Pages

subota, 3. studenoga 2018.

Za pokojne



Spomeni se Gospodine,
otaca naših i braće naše usnule u nadi za uskrsnuće u život vječni,
i sve upokojene u pobožnosti i vjeri,
i oprosti im sve što sagriješiše riječju, ili djelom, ili mišlju.
I uvedi ih Gospodine,
u mjesta svjetla, u mjesta svježine, u mjesta odmora,
odakle odbija svaka muka, žalost i uzdah,
gdje gledanje lica Tvoga veseli sve od vijeka svete Tvoje.
Daruj im carstvo Tvoje
i učešće u neiskazanim i vječnim dobrima Tvojim,
i uživanje u Tvom beskonačnom i blaženom životu.
Jer Ti si život, i uskrsnuće i pokoj usnulih slugu Tvojih,
Kriste, Bože naš.
Tebi slavu uznosimo sa bespočetnim Tvojim Ocem,
Presvetim, i Blagim, i životvornim Tvojim Duhom,
sada i vazda i u vjeke vjekova.
Amen.



.

utorak, 9. listopada 2018.

Obraćenici ili odbačenici


 Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu (Poslanica Efežanima 3, 19-22)

Posljednja Isusova uputa apostolima prije uzašašća na nebo bila je: ''Pođite dakle i učinite sve narode učenicima mojim krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga''. (Matej 28, 19) Nakon toga, apostoli i njihovi učenici rasijali su sjeme Evanđelja koje se nezaustavljivo širilo čitavim svijetom, te je od šačice sljedbenika Isusa iz Nazareta, zajednica kršćana porasla na preko dvije milijarde članova. Iako su od samog početka kršćani bili proganjani, mučeni na razne načine i ubijani, vjera koju su navještali i svjedočili proširila se na istok, zapad, sjever, jug i došla među skoro sve narode na kugli zemaljskoj. Ta ekspanzija trajala je gotovo dva tisućljeća, da bi se iznenada skoro pa u potpunosti zaustavila sredinom XX stoljeća. Čak bi slobodno mogli reći da je, sa izuzekom dijelova Afrike i Azije, u ostatku svijeta došlo do rapidne dekristianizacije. Papa Benedikt XVI je prije nekoliko godina oformio Vijeće za Novu evangelizaciju, kao potpuno novi dikasterij u Vatikanu, koji bi se trebao baviti re-evangelizacijom dekristijanizirane Evrope i drugih područja, međutim i to je nekako ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Pisati o ovome negativnom fenomenu u ovako globalnom smislu je jako teško. Svako područje i svaka kultura očigledno ima svoje razloge. Ono o čemu ja želim otvoriti prostor za razmišljanje je šta se desilo nama?
Na našem području Crkva je samu sebe uvukla u neku vrstu antievangelizacije. Postali smo na neki način sami sebi svrha. Zarobili smo sebe u herezu etnokonfesionalizma.
Kada se desi da neka osoba sa kršćanstva pređe na islam o tome se naveliko piše, takve vijesti rado prenose različiti portali i drugi mediji, ali šta je sa slučajevima prelaska sa islama na kršćanstvo? O tome se rijetko ili gotovo nikako ne piše, tako da većina ljudi vjerovatno misli da se to ni ne dešava. Međutim, nije tako. Osobno u gradu u kojem živim poznajem petnaestak katolika (i preko trideset protestanata) koji potječu iz muslimanskih obitelji. Za razliku od ovih koji su sa islama prešli na protestantizam i u svojim zajednicama doživljavaju ravnopravnost, kod katolika obraćenici žive u sjeni, stigmatizirani i prepušteni samo vlastitoj vjeri i želji da budu Kristovi. Mi, Hrvati, koji smo rođeni u katoličkim obiteljima, svoje katoličanstvo shvaćamo na neki način kao prirodni slijed događaja. Naši roditelji, djedovi, pradjedovi i pradjedovi naših pradjedova bili su katolici, tako da je sasvim logično da i mi sami budemo katolici. Međutim, oni koji potječu iz drugih vjerskih zajednica, a katolicima su postali osobnom odlukom, svoje katoličanstvo doživljavaju potpuno drugačije. Na našim područjima vjera i nacionalnost su usko povezani i svaka apostaza od svjetonazora naših roditelja izazvat će jako negativne posljedice. To se uglavnom dešava i tim ljudima. Slušajući svjedočanstva nekih od njih normalan čovjek ne može ostati ravnodušan. U dosta slučajeva, roditelji, braća, sestre i prijatelji su ih se odrekli. Mnogi su dobijali prijetnje, neki su čak i fizički napadani. E ovdje se dešava jedan još gori paradoks. Ako je na neki užasan način bilo i za očekivati takve reakcije zajednice koju su napustili, sasvim je neočekivana i šokantna činjenica da, s druge strane, u Katoličkoj crkvi, kojoj su uz toliku žrtvu pristupili, ne osjećaju dobrodošlicu, nego uglavnom ignoriranje, pa čak i neprihvaćanje. Možda će neke iznenaditi, ali možda i ne, ali osobno sam, svojim očima vidio, kako se ti ljudi čak i od strane nekih svećenika demoraliziraju, da ne kažem odgovaraju od krštenja. Kako shvatiti ovakav način de-evangelizacije, koja je, vjerujem jedinstvena u svijetu? Postoje tri razloga:
Prvi razlog je nedostatak pravog iskustva s ovakvim situacijama koje izaziva nepovjerenje. Komentar mnogih naših ''genetski predodređenih'' vjernika je; ''to su oni uradili zbog novca ili da bi dobili putovnicu''. Istina, da je bilo i takvih slučajeva, ali zar zbog nekih takvih pojedinaca dajemo sebi za pravo zatvarati vrata Kristove crkve bilo kome? U Svetom pismu stoji: ''Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista'' (Djela apostolska 10, 47-48)
Drugi razlog je takozvani ''multietnički duh'', koji ovdje vlada. Pojedini ovdašnji svećenici često vole pervertirati ideju Ivana Pavla II. o miru među religijama u herezu da su sve vjere iste i da ovakvi slučajevi obraćenja narušavaju međuljudske odnose. Prije bih rekao da narušavaju uspavanost etnokonfesionalnih antimisionarskih duša ovakvih klerika i vjernika. Neki očigledno zaboravljaju primjer jednog velikog franjevca Bosne Srebrene iz XVIII. stoljeća, fra Lovre Šitovića, koji je rođen u muslimanskoj obitelji i prije krštenja se zvao Hasan.
Treći razlog je onaj najrasprostranjeniji i najbolniji, a to je etnokonfesionalizam i dijabolična oholost koja je proistekla iz toga. Na našim prostorima, među običnim pukom vlada zabluda da su svi Hrvati katolici i svi katolici Hrvati. Sjećam se jedne zgode dok sam studirao ekonomiju i kod prijatelja vježbao zadatke iz računovodstva. Na TV-u je bila neka emisija o rimskim papama. Dotakli su se pape Siksta V. i teorije da je on bio Hrvat. Tada je baka od tog mog prijatelja sasvim začuđeno primjetila ''pa zar nije i ovaj sad Hrvat'', ja rekoh ''nije!''. Ona će na to ''ta šta je drugo, nije valjda Srbin?' Moj prijatelj joj je ljubazno pokušao objasniti ''pa nije bako, on je Poljak'', a ona će i na to ''pa dobro, znam da je Poljak, ali je Hrvat, Poljaci su Hrvati, ta nisu muslimani!''. Ova šaljiva anegdota može biti smiješna, ali je nažalost okviran način razmišljanja koji je prisutan među našim narodom.
Govorio sam o nedostatku misionarskog duha i nedostatku želje za evangeliziranjem od strane pojedinih klerika na našim prostorima. Ne mislim naravno da bi bilo koga trebalo prisiljavati na promjenu vjere služeći se trikovima i prevarama kako to rade neke druge vjerske zajednice i sekte. Naprotiv, ovdje govorim o neprihvaćanju onih koji sami prilaze nama. Fascinantno je da većina obraćenika koje poznajem, do razmišljanja o tome da postanu kršćani uopće nije došla pod utjecajem nekog katoličkog svećenika, nego iz samoinicijativnog čitanja Biblije i druge kršćanske literature, izučavanjem crkvene povijesti, umjetnosti, te usljed nekih natprirodnih fenomena. Treba reći i to da su neki od obraćenika na protestantizam prvo željeli pristupiti Katoličkoj crkvi, ali usljed hladnoče, nepovjerenja i odbacivanja koje su tu doživjeli, odlučili su postati kršćanima u nekoj drugoj zajednici poput Baptističe ili Evanđeoske crkve. 
Po prvi put sam se sa nekim tko želi postati katolik susreo prije petnaestak godina, kada sam preko jednog prijatelja upoznao studenta iz zapadnog dijela BiH. Iznenadilo me njegovo poznavanje kršćanske vjere i veoma dojmio žar s kojim je govorio o tome kako želi biti kršten. On je o sebi već govorio kao o katoliku i zamolio me da ga povežem s nekim od svećenika koje će ga uključiti u katehezu za krštenje. Tu je nastupilo šokantno razočarenje. Otišli smo jednom župniku i razgovarali s njim. Čim je čuo o čemu je riječ ovaj se vidno unezgodio i na sve načine nas se htio što prije riješiti. Bez ikakvog stida je upitao tog mog prijatelja da li želi da se krsti zbog putovnice. Ovaj mu je pristojno objasnio da već posjeduje putovnicu, kao i većina muslimana iz tog dijela Bosne, te da njegov razlog nije nikakve materijalne prirode, nego samo duhovne. Nisam mogao vjerovati koliko se taj svećenik trudio da tog momka odgovori od krštenja. Ne mogu se svega ni sjetiti. Pričao je razne budalaštine poput one da je nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva prestala privoditi k sebi one koje pripadaju drugim vjerama, te da je najbolje da se on u svojoj muslimanskoj religiji potrudi postati što bolji vjernik i što bolji čovjek. Na kraju, kad je vidio da ovaj ne odstupa od želje za krštenjem, velečasni mu je rekao da on ne može pristupiti vjeronauku u toj župi jer nije prijavljen tu, nego da u svom gradu ode tamošnjem župniku i tu pokuša. Dugo nisam za tog mladića čuo, tek prije par godina sam ga našao na facebooku. Živi u Njemačkoj, katolik je i aktivan član župe kojoj pripada.
To je samo jedan od slučajeva antievangelizacije kojima sam prisustvovao. Moj jako dobar prijatelj je također katolik koji potjeće iz muslimanske obitelji. Njemu je jedan svećenik javno rekao ''možeš i papa postati, ali za mene nikad nećeš biti katolik''. Taj će svećenik jednom pred Bogom odgovarati za svoju oholost i bestidnost. Međutim, nisu samo pojedini svećenici takvi, nego i mnogi vjernici. Mislim da ovakva negostoljubivost i apsolutno promašen smisao onoga što u stvari znači biti kršćanin, teško da je prisutna bilo gdje u svijetu osim ovdje kod nas.
Ovaj tekst namjerno nisam želio uljepšavati. Napisao sam ono što sam vidio i doživio. Možda se neki neće složiti. Možda neki imaju drugačije iskustvo. Ipak, nadam se da će možda nekima otvoriti oči i srce te shvate da Bogu nije bitna nacionalna pripadnost nego ono koliko Ga netko nosi u srcu.

''Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?'' (Djela apostolska 11, 17)



V



.

ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

Zlo koje izjeda Crkvu


 ''Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.'' (Matej 18, 6) 

Mnogi moderni teolozi i svećenici današnjice naučavaju teorije kojima se negira postojanje Đavla i pakla. Tvrde da je biblijski Đavo samo personificirani opis onog negativnog što ljudi čine, a samim tim, po njihovom mišljenju, ni pakao ne može postojati. Ovo o čemu ću dalje pisati nema nikakve veze sa modernizmom, ali ima veze sa sve brojnijim crkvenim velikodostojnicima, koji su očito prestali vjerovati u postojanje pakla kao vječne osude za smrtne grijehe, jer se drugačije ne može objasniti ponašanje koje se ogleda u tome da misle da mogu raditi sve i svašta, da će Bog praštati, a da nikakve odgovornosti i kazne za njih i njihova (ne)djela nema.
Svjesni smo da Crkvu već dugo vremena potresa skandal dijaboličnog zla pedofilje. Izvješća o ovoj pošasti ukorijenjenoj u život pojedinih crkvenih službenika dolaze iz cijelog svijeta, a kulminaciju doživljavamo upravo sada aktualnim slučajem donedavno prvog čovjeka Crkve u S.A.D.-u, kardinala Theodorea McCaricka, umirovljenog nadbiskupa Washingitona. Kardinal McCarick je u svojim mlađim svećeničkim danima godinama seksualno zlostavljao dječake, ministrante i sjemeništarce, služeći se pri tom između ostalog i ucjenama i prijetnjama, čime je žrtve držao u strahu, nastojeći tako da se zlo koje je činio nikad ne razotkrije. Međutim, sve skriveno na kraju ipak pronađe put do istine, pa su tako i njegovi monstrouzni zločini nakon pola stoljeća ipak otkriveni.
Vezano za slučajeve seksualnog zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj crkvi do sada su glavnu hajku, u vidu objavljivanja optužbi, vodili novinari pojedinih medija, dok se Crkva branila izjavama tipa ''to je problem društva u cjelini'' ili ''puno je više pedofila u ostalim institucijama nego među svećenstvom''. Međutim, takve priče više nikog ne mogu ubijediti. Činjenice govore da je ovo već sada globalni problem u Crkvi, što su prepoznali i sami vjernici, ljudi kojima je stalo do Crkve - Zaručnice Kristove, ljudi koji vole Crkvu i koji žele da se ona očisti od onih koji svojim izopačenim ponašanjem prljaju njenu čistoću, te time nanose bol i vjernicima i samome Bogu. Uznemirujuće je, da ne kažem poražavajuće, slušati izvješća koja dolaze iz cijeloga svijeta. Ni naši prostori više nisu izuzetak. Nedavno su svi mediji pisali o splitskom pedofilu - svećeniku Gracijanu Gašperovu. Ljudi koji su bili žrtve zlostavljanja odlučuju izaći u javnost i ispričati šta im se desilo. Ne znam koliko smo toga svjesni, ali ovoga će biti sve više i više.
Neki prikazuju slučaj kardinala McCaricka, kao presedan, ali o tom nema govora. Ovo se već i ranije dešavalo. Početkom devedesetih austrijski kardinal Hans Groer, tadašnji nadbiskup Beča, priznao je zlostavljanje maloljetnika, kao i škotski kardinal Keith O'Brian prije pet-šest godina, a u Australiji je u tijeku sudski proces protiv kardinala Georgea Pella, aktualnog tajnika Svete Stolice za ekonomske poslove. Dakle, McCarick nije prvi slučaj da vodeći crkveni velikodostojnik u jednoj zemlji bude proglašen krivim za ovako gnusne zločine. Još žalosnije je to što, kako stvari stoje, neće biti ni posljednji.
Zločini seksualnog zlostavljanja maloljetnika prisutni su u crkvenim redovima već desetljećima. Na vidjelo izlaze slučajevi još iz pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do današnjeg vremena. Nevjerovatno je da su svećenici pedofili bili međusobno tako dobro umreženi, jedni drugima su ''čuvali leđa'' i jedni druge gurali na dobre pozicije u hijerarhiji Crkve, te na taj način sebi obezbjeđivali zaštitu i prostor za djelovanje. Zgražavamo se nad činjenicama da mnogi biskupi, ne samo da nisu učinili ništa da to spriječe, nego su naprotiv to zataškavali i prikrivali. Danas se svi kunu da ništa nisu znali, međutim teško je povjerovati u to. Netko je ipak morao nešto znati. Vjernici traže istragu i to ne samo internu, nego da se u ovaj proces uključe i laici, te službeni državni istražitelji. Ohrabrujuće je primjetiti da je nekoliko američkih biskupa ipak snažno podržalo tu ideju. Među njima i nadbiskup Bostona, kardinal Sean Patrick O'Malley. On je izgleda još jedini američki kardinal koji je zadržao moralni kredibilitet kod vjernika i to upravo svojom hrabrom borbom za čišćenje Crkve od pedofila i sličnih monstruma. O strahu od istine koji evidentno vlada među pojedinim američkim biskupima dovoljno svjedoči ponašanje kardinala Donalda Williama Wuerla, nadbiskupa Washingtona, koji je tu službu upravo nasljedio od kardinala McCaricka. Oštro se protiveći osnivanjem bilo kakve mješovite komisije koja će istraživati ove slučajeve, on uporno zagovara mišljenje da istragu moraju predvoditi sami američki biskupi bez utjecaja bilo koga sa strane. Šta bi se time dobilo? Kao i do sada, jedno veliko NIŠTA. Krajnje je vrijeme za reakciju koja mora biti nemilosrdna i prema pedofilima i prema onima koji su ih štitili ili ignorirali njihove zločine. Kada kažem ''nemilosrdna'' pri tom mislim na privođenje ovih monstruma pravdi bez ikakve zaštite koju redovito dobijaju zato što su svećenici. Očit primjer je nedavni slučaj australskog nadbiskupa Phillipa Wilsona, iz Adeleidea, koji je priznao da je zataškavao slučajeve pedofilije, a počinitelje umjesto oštrog sankcioniranja samo premještao sa župe na župu. Dobio je samo godinu dana kućnog pritvora. Zar je to pravda? Zar zločinac zaslužuje bolji tretman samo zato što je svećenik? Ne, čak bih rekao da zaslužuje nešto mnogo gore jer je kao Kristov službenik odabran da dušama navješćuje Evanđelje i gradi Crkvu Kristovu, a ne da je svojim zločinima ruši i vjernike sablažnjava tako da bježe što dalje od svega katoličkog.
Vratio bih se sada na onaj dio o Božjem milosrđu. Bog jeste svemilosan, ali to je nešto između te osobe, njegovog pokajanja i samog Boga, međutim kada govorimo o ovako monstruoznim zločinima, oni moraju biti zaustavljeni. Ti izopačeni kriminalci moraju biti izbačeni iz crkvenih redova i predati ovozemaljskim sudovima da im se sudi po zakonima država u kojima su ta zlodjela činili. Nije im mjesto ni za oltarom ni u ispovjedaonicama niti na ulici nego u zatvoru. Isus jasno govori ''Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima'' (Matej 18, 10)
Na upit šta je glavni krivac za ovakvu situaciju nadbiskup Chicaga, kardinal Blase Cupich (Ćupić) odgovara da je to 'pretjerani klerikalizam''. Šta to znači? Vjerovatno ne zna ni on sam, bitno je bilo šta reći samo da se skine odgovornost sa sebe. Tražeći odgovore i razloge mnogi okrivljuju i celibat, međutim apsurdnost takve teorije je očigledna. Svećenik koji krši svoj zavjet čistoće naći će sebi ljubavnicu, a ne silovati dječake. Lakše je okriviti nešto drugo nego se suočiti sa istinom, a to je da je glavni krivac apsolutno neozbiljan i ravnodušan pristup cijeloj situaciji od samog vrha Katoličke crkve. Konkretni koraci su se počeli poduzimati tek kad je situacija eksplodirala i dospjela u sve svjetske medije, pa su se žrtve ohrabrile izaći u javnost i zatražiti pravdu.
Pedofila je nažalost uvijek bilo. To je devijacija koja postoji još od samog početka čovječanstva, prisutna je u svim društvenim klasama, obitelji, školstvu, zdravstvenim ustanovama, sirotištima, a samim tim logično je da se netko takav i u crkvene redove infiltrira. Međutim, umjesto da se od samog početka oštrom reakcijom takvi ljudi odstrane i pošalju u zatvor, o tome se šutilo, optužbe su se ignorirale, a kazne su bile uglavnom premještaj na drugu župu. Na taj način postiglo se to da su se takvi pedofili u svećeničkim redovima počeli čak i međusobno uvezivati, organizirano pomažući jedni druge. Zbog ovoga je danas narušena opća slika svećenika u društvu. U suvremenim filmovima, knjigama, stripovima i medijima općenito, svećenici se spominju uglavnom u kontekstu pedofilije. Pojam katoličkog svećenika u mnogim državama postao je nešto jako negativno. Zaboravlja se sve dobro što je Crkva kroz stoljeća činila, ističe se samo to zlo koje upravo puni naslovne strane svih svjetskih medija. Brojni revni i plemeniti svećenici također postaju žrtve ove situacije. Međutim još jednom podvlačim da za to nije kriv nitko drugi osim same hijerarhije Katoličke crkve, koja je ovo godinama ignorirala i zataškavala. Da se još davno nešto konkretno poduzelo do ovoga nikad ne bi došlo.
Jedini način da se vrati apsolutno povjerenje vjernika je iskreno suočavanje sa istinom i generalno čišćenje Crkve od vrha do dna, izbacivanjem iz kleričkog staleža i privođenjem pravdi svih onih koji su je svojim zločinima zaprljali. Ne treba se bojati istine. Ona oslobađa, daje šansu da se krene iznova. Stoga treba hrabro istupiti i suočiti se s ovim problemom. Bog je jači od svakoga zla, a Bog ljubi Crkvu i neće dopustiti da je Đavo nadvlada.


V.

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

U muku


 U sjeni križa
Molim, za trak svjetlosti vapim
Sjaj sunca evo dovoljan nije
Toplina ovog ljeta ledi, ne grije

Kriste, pod tvojim križem klečim
U njemu oslonac tražim
Da se nekako pokrenem
S hladne zemlje da ustanem

Ti na Križu, gledaš u mene, šutiš
Svoje boli podnosiš ćutke
A ja u strahu klonem
U strahu, da u tamu ne potonem

O, Kriste, nešto izusti
 Bar jednom spomeni mi ime
Da na tren osjetim nadu
Da živu dušu ne predam Hadu

O Bože, koji trpiš na križu
Daj da suzama ti operem rane
Da s njih sperem prljavštinu svoju
Pomozi mi da usnim u spokoju

Progovori,
Kriste, pa zašto šutiš?


 (Vladimir Fučec)


.

srijeda, 15. kolovoza 2018.

Molitva Uznesenoj


Ti - Majko nad majkama
Ti - Majko Crkve
Pratiteljice našeg puta
Čuvarice naše predanosti
Tješiteljice naše čežnje.
 Ti - u kojoj se Nebo nastanilo i plodilo se za spasenje.
Ti - koja si se u svojoj neznatnosti
Svetome odazvala i Svjetlo nam na svijet donijela.
Ti - u blaženstvu veličanja duše tišinom duha si prebirala gorušićina zrna biserja.
Donijela ih na svijet i prikazala ih svijetu.

Zagovornice naša na nebo uzeta uzore puta kojim hodimo Kraljice, svojom uznesenošću na nebo priteci nam i vodi nas svijetleći nam doline kojima nam je proći.



.