Kome zvona zvone?

Sunčano prijepodne u Sarajevu, previše toplo za zimsko doba godine. Digla se magla, ptice cvrkuću a ispred Saborne crkve šahisti su već zauzeli svoje položaje na velikom crno-bijelom asfaltnom polju. Čuje se razrada strategije igre okolnih promatrača i prekaljenih šahista. Prolazim Strossmajerovom ulicom i začujem prodorna crkvena zvona koja oglašavaju podne. Na Trgu fra Grge Martića par kosookih turista prave „selfi“ kod monumentalnog kipa pape Ivana Pavla II. a lokalna raja i ne obraća previše pažnju na zvona niti na turiste. 

Svatko negdje žuri. Sjetih se da bih trebao izmoliti „Anđeo Gospodnji“ i tako u sebi krenem lagano moliti na nakanu da Gospodin blagoslovi sve ljude koje ću susresti u ovom danu. Dok molim razmišljam kako mi hrvati-katolici malo znamo ne samo o značenju crkvenih zvona nego i o temeljnim istinama vjere. Na satu vjeronauka sam jedanput pitao djecu zašto zvona zvone i jedan dječak mi je rekao da možemo naštimati sat. Zatim je jedna djevojčica s kikicama digla dva prsta i rekla da njena obitelj moli „Anđeo Gospodnji“ ujutro, u podne i navečer kada zvona zazvone. Naglasila je da su ih tako naučili baka trećoredica i djed „prakaratur“. 

Kako bi to bilo lijepo kada bi vjernici zastali barem ta tri puta u danu i posvetili par minuta Bogu. Ova jednostavna molitva sadrži glavna otajstva naše vjere jer govori o arkanđelovom navještaju blaženoj djevici Mariji da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetom. Svaki put kada zvona zvone kao da nam govore: „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama!“. Otac nebeski je toliko ljubio svijet da je cijelom palom čovječanstvu darovao Sina da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. Isus je došao na ovaj svijet i živio život kao svatko od nas. Po njemu smo postali ljubljena djeca Božja koja imaju otvorena vrata u kraljevstvo nebesko. Zar nam je teško svaki put kada čujemo zvona sjetiti se toga spasonosnog plana Božje ljubavi i barem načiniti znak križa †? Kada u molitvi izgovaramo riječi naše mame Marije: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi Tvojoj!“, mi zapravo svaki put pristajemo na plan koji Tata ima s nama. Svaki dan negdje žurimo a usput slušamo glazbu, tipkamo poruke, telefoniramo, surfamo na internetu i zaboravimo na trenutak zastati i zahvaliti Bogu na daru života. 

 I dok završavam molitvu za rukav me potegne kosooki turist i dok pokazuje na katedralu pita na engleskom kako se zove ova crkva. Pozitivno iznenađen odgovorim mu da je to crkva Srca Isusova. Zbunjeno me pogledao i rekao da mu nije jasno zašto bi naziv neke zgrade bio po nečijem srcu. Rekao sam mu da je to simbol Božje ljubavi. Turist se nasmiješio, pa iako opet nije dobro shvatio, naklonio je glavu i rekao: „Thanks!“. Odgovorio sam mu samo: „God loves you“, krenuo na tramvaj i pomislio kako bi o toj beskrajnoj Ljubavi Božjoj mogao nešto napisati u narednoj kolumni.

fra Danijel Rajić


(Preuzeto sa portala http://www.frama-ofs.com/ uz dopuštenje autora teksta)

.