponizno se teb' klanjamo'' koja se i danas širom Bosne pjeva na misi prilikom podizanja hostije.
Iz današnje perspektive teško je uopće zamisliti način života i pastoralnog djelovanja jednoga takvoga biskupa u Bosni u to vrijeme. Veoma često je putovao po cijelom vikarijatu nastojeći obilaziti i ohrabrivati vijernike, služiti misu, naučavati ljude o vjeri i ispovijedati. Posebno je dosta napora ulagao u razgovorima sa onima koji su u zavadi i svađi. O njemu se govorilo kao veoma poniznom i strpljivom čovjeku sa iznimnim Božjim darom za izmirivanje posvađanih ljudi. Ljeti je uglavnom obilazio župe, a zime je redovito provodio u fojničkom samostanu živeći po strogim redovničkim pravilima, radeći samostanske poslove ravnopravno sa ostalim fratrima, te pišući izvještaje i propovijedi.
Fra Augustin je važio i za veoma sposobnog diplomatu. Vješto je pregovarao sa Turcima oko dozvola za popravke na samostanima u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, a od pape Pija VII uspio je izmoliti novac za namirenje dugova u koje je zapao samostan u Kreševu. Posebno je želio biti blizak svojoj braći fratrima. Podsticao je nova duhovna zvanja, te uspio isposlovati njihovo školovanje u Italiji i Austriji.
Preminuo je 18.07.1831. godine u Vidošima kod Livna, prilikom pastoralne vizitacije toga kraja. Sahranjen je na tomošnjem groblju u Rapovinama. Vijest o njegovoj smrti na glasu svetosti ubrzo je privukao na stotine hodočasnika koji su dolazili moliti, utjecati se za pomoć i zavjetovati se Bogu. S obzirom da je sve više i više ljudi dolazilo na njegov grob, te da su pojedinci čak i zemlju s groba počeli uzimati i nositi kućama kao relikviju, fratri su fra Augustinovo tijelo 1881. godine prenijeli u novu crkvu koja je izgrađena uz samostan na Gorici. Time se započelo (ne)svjesno odvikavati narod od štovanja biskupa fra Augustina kao sveca ili blaženika, te sve više isticanje njegovog imena u povijesnom, političkom i kulturnom kontekstu, a sve manje  u duhovnom. Ipak, narod ga nikad nije zaboravio. Štovanje, utjecanje za zagovor i zavjetovanje na njegovom grobu nikad nije u potpunosti nestalo, a zadnjih godina ponovo se javlja interesovanje za svetost fra Augustina Miletića. Nadajmo se da će i crkvene glavešine u BiH poduzeti nešto da se otvori postupak koji će istražiti brojne slučajeve uslišanih prošnji i molitvi na njegov zagovor.

V.


.

ponedjeljak, 25. prosinca 2017.

ČESTIT I RADOSTAN BOŽIĆ SVIMA

 
 VERBUM CARO FACTUM EST ET HABITAVIT IN NOBIS
 

OD SRCA ŽELIMO ČESTIT I RADOSTAN BOŽIĆ SVIM ČITATELJIMA BLOGA
NA DOBRO NAM DOŠLO SVETO POROĐENJE ISUSOVO
 
 
 
.

nedjelja, 24. prosinca 2017.

Božićna čestitka kardinala Vinka Puljića


 
U susret Božiću

„Svi su išli,svatko u svoj grad da se upišu. Tako i Josip jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše“. (Lk 2,3-4)
Neizmjerno dobri Bog u povijesne okolnosti čovječanstva i životnu svakodnevicu upisuje povijest spasenja satkanu od neizmjernog broja niti koje povezuje u divni sklad svoje trajne božanske ljubavi prema čovjeku. Tako i u povijest cijelog čovječanstva po Mariji, koja s Josipom odlazi na popis stanovništva u Davidov grad Betlehem, ispisuje svojim božanskim rukopisom povijest svoje ljubavi. Poslušni Duhu Svetom u svojoj svakodnevici Marija i Josip hode prema Betlehemu. Tako su i tisuće vjernika širom ove zemlje hodile i hode na Svete mise Zornice otvarajući se poticajima Duha Svetoga i pripravljajući mjesto Isusu za rođenje u srcu svakoga od njih. Isus se želi roditi u svakom vjerničkom srcu, u svim našim obiteljima i u svim našim župnim zajednicama. Došašće je blagoslovljeno vrijeme kroz koje hodimo kao što su hodili Marija i Josip prema Betlehemu. To je molitveni i pokornički hod kojim izražavamo svoju vjeru u Gospodinov dolazak. Želimo očistiti svoje srce pristupajući sakramentu ispovijedi da ono bude mjesto u kojem će se roditi i udomiti utjelovljeni Sin Božji.  Simbolika Zornica je u hodu Marije i Josipa prema Betlehemu. Kao što zora nakon noći najavljuje svjetlo dana, tako nas i slavlje Zornica vodi božićnom svijetlu. Mnogi će poput Marije i Josipa za ovaj Božić poći u svoj rodni kraj, u svoj zavičaj, među svoje najbliže. Neka taj susret istinski bude izvor božićne radosti da ne zaboravimo svoje korijenje i da se to korijenje ne osuši.

Događaj Božića

„Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle jer u gostionici nije bilo mjesta za njih“. (Lk 2, 6-7)
Bog prihvaća jaslice da se udomi u čovječanstvu. U trenutku dok silazi s nebesa na zemlju, za malenog Isusa nema mjesta u ljudima i među ljudima. I to se nebrojeno puta ponavlja kroz povijest. Božja darežljivost posebno je vidljiva u darivanju života, a toliko puta čovjek ne prihvaća život u skromnosti.  Zaokupljen trkom za uživanjem, zaslijepljen sebičnošću, vođen oholim nadmetanjem i zahvaćen pohlepom čovjek današnjice kao da sve više gubi osjećaj za tu božansku skromnost koja se očitovala rođenjem u jaslicama. Doživjeti Isusovo rođenje znači vratiti se skromnosti, poniznosti, jednostavnosti. Evanđelje nam poručuje da se Bog objavljuje malenima. I ovaj Božić divna je prigoda da se otvorimo Božjemu Sinu i poput njega prihvatimo život u jednostavnosti i skromnosti.

Naći ćete Djetešce

Pastirima pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: „Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio spasitelj – Krist, Gospodin i neka mu ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce gdje leži u pelenicama gdje leži u jaslicama!“ (Lk 2, 8-12).
Na mnogo načina Bog šalje svoje svijetlo onima koji su otvoreni Božju riječ čuti. Nekad je to po nevidljivim nadahnućima, a nekad po konkretnim osobama. Navještaj radosne vijesti i ono evanđeosko „danas“ traje svakoga dana, a osobito na Božić. Zato ovog Božića želimo otvoriti „uši srca“ kako bi čuli tu blagu vijest da se Bog rodio među nama. Dok nas svakodnevno zapljuskuje buka zamamnih poruka koje nude užitak u raznim zarobljenostima i ovisnostima, otvorimo uho i srce za tihu i blagu vijest kojom anđeli javljaju da nam sam Bog šalje svoga Sina Jedinorođenca da nas spasi. Ta radosna vijest razgoni svaki strah iz čovjekova srca i uzrok je veselja pojedinca i cijelog naroda Božjega jer je Bog pohodio svoj narod. Po Isusovu rođenju Bog pokazuje da nije daleko nego sasvim blizu – u nama i među nama; da ne ruši i ne lomi nego u skromnosti i tišini pokazuje svoju neizmjernu ljubav prema čovjeku. Božićno vrijeme najprikladnije je vrijeme da u punini doživimo tu nježnu, blagu, tihu i trajnu ljubav Božju prema svakome od nas.

Slava Božja i Mir ljudima

„Odjedanput se anđelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi“. (Lk 2,13-14)
Svi stanovnici neba raduju se i hvale Boga na visini. U isto vrijeme žele mir ljudima na zemlji kojima Bog pokazuje tako veliku ljubav darujući im svoga Sina. Dati i davati slavu Bogu znači naći sebe u svom dostojanstvu. A mir stanuje tamo gdje je Bog, tamo gdje vlada Božji zakon ljubavi kao vrhunac i mjerilo svega. Kad Boga prognamo iz svog srca, iz obitelji i iz društva, tada nastaju sukobi, zavisti i mržnja što kao posljedicu često ima nemile ratove. Mnogi od nas Iskusili su svu okrutnost rata čije posljedice još proživljavamo. Štoviše, kao da se javlja i strah od novog rata. Čini se da sve više težimo za novcem, prestižem i prolaznom zemaljskom slavom i da su nam uši zatvorene za Božju riječ, da u našem srcu nema mjesta za Boga.  Mira neće biti dok Bog ne bude na prvom mjestu u našem srcu i našim obiteljima i dok u našem društvu ne zavladaju zakoni utemeljeni na Božjem zakonu ljubavi i otvorenosti prema životu. U tom duhu molim da Božji mir zavlada u ljudskim srcima, u obiteljima, među ljudima, u narodu i među narodima.

Hajdemo i mi do Božićnih jaslica

„Kad anđeli od pastira odu na Nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugome: Hajdemo dakle do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin“. (Lk 2,15)
Svatko od nas je pozvan za ovaj Božić odgovoriti na tu poruku Radosne vijesti: poći i naći Novorođenče u otajstvu vjere. Poput pastira pozvani smo poticati jedni druge na zajednički hod u susret Gospodinu. Tjelesnim očima ne možemo ga vidjeti, ali očima vjere možemo ga i doživjeti i vidjeti. Ne bi trebali živjeti kao da se Isus nije rodio. Pastiri su se divili toj poruci. I mi smo pozvani otvorena srca prihvatiti dar vjere i diviti se tako velikoj Božjoj ljubavi prema nama.

Prebirati u svom srcu

„A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u svom srcu“. (Lk 2,19)
Pozvani smo poput Marije produbljivati iskustvo vjere kroz trajno razmišljanje i molitvu. Božićno vrijeme osobito je pogodno da, poput Marije, prebiremo otajstva spasenja u svom srcu čitajući Sveto pismo, moleći krunicu, sudjelujući u slavlje Euharistije imajući na umu da sve to izgrađuje naš vjernički identitet.
Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, upućujući vam ove riječi Evanđelja, želim da vas božićna radost zahvati, ispuni vam srce i oplemeni dušu kako bi naši međusobni odnosi zračili Isusovim prisutnošću. Zauzmite svoje mjesto uz božićne jaslice i neka vam Božić izliječi sve rane i na duši i na tijelu te božićno svijetlo obasja sve vaše staze da hrabro s nadom kročite kroz život. Ne dajte se zavesti mračnim glasinama koje kradu nadu. Sačuvajte božićno svijetlo i u srcu, i u obitelji i u međuljudskim odnosima. Otvorimo svoje srce prema našim susjedima i komšijama koji drugačije vjeruju jer nas veže ista Božja ljubav i jer nas je Bog pozvao na zajednički suživot u ovoj našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini. Molimo za sve kojima je povjerena vlast u ovoj zemlji da rade i surađuju na dobro svih ljudi. Molimo novorođenog Isusa za tolike koji trpe siromaštvo, za one koji su prognani, bolesni, zaboravljeni i ostavljeni; molimo i za one koji brinu za bolesnike i nemoćnike, uključimo u molitvu sve utamničene i one koji služe društvu kao djelatnici u zatvorima; molimo za teške grešnike da se pokaju za svoje grijehe i obrate se te drugima čine dobro; molimo i za medijske djelatnike da budu što više u službi radosne vijesti; za sve sadašnje i buduće majke da budu otvorene novom životu; za sve koji su se odazvali Božjem pozivu da Gospodina životom veličaju i slave te nesebično služe ljudima; za prosvjetne djelatnike da djecu i mlade uče dobru; za vojnike i policajce da budu u službi slabih; za sve ljude da budu nositelji i graditelji mira. U tom duhu neka vam je čestit Božić, neka vas ispuni radošću i nadom kako bi hrabrom vjerom i ispunjeni Božjim blagoslovom zakoračili u Novo ljeto 2018.

+ Vinko kardinal Puljić,

nadbiskup metropolit vrhbosanski


Preuzeto sa stranice  http://www.ktabkbih.net


.


ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Spasi me



Abba, Oče
Pokaži mi
Kojim putem do Tvojih dvora
Putovati
Jer previše je raskrižja
Na cestama života mog
Previše je
Lažnih smijerova
Putokaza na kojim piše ''bog''.
Molim te, put pokaži mi

Abba, Oče
Nemoj šutjeti
Nek mi orjentir bude
Tvoj glas
Jer previše je buke
U svijetu nametanja ciljeva i želja
Previše je
Lažnih objava
Previše lažnih spasitelja
Molim te, nemoj šutjeti

Abba, Oče
Spasi me
Ljubavlju svojom
Načini most
Jer previše je ponora
Crnih bezdana koji me okružuju
Previše je
Onih koji te u mom srcu kude
Koji te nevinog optužuju
Molim te spasi me

Abba, Oče spasi me
Od bezdana i sna
Daj,
Da budan dočekam (k)raj

(Vladimir Fučec)

 .






nedjelja, 12. studenoga 2017.

Danijela i Antonija - zaboravljene mučenice


Svaki rat za sobom ostavlja pustoš, tugu, patnju i sve najgore što se može zamisliti, a posebno su bolna sjećanja na toliko nevino stradale djece, čija je mladost smrću prekinuta.
Jednom sam čuo izreku ''praštati je od Boga, a zaboravljati od zloga''. S obzirom da nas Crkva uči da one koji su žrtvu podnijeli zbog Krista smatramo mučenicima za vjeru, osjećam se pozvanim spomenuti u ovom tekstu dvije djevojčice iz Mostara: Danijelu Vidović i Antoniju Sesar, nažalost gotovo zaboravljene mučenice, koje su svoj život dale za Krista 11.11.1994. Tog kobnog popodneva su zajedno sa drugim vršnjacima bile na satu vjeronauka, kada su postrojbe muslimanske Armije BiH započele s granatiranjem mostarske katedrale. Danijela i Antonija su poginule, a osmero druge djece je bilo teže ili lakše ranjeno.
Mnogi su ratni zločini procesuirani i zločinci kažnjeni, ali za ovaj zločin zbog nemara i nebrige licemjernih političara (iz reda hrvatskog naroda u BiH) još nitko nije odgovarao, a kako se čini najvjerovatnije nikad ni neće. Tako će ubojice izbjeći ovozemaljsku pravdu, ali pravdu Božju sigurno neće.
Mučenicima za vjeru se možemo moliti za zagovor, tako se molimo i ovim anđeoskim vjeroučenicama za zagovor da nam Bog oprosti što smo ih zaboravili.


V