Pages

nedjelja, 19. srpnja 2015.

Problem praznih crkava i problem praznih duša


Ovih dana čitali smo kako se u Francuskoj javnost ''zahuktala'' oko toga treba li napuštene katoličke crkve  prodavati muslimanima da ih oni pretvore u džamije. Riječ je o situaciji koja već desetljećima pogađa zapadne zemlje koje su se nekad zvale ''kršćanskim''. Dakle, situaciji u kojoj je Crkva zbog sve manjeg broja vjernika na nedjeljnim misama prisiljena crkvene objekte zatvarati, a zatim, zbog nedostatka sredstava za održavanje, često ih i prodavati. Tako u zemljama poput S.A.D-a, Kanade, Njemačke, Irske, Austrije, Švicarske, Francuske, Belgije, Nizozemske i još nekih, sve češće vidimo nekadašnje crkve koje su sada preuređene u muzeje, knjižnice, galerije, restorane, čak i pubove i disko klubove. Već duže vrijeme biskupije se ''rješavaju'' tih objekata i tako što ih ustupaju ili prodaju drugim kršćanskim crkvama, na taj način u isto vrijeme i zarađujući novac i donekle ''perući savjest'' jer će one ipak bar i dalje nekako služiti svrsi kršćanskog molitvenog prostora. Tako je prije par godina bečki nadbiskup kardinal Schonborn jednu od prelijepih katoličkih crkava u Beču prodao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ipak, u nedostatku interesanata crkveni objekti se počinju nuditi i drugim vjerskim zajednicama. Svjetski je poznat tzv. Garrison Institute nedaleko od New Yorka. Riječ je o bivšem kapucinskom samostanu i crkvi koji su u zadnjih desetak godina postali veoma popularan centar za jogu i istočnjačku meditaciju. Prošle je godine jedna od najstarijih katoličkih crkava u američkom St. Paulu prodata muslimanima, koji su je pretvorili u džamiju i islamski centar. Dosta vjernika se pobunilo protiv te odluke, ali uzalud. 
Brojne biskupije spajanjem župa pokušavaju riješiti problem praznih crkava, a one koje postaju ''višak'' prodaju. Teško je uopće shvatiti i tu činjenicu ''nedostatka'' vjernika na misama. Zanimljivo je vidjeti naprimjer u Bosni i Hercegovini, u nekoj župi od jedva stotinjak vjernika, crkvu popunjenu na nedeljnoj misi a u nekoj župi primjerice u Njemačkoj, koja broji nekoliko tisuća vjernika, na misi nema gotovo nikog. Sasvim logično da ni katolicima u tim biskupijama u kojima se crkve prodaju, nije pravo što se to dešava. Veoma često dolazi i do revolta, pa čak i protesta. Posebno je bolno kada se crkveni objekti prodaju drugim vjerskim zajednicama. Znalo se desiti da i par tisuća vjernika potpiše neku peticiju protiv zatvaranja ili prodaje neke od crkava, međutim treba biti realan pa priznati i to da te crkve ne bi bile ni zatvarane ni prodavane da ti ''vjernici'' idu redovito na misu. Ispade da im je više stalo do praznih crkava nego do svojih praznih duša. Tada se zapitajmo da li je pitanje ispravno postavljeno ili je ponovo u pitanju ta zapadnoeuropska katolička vjerska praksa bavljenja posljedicama umjesto uzrocima. Kao glavni problem postavljeno je pitanje KOME se crkve prodaju, umjesto da se zapitamo ZAŠTO se te crkve prodaju. Možda je odgovor na to pitanje i previše jasan. Prodaju se jer sve manje onih koji sebe zovu katolicima ide na misu. Istina koju je nemoguće sakriti. No ''katolici'' će se i dalje više zgražavati prodajom crkava nego činjenicom da se one prodaju jer sve veći broj ''vjernika'' otpada od vjere. Oni uglavnom na papiru ostaju pripadnici Katoličke crkve, ali u praksi se sekulariziraju i pretvaraju i relativiste i agnostike.
Ovih dana čitamo da su francuski katolici, uključujući i bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozya, digli glas protiv prodaje crkava muslimanima i da je u raznim dijelovima zemlje jako puno ljudi potpisalo peticiju koja je pokrenuta tom prigodom i izgleda da će u tome uspjeti. Vidim da su neki katolički mediji to počeli najavljivati kao neku vrstu ''pobjede''. Nažalost, daleko je to od pobjede, čak je daleko i od jedne dobijene bitke. Pobjeda bi bila kada bi se ti Francuzi vratili vjeri i zajedno sa svojim bivšim predsjednikom, ponovo počeli ići u crkvu. Ovako će sindrom ''praznih duša'' kod katolika ''zapadnih zemalja'' nastaviti sa tendencijom sve manjeg prakticiranja vlastite vjere, tako da će i ostatak crkava biti sve prazniji, a onda ih nitko neće ni moći ni htjeti sačuvati od prodaje. Ti koji ovakve očajničke poteze nazivaju pobjedom, ne vide da je ovdje na kocki mnogo više od napuštenih crkava. Ovakvom agresivnom dekristijanizacijom zapadnih zemalja koje ponekada još uvijek sebe nazivaju i ''kršćanskim'', doveden je u pitanje i kompletan njihov identitet.


V


.

1 komentar:

  1. Po meni, tu je više problema. Islam se u Europi širi imigracijom najviše, no islamska zajednica u Europi ne želi imati nikakvu obvezu pomaganja tih izbjeglica. Ona naprotiv tu situaciju koristi samo da bi izgradila što više džamija, dok s druge strane kršćani i ostali „nemilosrdno“ rade na tome da te ljude nahrane. Nažalost ni oni ni ovi drugi ne vide u tome ništa loše, no jest loše ito itekako loše. Umjesto da prvo zbrinu svoju braću kršćane pa ako je moguće i druge oni bezrezervno podpomažu sve pa čak i teroriste infiltrirane u izbjeglice, a ovi čijima se pomaže ne žele čuti nizašto drugo osim za džamije. Činjenica je ta danas jesu „spasili“ te crkve no samo je pitanje vremena. Islam agresivno ide naprijed i ako su danas samo tako bez skoro ikakve reakcije i to od najviših islamskih vođa zatražili ni više ni manje već crkve, za par godina neće morati ni tražiti, uzimat će sami. U svemu ovome nitko ne vidi problem i nitko ništa ne radi, a ogromna je mogućnost evangelizacije. Prvo biskupi koji se ponašaju kao babe u panici pa ostali za njima. Crkva ima dovoljno mlitavaca, ono što joj treba su jaki ljudi koji su spremni nositi palicu i početi raditi na reevangelizaciji, a ne babetine. Nažalost to ne vidi ni papa koji se pohvalio da će nešto uraditi. On međutim idalje drži nesposobnjakoviće koji su sposobni samo blebetat i heretičit. Čisti su primjer njemački biskupi pa za njima svi ostali

    OdgovoriIzbriši