Pages

nedjelja, 8. listopada 2017.

Preko Marije k Isusu


Jednom je sveti Franjo Asiški imao viđenje u kom su bile dvoje ljestve. Jedne su bile bijele, a druge crvene boje. Na vrhu crvenih ljestvi stajao je Isus, a na vrhu bijelih Gospa. Sveti Franjo je s radošću gledao kako se njegova braća fratri penju po crvenim ljestvama, ali začuđeno opazi i to da mnogi padaju s njih. Franjo se potuži Isusu, a Isus mu reče da kaže svojoj braći koji padaju da se slobodno pođu peti po Gospinim ljestvama. Sveti Franjo posluša i reče braći što je vidio. Crvene ljestve označavaju Isusovu krv, njegovu muku, pravi put do neba, ali taj put je strm i težak. Tim putem se teško može popeti bez Gospine pomoći. Isus je po njoj došao na svijet pa zato želi da se uz njenu pomoć i penjemo do neba.

Iz života svetog Franje:


.

Savjeti o. Georgea W. Rutlera mladim svećenicima


Jedan moj prijatelj svećenik me zamolio da ovaj članak prevedem i objavim.

Autor teksta je o. George W. Rutler, američki teolog i autor brojnih knjiga i eseja koje se bave temom duhovnosti, pastorala i tradicije.

Ovaj tekst preuzet je sa web portala magazina Crisis za koji o. Rutler redovito piše


Karakteristike dobro organizirane župe

Prije svega, dobar župnik, slijedeći uzvišeni primjer pastira, može reći: ''Poznajem svoje ovce i one poznaju mene'' (Ivan 10: 14). Dobro je gajiti dar pamćenja imena i žalim što nikada nisam počeo razvijati taj dar. Ipak, da se odbranim, pamćenje lica i glasova, te uspona i padova ljudskih života je mnogo važnije. Postoje oni koji oduševljavaju druge sposobnošću pamćenja imena kao da je riječ o nekoj vrsti trika, ali nikada ne uspijevaju doći do onoga što se nalazi iza tog imena. Bilo da je župa velika ili mala, postojat će u njoj različiti tipovi ličnosti, a dobar župnik će ih biti u stanju identificirati imajući na umu da bez obzira koliko bili ugodni, voljni pomoći ili zastrašujući i odbojni, Krist je umro za svakog od njih, a župnik će na sudnjem danu jednako odgovarati za svakoga od njih. Ako je župnik dostupan tijekom kriznih perioda u životu župljana, ako je prisutan tijekom bolesti, dijeleći tugu kada su u žalosti, bit će mu oproštena manja neslaganja sa aranžerima cvijeća u crkvi i finansijskim vijećem. Ukoliko zaboravi neka od imena, ono što će se uzeti u obzir su lica onih koji su umrli pred njim, a koja će i proći pred njim tijekom prva dva dana studenoga (Svi sveti i Dušni dan)
Ovo je mnogo važnije od ljubaznosti i istinski je oprečno lažnom prijateljstvu. ''Previše ljubazan'' tip svećenika može čak biti i iritantan. Takvo karikiranje agapea podsjeća na neubjedljiv lik nasmijanog klovna kako stoji usred cirkusa zbunjujući sve. Moramo biti razboriti i neizjednačavati sakramentalnu službu sa načinom kako je netko prakticira, a mudro je i posebno voditi računa da se ima na umu to da kršćanska radost nije isto što i samosvjesni zanos ili lakrdija pod kojom pojedini svećenici kamuflraju svoje nesaganje sa Kristovom istinom. Službenici Evanđelja nisu prodavci rabljenih automobila čija su srca miljama daeko i inčima duboko. Jedan zabrinut župljanin mi je rekao da se biskup znao šaliti s njim, ali kada mu je postavio jedno jako važno pitanje odmakao se od njega poput prestrašenog jelena. Sam Bog je bio izdan hladnim poljupcem i ispračen pogledima nepoznatih očiju.
Budući da je dnevni raspored pretrpan i često orjentiran ka pastoralnim ''hitnim slučajevima'', homilije bi se trebale pripremati tijekom tjedna, započete s odrazom predstojećeg Evanđelja. Molitva i meditacija su najuzvišeniji oblik duhovne obnove. Internet je pomoćno sredstvo jedinstveno za današnju generaciju za kojim stariji župnici žale što nije postojao u vrijeme kada su oni započinjali svećeničko djelovanje. Najveći izazov je ''razlučivanje duhova'' jer je često previše informacija, a nisu sve korisne. Desetlječima je ''pripovjedanje'' bilo jako popularno u homiletici. Sigurno da su parabole često dobre priče, ali treba izbjegavati hvatanje za ''ilustrativne'' imaginacije prožete usiljenim neduhovitim pokušajem humora. Najbolje priče su životi svetaca i povjesni događaji. Ako je župnik pod pritiskom kako da smisli homiliju, treba je samo prožeti životopisom nekog sveca. To uvijek ispadne dobro. Krist je Gospodar povijesti i Zanemarivanje povijesti u svećenikovoj formaciji jedan je od ozbiljnih nedostataka našeg vremena.
Razmišljajući desetljećima svoga djelovanja kao župnik najviše žalim za vremenom izgubljenim na kojekakvim sastancima. Što manje župni svećenik poznaje svoj posao to će više sastanaka, seminara, konferencija i konvencija posjećivati ili ih sam sazivati. Takvi sastanci su opijum za birokrate i treba ih što više izbjegavati. Nove generacije župnika, srećom, imaju manje vremena za ovakve prigode od pripadnika redovničkih zajednica, kancelarijskih službenika i članova župnih vijeća.
Kako godine prolaze svećenik počinje uviđati također, da česta putovanja mogu biti zavodljiv naćin bijega od obveza. Papa Franjo je jednom poručio ''moramo izbječi skandal da postanemo aerodromski biskupi'', ovo naravno važi i za svećenike jer Bog i poziva ljude u svećenstvo zato što od njih želi da budu svećenici u pravom smislu riječi. Sveti Ivan Marija Vianey je cijeli život proveo u jednoj župi. Iako ima dosta razloga za vremensko ograničavanje župnikovanja jednog svećenika može se dosta toga reći i na temu kontinuiteta. Svećenik koji jedva čeka da ode na drugu župu, kao i biskup koji je bacio oko na bolju biskupiju je kao vijećnik koji žuri postati guverner ili guverner kojem je cilj Bijela kuća. Takvi ljudi postaju toliko oprezni u svemu što ćine da se boje da će ih valovi koje budu stvarali potopiti. Sveti Ivan Zlatousti je u svom preziru prema karijeristima upotrijebio drugu pomorsku metaforu da ako svećenik spusti jedra u cilju napredovanja (u karijeri) neće znati kako da bude prorok nakon što dobije što želi.
Sveta misa je srce kršćanskog života, ali da bi bilo tako, mora proisteći iz sakramenta ispovjedi. Sa izuzetnom suptilnošću uskrsli Krist je potaknuo Petra na ispovijed prije nego što ga je poslao da evangelizira Rim. Župnik ne bi smio dopustiti da mu dan prođe, a da neko vrijeme nije proveo u ispovjedaonici. Čak i ako nitko ne dođe, to vrijeme neka posveti molitvi i ljudi će početi dolaziti. Svećenik bi se također morao nedeljno ispovijedati. Čest Antikrist iskušava svećenike da budu iz ovoga ili onoga razloga odsutni izvan ispovjedaonice upravo kada bi neko sa teškim teretom došao da se ispovjedi. Ponizna ispovijed saslušana u ispovjedaonici utječe na svećenika više nego što bi pokajnik mogao zamisliti. Nećemo se pokolebati u poniznosti ako imamo dobar ispit savjesti jer dobar liječnik uvijek ima lijek za bolest duše bilo da je riječ o nedostatku intelekta ili slabosti volje. 
Tijekom desetljeća ohrabrenje sam tražio u svetim ljudima, mnogi su ostali potpuno nepoznati, ali neki od njih su u međuvremenu kanonizirani. Jednom sam kao student u Rimu, ostao bez daha trčeći utrku od 7,5 km, ali dobio sam snagu da istrčim kada su me prijatelji koji su stajali uz ulicu počeli ohrabrivati. Na jednak način sam slušao i glasove svetaca mnogo puta. Ponekada čujemo one ''neznane anđele'' iz Poslanice hebrejima (13:2). Onaj koji nas obeshrabruje nikada nije Krist, nego Anti-Krist.
Novozaređenom svećeniku neće dugo trebati da shvati da u pojedinim kleričkim krugovima iskrenost nije uvijek dio svakodnevnice. To je mnogo više od defekta, to je blasfemija od onih koji su posvećeni Kristu čija je riječ istina (Ivan 17:7). Aludirao sam na ovu opasnost kao delikatnu stvar, jer samo spominjanje toga bez ikakvih dokaza rizikuje klevetu, ali dugogodišnje iskustvo me navelo na ovo jer je bilo i ljudi visokog crkvenog ranga koji su mi govorili stvari koje ''ne odgovaraju istini''. To je ekleziastički žargon za laganje. Ponekad se nepoštenje među posvećenima javlja u obliku šutnje kada se postavi direktno pitanje. Jedan kardinal mi je rekao da je šutnja bila normalna pojava među nekima iz njegovog osoblja. Jednostavno bi odbijali odgovarati kada bi bili direktno upitani. Kao prilog ovom odsustvu časti idu i ogovaranja i zavist.
Braća u Kristu bi trebala promicati darovitost svojih bližnjih za širenje Evanđelja. To nije baš navika među svom braćom. Nesigurnost preferira prosjećnost nad izvrsnošću.
Mladi svećenik bi prije svega trebao znati da ta iskušenja izaziva Sotona, koji u svojoj mržnji prema svećenicima izgara već stoljećima, na ovaj ili onaj način. U takvim pitanjima bilo bi nerealno od biskupa očekivati više nego od samoga sebe. Mlad svećenik, prožet poviješću koja je starija od njega pamtit će suvremene biskupe koji su bili ozbiljni ljudi: naprimjer, heroje u njemačkoj crkvi poput Michaela von Felhaubera, Clemensa Augusta von Galena, Konrada von Preysinga i Josefa Fringsa, koji su ustali protiv nacizma, dok su se drugi prilagodili tom barbarskom vremenu. Kao lijek za cinizam dobro je zapamtiti ono što je rekao sveti Ivan Fisher, nakon što je shvatio da je on jedini biskup u tudorskom području koji je spreman govoriti istinu protiv vlasti i umrijeti za to: ''Utvrda je izdana čak i od onih koji su je trebali braniti. Stoga, gledajući na važnost ovoga što je započelo i kakav smo slab otpor pružili bojim se da nećemo biti ljudi koji će doživjeti kraj ove patnje''. Župnik ne bi smio dopustiti da ga nečija plašljivost odvuče od stoičke veličine Ignacija i Polikarpa, te herojskih primjera biskupa iz našeg vremena kao što su: Pierre-Marie Gerlier, koji je od nacista sakrivao Jevreje u tajnim katakombama Liona, Patrick Byrne, koji je u Sjevernoj Koreji umro od zime u zatvoru i Nguyen Van Thuan, koji je proveo 13 godina zatočen uz prisilni rad u vijetnamskom zatvoru. Oni su bili istinski nasljednici apostola.
Provodeći godine u Rimu, neizmjerno sam zahvalan za to iskustvo, ne bezrazložno jer me je razbudilo saznanjem da se crkveni nadnaravni karakter ne može razumjeti bez otkrivanja njenog ljudskog karaktera sa svim manama i vrlinama koji idu uz njega. Svećenikova ljubav prema Crkvi je ukorjenjena žrtvom, a ne romantizmom, tako da njene bore i ožiljci koji godinama napreduju ne mogu dovesti u pitanje svećenikovu povezanost sa njom kao Kristovom ''nevjestom''. Mnogo toga sam naučio čitajući riječi i mudrosti Ronalda Knoxa za koga tvrdim da je bio najveći propovjednik dvadesetog stoljeća, a čiji će iznimni izvorni uvid spasiti svakoga svećenika koji priprema propovijed, a u tom trenutku ne može naći inspiraciju, tako da sam shvatio i njegove razloge zašto je rijetko išao u Rim: ''Onaj ko putuje Petrovom barkom, bolje da ne zaviruje u strojarnicu''. 
Nema laskanja u božjem odabiru čovjeka koji djeluje u Njegovo ime: ''Lude svijeta izabra Bog da posrame mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrame jake'' (1. Korinčanima 1:27). Gospodin šalje svećenika kao ribara koji lovi duše. Kako svećenik postaje stariji dolazi u iskušenja poput toga da ribari preuveličavaju veličinu njegovog ulova ili pretjerano žale ako je mreža prazna. Na sudnji dan neće moći lagati pravednom sudiji koji bude pitao: ''Djeco jeste li uhvatili nešto''. naš odgovor može biti i negativan, ali sa zaprepaštenjem otkrivamo da nas (svećenike) naziva ''djecom'', iako nas svijet naziva ''očevima''. Onda će kao sjaj svjetlosti postati jasno da je On prvosvećenik, a mi smo ''očevi'' samo zbog Njegove dobrote i poslanja. Bez obzira što je naš ulov bio možda siromašan, On ga čini velikim jer ako smo spasili i samo jednu dušu u svim našim  slabijim lovnim godinama bit će kao da smo mu donijeli cijeli svijet.

.

nedjelja, 3. rujna 2017.

Redovničko oblačenje u samostanu sv. Klare u Brestovskom


Hvalite i blagosivljajte Gospodina,
zahvaljujte njemu i služite mu svi,
u poniznosti velikoj

U subotu 02.09.2017 u samostanu sv. Klare u Brestovskom redovnički habit su obukle postulantice Anamarija Dragičević i Brigita Bošnjak i tako stupile u novicijat sestara klarisa. 
Klarise su redovnice dugog reda koji je osnovao sveti Franjo, a samostan sv. Klare u Brestovskom kod Kiseljaka jedini je samostan tog reda u Bosni i Hercegovni. Riječ je o jednom od strožijih ženskih redova u Katoličkoj crkvi, a sestre žive odijeljeno od ostatka svijeta, što vrlo često izaziva brojne predrasude prema njima. Međutim, dovoljan je jedan posjet ovoj prijatnoj, skromnoj, ali duhovno bogatoj zajednici sestara da se takvo razmišljanje promijeni. Brojni ljudi ovdje dolaze moliti sa klarisama, zavjetovati se i utjecati za zagovor sv. Klari i sv. Franji.
Anamarija, koja će sada nositi ime s. Marija Janja od Srca Isusova i Marijina, dolazi iz Trebižata kod Čapljine, završila je Muzičku akademiju u Sarajevu, a Brigita, koja će se sada zvati s. Marija Brigita od Križa Kristova, dolazi iz Rame i ima diplomu Katehetskog instituta u Mostaru.
Anamariju osobno poznajem. Riječ je o vedroj osobi, jako talentiranoj glazbenici, čijih nekoliko pjesama smo, između ostalog, mogli čuti i na festivalima FRAMAFEST, a izvodile su ih FRAME Sarajevo i Brestovsko. Vjerujem da će svojim glazbenim darom i svojom molitvom doprinjeti duhovnom rastu ove za Katoličku crkvu u BiH jako bitne zajednice sestara. 

Anamarija, neka dragi Bog tebe i tvoju susestru Brigitu, te cijelu zajednicu klarisa u Brestovskom blagoslovi i čuva.


V
.

ponedjeljak, 31. srpnja 2017.

Molitva pred spavanje


Nekada su ljudi imali običaj moliti nekoliko puta dnevno. Postojale su posebne molitve za svako dnevno dešavanje. Redovito su to bile kratke i jednostavne molitve, ali pune duha i pobožnosti, pa smo tako imali jutarnje, večernje, molitve pred odlazak na posao, prije jela itd. Nažalost ta kršćanska molitvena praksa se gubi iz svakodnevnice današnjih vjernika, tako da se i te molitve polako zaboravljaju i nestaju pred navalom ispraznosti koje sve više i više osvajaju i truju srca ljudi. 
Razmišljajući o ovome sjetio sam se jedne stare narodne molitvice koju me baka naučila moliti pred spavanje kad sam bio dijete.

Legoh spati, Boga zvati
Bog se desi, na nebesi
Nebesa se otvoriše
Anđeli se pokloniše 
Krista Boga zamoliše
Gdje ja legnem, gdje ja zaspim
Da nikakva zla ne usnim
Amen.


.

četvrtak, 20. srpnja 2017.

Sveti Ilija - zaštitnik Bosne


Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne i Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači “Jahve je moj Bog”, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:
“I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.
Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život” (Sir 48,1-11).
Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.
Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.
Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: “Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ‘Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ‘Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: ‘Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ‘I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ‘Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ‘Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: ‘Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ‘I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ‘Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ‘Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.
I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ‘Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ‘Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ‘Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ‘Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ‘Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe” (2 Kr 2,1-14).
Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije “velikoga Jahvina dana”. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.
Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: “Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.”
U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: “Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen ‘u vihoru’, ‘u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim’, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.”
Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.
Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5,16b-18).
Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!
Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: “Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.”
Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: “Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.”
Sv. Izidor Iliju naziva “velikim svećenikom i prorokom”. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.
Sv. Ambrozije Iliju naziva “pročelnikom proroka”.
Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.
Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: “Naš poglavica”.
Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.
Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. “Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio” (Francesco Spadafora).
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva “Ilija gromovnik”. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.


Preuzeto sa stranice http://zupastup.com

.