Samo vjeruj

''Quo vadis (Kamo ideš)?''- piše na ulazu jedne škole pokraj koje gotovo svakodnevno prolazim. To pitanje me često zatekne. Prvih dana je samo osvježavalo sjećanje na onu poznatu priču o susretu Petra i Krista u Rimu. Onda si više, iz dan u dan, nisam mogla ponavljati iste stvari. Doista, kamo idem? Kamo idem ako sve ovo prođe? A proći će. Prije ili kasnije. I, kakve veze ima ovo što se sad događa s onim što će doći? Odgovor sam dobila još davno. Od roditelja, bake, vjeroučitelja….no, sve to tada ostade samo u zraku. (Među mladima je poprilično uvriježeno mišljenje da ne priliči govoriti o Nebu - život je tek pred nama.)

Prisjećam se, rekoše mi da sam stvorena za Vječnost. I ovo što sada prolazim samo je jedna stepenica bliže Cilju. Ali, naposljetku, nije važno što prolazim, nego kako prolazim. Da su (i kad bi) barem ove rečenice češće odjekivale glavom! Ovako, prečesto se nađoše na rubu misli, pa sam i imala opravdanje za slabu volju i bacanje dragocjenih sati u beznađe. Jer, kako se kaže, najteži je onaj put onaj kojemu se cilj ne poznaje. No, osvježivši ove stare, vrijedne odgovore  čak ni ne mogu više reći da mi je Cilj nepoznat. Dakle, sad je red trgnuti se i ići prema Njemu.

Sve do prije nekoliko dana smatrala sam da sam poprilično na dobrom putu. Jer, trudim se izbjegavati ono što je loše. No, nedavno čuh priču koja otprilike ide ovako: Jedna djevojka je usnula san da se našla na pragu Raja. Bila je to dobra djevojka. I sama je znala da  je činila dobro te je očekivala svakog trenutka da ju netko uvede u Raj. Čekala je, ali nitko nije dolazio. Onda se pojavio anđeo. Upitala ga je zašto ju nitko ne uvodi. Anđeo je odgovorio da nije problem u onome što je činila, nego u onome što nije učinila. Tu zastadoh. I  vratih se na početak. Nije više čak ni problem ono što se čini (iako ne mogu poreći da se pogreške svakodnevno potkradaju), nego ono što se propušta činiti. A kamen spoticanja - zapreka činjenju  uglavnom je strah (ako se ne uzmu u obzir trenuci puke lijenosti). Da, baš on. Strah da nešto neće izaći na dobro, strah od neizvjesne budućnosti, strah od ovoga, strah od onoga… Čak ponekad i strah od ljudi, njihove neiskrenosti, smicalica ili svega onoga lošega što ljudska glava može zamisliti. Tako se nesvjesno usijeca misao vodilja: Ne činim. Dakle, ne griješim. Koliko sam puta, gledajući ovako suviše plitko, ostala na mjestu umjesto da sam hodala.

A svaki put zahtijeva korake ako želimo stići na odredište. Tako i ovaj prema Kristu. No, katkad ni on nije lagan. Jer, život se plete nitima radosti, ali i boli. Postoje dani kada se leti na krilima sreće, ali i kada se drhti na litici tuge. Kada noge oduševljeno kroče svakodnevnicom. I kada nemaju snage za novi pothvat. Kada je kristalno jasno kamo i zašto krenuti. I kada se put čini besmislenim. Ali, nije nam Krist ni obećao put bez trnja, teškoća i žrtve. Ipak, rekao da je da se ne bojimo i da je s nama u sve dane. Rekao je ono što je dovoljno. Potrebna je samo vjera, a „vjerovati znači učiniti prvi korak čak i ako ne vidiš sve stepenice“  (M. L. King.)  Zato, ne bismo se trebali brinuti (i samoj sebi ponavljam). Na koncu, sve su ovo stanice do Neba. I poziv da rastemo. Stoga je važno, od stanice do stanice, dati najbolje od sebe. Jer, znamo zašto živimo. I kamo idemo. A kada je teško, i čini se da više ništa ne ide, kada sve umukne, preostaje odjek Njegovih riječi: Ne boj se. Samo vjeruj. (Mk 5,36)

Marija Puljić

.