Pages

utorak, 25. prosinca 2018.

Čestit Božić i sretna nova godina




I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.
(Ivan 1, 14) 


Svim čitateljima bloga od srca želimo:
 
ČESTIT I BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU 2019. GODINU


Cantet nunc io, 
chorus angelorum; 
Cantet nunc aula cælestium, 
Gloria in excelsis Deo, 
Venite adoremus
Dominum.


nedjelja, 23. prosinca 2018.

Koliko veliki moramo biti za Gospodina?


''Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. Napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!'' (Luka 1, 39-45) 

Da li smo se nekada zapitali, koliko nešto mora biti veliko ili pak poznato da bi bilo korisno za Božju službu? U Knjizi proroka Miheja (5, 1-4) čitamo o malom gradiću Betlehemu koji je, kako se tamo navodi, najmanji među kneževstvima, te iz tog malog mjesta Bog izabire najmanjeg i najslabijeg među braćom. Bira Davida, kojeg postavlja u uzvišenu ulogu u povijesti spasenja. 
U četvrtak, tko je bio na svetoj misi, mogao je čuti navještaj Utjelovljenja: Anđeo Gospodnji dolazi u Nazaret, a Marija iz Nazareta pohodi Elizabetu. Zbog čega toliko naglašavam Nazaret? To je grad koji nikada nije spomenut u Starom Zavjetu. Grad, koji se nalazi u istoj onoj Galileji, koju Sveti Matej evanđelist naziva poganskom. Iz gore navedenog vidimo da Bog iz ništa čini sve, iz tame-svjetlost , iz noći-dan. Stoga, osobno smatram, da nitko za sebe ne može reći da je neznatan ili da je pak potpuno nebitan Gospodinu za službu . 
Primjer gorljivog službenika imamo u gore navedenom odlomku iz Lukinog evanđelja: Mariju i Elizabetu. Promotrimo taj njihov odnos prepun međusobne ljubavi i poštovanja, ali iznad svega, odnos duboko prožet Bogoštovljem. Osim primarno njihovog odnosa, njih dvije su i slika odnosa Ivana i Isusa. Kako to lijepo primjećuje sveti Ambrozije, u svome tumačenju ovog evanđeoskog odlomka: ''Elizabeta je fizički čula pozdrav , ali se Ivan obradovao zbog otajstva''. Zastao bih na trenutak i upitao sebe, ali i vas braćo i sestre: Da li sam ja otvoren za suradnju s Božjom milošću? Da li mi je promaklo ovo Evanđelje i ovaj navještaj koji je mogao u meni nešto začeti? Događa li se to da se nakon Evanđelja u meni ništa ne dešava, da ne osjećam nikakvu čežnju za radom na sebi, nikakav ushit? Nemamo nakanu uči u taj odnos. Upravo o važnosti prave nakane govori nam Sveti Ivan Zlatousti koji kaže :“Poput udovice koja je dala samo dva novčića i koja zahvaljujući svojoj nakani nije imala manje zasluga , tako i vi koji kradete dva novčića nećete imati manje krivice od velikih lopova“. Ne želeći surađivati, mi koji smo često fizčki nazočni na molitvama, postajemo oni koji iz riznice potkradamo novčiće. Sveti Toma Kempenac u svome glasovitom djelu „Nasljeduj Krista“, kao razlog takvim simptomima, navodi nedostatak Kristova duha, a nemamo Kristova duha upravo zato što svoj život ne nastojimo suobličiti Kristovu životu. Vjerovatno se pitate kako je to moguće suobličiti svoj život Kristovom životu? Odgovor nam se sam daje u Pavlovoj poslanici Hebrejima (10, 5-10): ''Vršiti, Bože, volju tvoju''. Poput Krista. Poslušnom vjerom odgovoriti na Božji poziv, predati se potpuno i bezrezervno u ruke Očeve djetinjim povjerenjem. 
Drugi primjer nasljedovanja je dakako Marija sama, koja je putokaz i uzor. U ovome svetom vremenu adventa, ali i cijelom našem životu, pozvani smo da nasljedujemo Blaženu Djevicu. Da ju nasljedujemo tako da mi, ovomu svijetu i ovom naraštaju, budemo Marija. Da budemo oni koji će ovome izgubljenom i posrnulom društvu donositi Boga. 
 Gospodine, ti ne želiš naših prinosa koji su jako često sama forma i mlakost. Daj nam Gospodine svoga Duha, da možemo biti hrabri u ovom svijetu, Boga nositi i pronositi svetu baklju vjere. U ovoj četvrtoj adventskoj nedjelji,kada brojimo još sate do svetkovine Tvoga rođenja, molimo Te da se udostojiš roditi se u našem srcu, da obuzeti tvojim Duhom, suobličujemo naš život Tvome životu, i tako, slijedeći Marijin primjer hitamo drugima donijeti Tebe. 


 Adnan Petar Mihael Jašarević 



.

utorak, 11. prosinca 2018.

Kako je Agatha Christie pomogla spasiti Tradicionalnu latinsku misu


Poznato je da je misa po predkoncilskoj formi rimskog obreda, uz osobno dopuštenje pape Pavla VI., u Velikoj Britaniji nekako o(p)stala u slobodi služenja sve do današnjih dana, dok se istovremeno svugdje u svijetu, tijekom više od četiri desetljeća, na sve načine potiskivala i zabranjivala. Taj dokument je u narodu ostao poznat pod nazivom ''Indult Agathe Christie''. Interesantno, upravo one Agathe Christie koja je poznata po kriminalističkim romanima i avanturama simpatičnog detektiva Hercula Poirota. Što je još interesantnije ona uopće nije bila katolkinja.
Na portalu poznatog britanskog katoličkog časopisa ''Catholic Herald''. pročitao sam zanimljiv članak o tome, pa sam odlučio prevesti ga i objaviti ovdje.


Časopis ''Universe'' je 26.11.1971. godine, na naslovnoj strani svoje čitatalje izvijestio o sljedećem:

''Od ove nedjelje, prve u adventu, zabranjeno je služiti misu po tridentinskom obredu svugdje u svijetu. Samo u rijetkim i specifičnim slučajevima stariji i umirovljeni svećenici mogu tražiti od svojih biskupa dopuštenje da koriste ovaj obred, ali isključivo privatno (bez naroda).''

Samo par dana kasnije, 2. prosinca, magazin ''The Times'' donosi drugačiju priču pod naslovom ''Papa sankcionira Tradicionalnu latinsku misu u Britaniji''. Ipak, Tridentinska misa je služena u Westminsterskoj katedrali 17. lipnja naredne godine. Bila je to prva u seriji od po dvije godišnje mise na glavnom oltaru uz korištenje starog misala. Najavljene su i mjesečne tradicionalne mise u katedralnoj kripti. Obje serije misa traju do danas, s tim što je mjesečna misa po tridentinskom obredu iz kripte premještena u Gospinu kapelu.
U zadnji tren, čini se, celebracija mise po starom obredu, danas poznatijem kao ''izvanredni oblik rimskog obreda'', ostala je sačuvana ako ništa bar u Engleskoj i Velsu. Kako se to desilo?

Opozicija liturgijskoj reformi i žaljenje zbog nestajanja liturgijske tradicije koja seže još u IV. stoljeće, ako ne i dalje, bila je široko rasprostranjena, budući da radikalna priroda onoga što se činilo u ime II. vatikanskog koncila postaje očita već u šezdesetima. Udruženje ''The Latin Mass Society'', osnovano je još 1965. godine, kada su prvi reformatorski dokumenti iz Rima jasno pokazali da će latinski jezik biti na udaru, a liturgijski eksperimenti uznemiravati vjernike po župama.
Kardinal John Heenan je odredio da se nedjeljom jedna sveta misa slavi na latinskom jeziku po uputi II. vatikanskog koncila, koja kaže: ''Uporabu latinskog jezika treba sačuvati u Rimskom obredu'' (Sacrosanctum Concilium 36.1). Međutim, slavljenje reformirane mise na latinskom ubrzo je shvaćeno kao anomalija, te je odredba povučena 1971. godine. Ta rasprava je za mnoge riješena izborom između nove mise na narodnom i Tridentinske mise na latinskom jeziku.
U vrijeme popustljivosti biskupima i papi, uz papu Pavla VI., koji dovodi vlastiti autoritet u pitanje 1969. godine svojom generalnom audijencijom posvećenoj reformi, bilo je teško procijeniti da će doći do tako teške pogreške: Suzbijanja liturgijske forme o kojoj  je ovisilo tako mnogo teologije, duhovnosti i kulture.
Kardinal Alfredo Ottaviani, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, pokušao je učiniti nešto teološkim pristupom, svojim poznatim ''Interventom'' iz 1969. godine. Profesorica Alexandra Zaina, vodeći član udruženja ''The Latin Mass Society'' pokušala je duhovnim pristupom u pismu Catholic Heraldu, citirajući ''Mediator Dei'' pape Pija XII. U njemu aludirajući na to da duhovne potrebe nisu svakom iste, te da bi trebalo ostaviti otvorena vrata za one koji preferiraju stari oblik mise. Međutim, konačno uspješan pristup bio je kroz treći aspekt liturgije: Kulturu.
To je uspjelo izvanrednom Alfredu Marnau, slovačkom pjesniku koji je u Britaniju doselio 1939. godine. On je, koristeći svoje veze u krugovima svjetske umjetnosti i kulture, prikupio potpise za peticiju koja je izražavala žaljenje za gubitkom starog obreda mise u kontekstu ''povijesti ljudskog duha''.

'' U ovom trenutku ne razmišljamo samo o religijskom ili duhovnom iskustvu milijuna pojedinaca. Riječ je o obredu koji je sa svojim veličanstvenim latinskim tekstom nadahnuo i niz neprocjenjivih dostignuća u umjetnosti - ne samo mističnih djela, već djela pjesnika, filozofa, glazbenika, arhitekata, slikara i kipara u svim zemljama i epohama. Samim tim, dakle, pripada i univerzalnoj kulturi jednako kao i ljudima iz Crkve i formalnim kršćanima.''

Ovaj apel je bio takav da su mu se mogli pridružiti i oni koji nisu katolici, a u ovakvim okolnostima upravo nekatolici bi možda mogli imati veći utjecaj od katolika. Znajući da je vremena veoma malo, Marnau je u svega tri tjedna uspio skupiti potpise preko 50 javnih ličnosti, uključujući zastupnike iz svih velikih političkih stranaka, dva anglikanska biskupa, te nekoliko pisaca, umjetnika i glazbenika. Između ostalih apel su potpisali i Graham Greene, Colin Davis, Iris Murdoch, F.R. Leavis, Malcolm Muggeridge, Yehudi Menuhin i Nancy Mitford. William Rees-Mogg, urednik Times-a, osigurao mu je nacionalnu pozornost.
Međutim, bar kako popularna legenda kaže, posebno je jedan potpis ''zapeo za oko'' papi Pavlu VI., kada mu je kardinal Heenan predao ovu peticiju. Marnau piše da je Pavao VI. tiho ćitao popis potpisnika, a zatim iznenada glasno rekao ''ah, Agatha Christie'', te odmah potpisao odobrenje.

Agatha Christie nije bila katolkinja, ali najpoznatiji lik iz njenih djela ''Hercul Poirot'' jeste i sigurno bi odobrio njezin potpis.


Autor teksta je dr. Joseph Shaw, lider udruženja ''The Latin Mass Society''. Tekst je prvi put objavljen 02.11.2018. godine u magazinu Catholic Herald.



.




subota, 3. studenoga 2018.

Za pokojne



Spomeni se Gospodine,
otaca naših i braće naše usnule u nadi za uskrsnuće u život vječni,
i sve upokojene u pobožnosti i vjeri,
i oprosti im sve što sagriješiše riječju, ili djelom, ili mišlju.
I uvedi ih Gospodine,
u mjesta svjetla, u mjesta svježine, u mjesta odmora,
odakle odbija svaka muka, žalost i uzdah,
gdje gledanje lica Tvoga veseli sve od vijeka svete Tvoje.
Daruj im carstvo Tvoje
i učešće u neiskazanim i vječnim dobrima Tvojim,
i uživanje u Tvom beskonačnom i blaženom životu.
Jer Ti si život, i uskrsnuće i pokoj usnulih slugu Tvojih,
Kriste, Bože naš.
Tebi slavu uznosimo sa bespočetnim Tvojim Ocem,
Presvetim, i Blagim, i životvornim Tvojim Duhom,
sada i vazda i u vjeke vjekova.
Amen.



.

utorak, 9. listopada 2018.

Obraćenici ili odbačenici


''Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu'' (Poslanica Efežanima 3, 19-22)

Posljednja Isusova uputa apostolima prije uzašašća na nebo bila je: ''Pođite dakle i učinite sve narode učenicima mojim krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga''. (Matej 28, 19) Nakon toga, apostoli i njihovi učenici rasijali su sjeme Evanđelja koje se nezaustavljivo širilo čitavim svijetom, te je od šačice sljedbenika Isusa iz Nazareta, zajednica kršćana porasla na preko dvije milijarde članova. Iako su od samog početka kršćani bili proganjani, mučeni na razne načine i ubijani, vjera koju su navještali i svjedočili proširila se na istok, zapad, sjever, jug i došla među skoro sve narode na kugli zemaljskoj. Ta ekspanzija trajala je gotovo dva tisućljeća, da bi se iznenada skoro pa u potpunosti zaustavila sredinom XX stoljeća. Čak bi slobodno mogli reći da je, sa izuzekom dijelova Afrike i Azije, u ostatku svijeta došlo do rapidne dekristianizacije. Papa Benedikt XVI je prije nekoliko godina oformio Vijeće za Novu evangelizaciju, kao potpuno novi dikasterij u Vatikanu, koji bi se trebao baviti re-evangelizacijom dekristijanizirane Evrope i drugih područja, međutim i to je nekako ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Pisati o ovome negativnom fenomenu u ovako globalnom smislu je jako teško. Svako područje i svaka kultura očigledno ima svoje razloge. Ono o čemu ja želim otvoriti prostor za razmišljanje je šta se desilo nama?
Na našem području Crkva je samu sebe uvukla u neku vrstu antievangelizacije. Postali smo na neki način sami sebi svrha. Zarobili smo sebe u herezu etnokonfesionalizma.
Kada se desi da neka osoba sa kršćanstva pređe na islam o tome se naveliko piše, takve vijesti rado prenose različiti portali i drugi mediji, ali šta je sa slučajevima prelaska sa islama na kršćanstvo? O tome se rijetko ili gotovo nikako ne piše, tako da većina ljudi vjerovatno misli da se to ni ne dešava. Međutim, nije tako. Osobno u gradu u kojem živim poznajem petnaestak katolika (i preko trideset protestanata) koji potječu iz muslimanskih obitelji. Za razliku od ovih koji su sa islama prešli na protestantizam i u svojim zajednicama doživljavaju ravnopravnost, kod katolika obraćenici žive u sjeni, stigmatizirani i prepušteni samo vlastitoj vjeri i želji da budu Kristovi. Mi, Hrvati, koji smo rođeni u katoličkim obiteljima, svoje katoličanstvo shvaćamo na neki način kao prirodni slijed događaja. Naši roditelji, djedovi, pradjedovi i pradjedovi naših pradjedova bili su katolici, tako da je sasvim logično da i mi sami budemo katolici. Međutim, oni koji potječu iz drugih vjerskih zajednica, a katolicima su postali osobnom odlukom, svoje katoličanstvo doživljavaju potpuno drugačije. Na našim područjima vjera i nacionalnost su usko povezani i svaka apostaza od svjetonazora naših roditelja izazvat će jako negativne posljedice. To se uglavnom dešava i tim ljudima. Slušajući svjedočanstva nekih od njih normalan čovjek ne može ostati ravnodušan. U dosta slučajeva, roditelji, braća, sestre i prijatelji su ih se odrekli. Mnogi su dobijali prijetnje, neki su čak i fizički napadani. E ovdje se dešava jedan još gori paradoks. Ako je na neki užasan način bilo i za očekivati takve reakcije zajednice koju su napustili, sasvim je neočekivana i šokantna činjenica da, s druge strane, u Katoličkoj crkvi, kojoj su uz toliku žrtvu pristupili, ne osjećaju dobrodošlicu, nego uglavnom ignoriranje, pa čak i neprihvaćanje. Možda će neke iznenaditi, ali možda i ne, ali osobno sam, svojim očima vidio, kako se ti ljudi čak i od strane nekih svećenika demoraliziraju, da ne kažem odgovaraju od krštenja. Kako shvatiti ovakav način de-evangelizacije, koja je, vjerujem jedinstvena u svijetu? Postoje tri razloga:
Prvi razlog je nedostatak pravog iskustva s ovakvim situacijama koje izaziva nepovjerenje. Komentar mnogih naših ''genetski predodređenih'' vjernika je; ''to su oni uradili zbog novca ili da bi dobili putovnicu''. Istina, da je bilo i takvih slučajeva, ali zar zbog nekih takvih pojedinaca dajemo sebi za pravo zatvarati vrata Kristove crkve bilo kome? U Svetom pismu stoji: ''Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista'' (Djela apostolska 10, 47-48)
Drugi razlog je takozvani ''multietnički duh'', koji ovdje vlada. Pojedini ovdašnji svećenici često vole pervertirati ideju Ivana Pavla II. o miru među religijama u herezu da su sve vjere iste i da ovakvi slučajevi obraćenja narušavaju međuljudske odnose. Prije bih rekao da narušavaju uspavanost etnokonfesionalnih antimisionarskih duša ovakvih klerika i vjernika. Neki očigledno zaboravljaju primjer jednog velikog franjevca Bosne Srebrene iz XVIII. stoljeća, fra Lovre Šitovića, koji je rođen u muslimanskoj obitelji i prije krštenja se zvao Hasan.
Treći razlog je onaj najrasprostranjeniji i najbolniji, a to je etnokonfesionalizam i dijabolična oholost koja je proistekla iz toga. Na našim prostorima, među običnim pukom vlada zabluda da su svi Hrvati katolici i svi katolici Hrvati. Sjećam se jedne zgode dok sam studirao ekonomiju i kod prijatelja vježbao zadatke iz računovodstva. Na TV-u je bila neka emisija o rimskim papama. Dotakli su se pape Siksta V. i teorije da je on bio Hrvat. Tada je baka od tog mog prijatelja sasvim začuđeno primjetila ''pa zar nije i ovaj sad Hrvat'', ja rekoh ''nije!''. Ona će na to ''ta šta je drugo, nije valjda Srbin?' Moj prijatelj joj je ljubazno pokušao objasniti ''pa nije bako, on je Poljak'', a ona će i na to ''pa dobro, znam da je Poljak, ali je Hrvat, Poljaci su Hrvati, ta nisu muslimani!''. Ova šaljiva anegdota može biti smiješna, ali je nažalost okviran način razmišljanja koji je prisutan među našim narodom.
Govorio sam o nedostatku misionarskog duha i nedostatku želje za evangeliziranjem od strane pojedinih klerika na našim prostorima. Ne mislim naravno da bi bilo koga trebalo prisiljavati na promjenu vjere služeći se trikovima i prevarama kako to rade neke druge vjerske zajednice i sekte. Naprotiv, ovdje govorim o neprihvaćanju onih koji sami prilaze nama. Fascinantno je da većina obraćenika koje poznajem, do razmišljanja o tome da postanu kršćani uopće nije došla pod utjecajem nekog katoličkog svećenika, nego iz samoinicijativnog čitanja Biblije i druge kršćanske literature, izučavanjem crkvene povijesti, umjetnosti, te usljed nekih natprirodnih fenomena. Treba reći i to da su neki od obraćenika na protestantizam prvo željeli pristupiti Katoličkoj crkvi, ali usljed hladnoče, nepovjerenja i odbacivanja koje su tu doživjeli, odlučili su postati kršćanima u nekoj drugoj zajednici poput Baptističe ili Evanđeoske crkve. 
Po prvi put sam se sa nekim tko želi postati katolik susreo prije petnaestak godina, kada sam preko jednog prijatelja upoznao studenta iz zapadnog dijela BiH. Iznenadilo me njegovo poznavanje kršćanske vjere i veoma dojmio žar s kojim je govorio o tome kako želi biti kršten. On je o sebi već govorio kao o katoliku i zamolio me da ga povežem s nekim od svećenika koje će ga uključiti u katehezu za krštenje. Tu je nastupilo šokantno razočarenje. Otišli smo jednom župniku i razgovarali s njim. Čim je čuo o čemu je riječ ovaj se vidno unezgodio i na sve načine nas se htio što prije riješiti. Bez ikakvog stida je upitao tog mog prijatelja da li želi da se krsti zbog putovnice. Ovaj mu je pristojno objasnio da već posjeduje putovnicu, kao i većina muslimana iz tog dijela Bosne, te da njegov razlog nije nikakve materijalne prirode, nego samo duhovne. Nisam mogao vjerovati koliko se taj svećenik trudio da tog momka odgovori od krštenja. Ne mogu se svega ni sjetiti. Pričao je razne budalaštine poput one da je nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva prestala privoditi k sebi one koje pripadaju drugim vjerama, te da je najbolje da se on u svojoj muslimanskoj religiji potrudi postati što bolji vjernik i što bolji čovjek. Na kraju, kad je vidio da ovaj ne odstupa od želje za krštenjem, velečasni mu je rekao da on ne može pristupiti vjeronauku u toj župi jer nije prijavljen tu, nego da u svom gradu ode tamošnjem župniku i tu pokuša. Dugo nisam za tog mladića čuo, tek prije par godina sam ga našao na facebooku. Živi u Njemačkoj, katolik je i aktivan član župe kojoj pripada.
To je samo jedan od slučajeva antievangelizacije kojima sam prisustvovao. Moj jako dobar prijatelj je također katolik koji potjeće iz muslimanske obitelji. Njemu je jedan svećenik javno rekao ''možeš i papa postati, ali za mene nikad nećeš biti katolik''. Taj će svećenik jednom pred Bogom odgovarati za svoju oholost i bestidnost. Međutim, nisu samo pojedini svećenici takvi, nego i mnogi vjernici. Mislim da ovakva negostoljubivost i apsolutno promašen smisao onoga što u stvari znači biti kršćanin, teško da je prisutna bilo gdje u svijetu osim ovdje kod nas.
Ovaj tekst namjerno nisam želio uljepšavati. Napisao sam ono što sam vidio i doživio. Možda se neki neće složiti. Možda neki imaju drugačije iskustvo. Ipak, nadam se da će možda nekima otvoriti oči i srce te shvate da Bogu nije bitna nacionalna pripadnost nego ono koliko Ga netko nosi u srcu.

''Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?'' (Djela apostolska 11, 17)



V



.