Burna povijest Bosne i Hercegovine osvjedočila je mnoge mučenike za Krista, bilo da su oni rođeni u ovoj zemlji ili da su u njoj djelovali šireći radosnu vijest. Ovaj put pišemo o četvorici dijacezanskih svećenika Banjalučke biskupije koji su mučenički stradali zbog svoje vijernosti Kristu, Katoličkoj crkvi i vjernicima župa u kojima su djelovali. To su: vlč. Anto Dujlović, vlč. Juraj Gospodnetić, vlč. Krešimir Barišić i vlč. Waldemar Maximilian Nestor. 21.prosinca 2014. godine, u Rimu je zvanično pokrenut postupak za njihovo proglašenje blaženima.
Anto Dujlović - Rodio se 26. lipnja 1914. godine u Ružićima - župa Ivanjska kod Banja Luke. Nakon nižih razreda osnovne škole u Ivanjskoj roditelji ga šalju u sjemenište u Travnik, a zatim upisuje bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika ga je zaredio banjalučki biskup fra Josip Garić, 30.04.1939. godine, te ga odmah nakon ređenja postavlja za župnika u župi Gumjera kod Prijedora. To je za jednog mladog svećenika poput vlč. Ante bio veoma težak zadatak, s obzirom da je bilo riječ o župi koju su već neko vrijeme pogađali problemi, kao što su sukobi između bivših župnika i župljana, te česte promjene svećenika koji bi bili postavljeni za župnika, što je veoma loše utjecalo na duhovni život župe. Mnogi su biskupu Gariću zamjerali to što u jednu takvu župu šalje mladog i neiskusnog svećenika, posebno ako se tome doda i činjenica da su većinu vjernika Gumjera činili Poljaci, koji su se u te krajeve doselili u vrijeme Austro-Ugarske, sa svojom tradicijom, jezikom i običajima koji vlč. Anti Dujloviću nisu bili poznati. Međutim, biskup je vjerovao u njega, a vlč. Anto je rado prihvatio taj zadatak i za vrlo kratko vrijeme uspio uspostaviti red u župi. Svojom iskrenošću, pobožnošću i željom da bude blizak ljudima vrlo brzo je stekao simpatije župljana, a posebno su njime oduševljeni bili mladi.
Međutim, počinje II svjetski rat. Zlo i nevolje uskoro dolaze i do tih krajeva. Uprkos upozorenjima da se skloni, vlč. Anto odbija da ide igdje iz župe. Želi ostati sa svojim župljanima i do smrti ako treba. Osim Gumjera, mladi svećenik, ne bojeći se pogibelji, redovito pastoralno obilazi i okolne župe koje su župnici napustili bježeći pred vihorom rata. U noći sa 10. na 11. srpnja 1943. godine u selo upadaju četnici. Odmah su zapalili crkvu i uhvatili vlč. Antu. Prvo su se iživljavali nad njim ubadajući ga nožem, ali tako da ga ne ubiju odmah. Tek nakon dugog mučenja usmrtili su ga sa tri metka (dva u glavu i jedan u prsa). Vjernici koji su izbjegli pokolj nakon rata su otišli iz župe, uglavnom u Poljsku, zemlju svojih djedova. Župa je prestala da postoji, ali sjećanje na vlč. Antu Dujlovića nikada nije izblijedilo. U pripremi materijala za proces beatifikacije, današnjem banjolučkom biskupu su od velike pomoći bili upravo Poljaci - preživjeli vjernici župe Gumjera.
Juraj Gospodnetić - Rođen je u Postirama na otoku Braču 09. siječnja 1910. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Šibeniku, a teološki studij u Splitu i Zagrebu. Tu ga je 10. travnja 1938 godine za svećenika Banjalučke biskupije zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac. Nakon ređenja, vlč. Juraj postaje župnik u Bosanskom Grahovu, gdje se od samog početka dokazuje svojom duhovnošću i besprijekornim moralnim životom, međutim nakon svega dvije godine njegovu uzornu župničku službu prekinula je mučenička smrt.
27. srpnja 1941. godine četnici osvajaju Bosansko Grahovo. Taj dan počinjen je veliki pokolj nad Hrvatima tog kraja. Vlč. Juraja Gospodnetića su zavezali lancima i uz ismijavanje cijeli dan vukli po selu kao medvjeda, zatim su se pijani od alkohola i mržnje odlučili da ga pogube na najmonstrouzniji način - nabili su ga na kolac, a zatim živog spalili. Nije poznato šta su poslije učiili sa njegovim tijelom.
27. srpnja 1941. godine četnici osvajaju Bosansko Grahovo. Taj dan počinjen je veliki pokolj nad Hrvatima tog kraja. Vlč. Juraja Gospodnetića su zavezali lancima i uz ismijavanje cijeli dan vukli po selu kao medvjeda, zatim su se pijani od alkohola i mržnje odlučili da ga pogube na najmonstrouzniji način - nabili su ga na kolac, a zatim živog spalili. Nije poznato šta su poslije učiili sa njegovim tijelom.
Krešimir Barišić - Rodio se u Jajcu 27. srpnja 1907. godine. Rano je ostao bez roditelja, te je odrastao u trapističkom sirotištu u Banja Luci. Osjetio je duhovni poziv i odlučio se postati svećenik. Pristupio je trapistima, a teološke studije je završio u samostanu Marija Zvijezda, gdje je i zaređen za svećenika 30. srpnja 1933. godine. Kako je i sam bio siroće, posebnu blizinu osjećao je prema djeci iz trapističkog sirotišta u kojem je proveo svoje djetinjstvo, te je kao svećenik rado preuzeo službu vjeroučitelja i duhovnika u toj ustanovi. Međutim, nakon nekoliko godina provedenih kao redovnik, usljed nekih nesuglasica sa subraćom iz samostana, odlučuje napustiti trapiste i preći u dijacezanske svećenike Banjolučke biskupije. Imenovan je župnikom u Krnjeuši, južno od Bihaća 1937. godine. Tu ga je zatekao rat i mučenička smrt 9. kolovoza 1941. godine. U samo dva dana (9. i 10. kolovoz) zvjerski je ubijeno više od 240 ljudi, većinom žena i djece. Župnika don Krešimira Barišića su nakon zarobljavanja i premlaćivanja četnici isjekli na komade i bacili u zapaljenu crkvu. S obzirom da su župljani uglavnom pobijeni, a oni malobrojni koji su uspjeli pobjeći nikada se nisu smjeli vratiti u Krnjeušu, tako da je župa prestala da postoji.
Waldemar Maximillian Nestor - Po narodnosti Njemac, rođen 12. prosinca 1988. godine u Gross Strehlitzu (današnja Poljska). Sa roditeljima se 1903. godine doselio u okolicu Banja Luke. Kao i mnogi njemački doseljenici u taj kraj, posebnu duhovnu povezanost osjećali su sa trapističkom opatijom Marija Zvijezda, gdje je većina redovnika bilo njemačke narodnosti. Provodeći vrijeme s trapistima i sam Waldemar odlučuje postati jedan od njih. Prve redovničke zavjete položio je 1911. godine, a za svećenika je zaređen 02. veljače 1917. godine. S obzirom da je u tijeku bio I. svjetski rat, kao prvu svećeničku službu, odmah nakon ređenja dobio je u vojnoj bolnici kao bolničar i ispovjednik. U samostanu Marija Zvijezda ostao je sve do 1931. godine, kada je, usljed nekih nesporazuma sa subraćom, odlučio napustiti red i preći u dijacezanske svećenike. Inkardiniran u Banjalučku biskupiju i postavljen za župnika u Ljubunčiću kod Livna. Nakon pet godina premješten je u župu Drvar.
Na poziv župnika iz Knina, sa skupinom drvarskih hodočasnika uputio se vlakom u Knin 25.srpnja 1941. godine. Tamo ga je zatekao ''ustanak'' srpskog stanovništva u Drvaru, predvođen četničkim odredima. Kninski župnik ga je nagovarao da ostane par dana dok se ne smiri nasilje, ali vlč. Waldemar je smatrao da mu je mjestu među njegovim župljanima u Drvaru. Sutradan je krenuo nazad, ali su naoružani četnici presreli vlak i sve putnike koji su bili katolici, zajedno sa vlč. Waldemarom, odveli u mjesto Trubar nedaleko od Drvara, te ih tu strijeljali i bacili u jamu Golubnjaču. Maximilian Waldemar Nestor je zvanično prvi svećenik s ovih prostora koji je ubijen u II svjetskom ratu.
Sva četvorica gore navedenih svećenika su mogli izbjeći smrt da su, poput nekih njihovih kolega na prve znake opasnosti pobjegli i napustili svoje župe, ali oni su odlučili ostati uz svoje vjernike uprkos opasnostima i tu podnijeli mučeničku smrt.
Treba naglasiti da se o ovim događajima skoro 50 godina nije smjelo ni govoriti. Komunistička vlast u Jugoslaviji nastojala je učiniti sve da se o njima ne sazna ništa, a ti koljački pohodi često su slavljeni kao ''Ustanak srpskog naroda Zapadne Bosne protiv fašista''. Sve četiri župe su gotovo potpuno ostale bez vjernika, a dvije od njih (Gumjera i Krnjeuša) više ne postoje.
Danas katolici smiju slobodno govoriti o svojim mučenicima, a ovoj četvorici hrabrih sinova Crkve možemo se utjecati za zagovor. Njihove kreposti i jasan znak svetosti prepoznala je Sveta Stolica, te je u tijeku proces da se vlč. Anto Dujlović, vlč. Juraj Gospodnetić, vlč. Krešimir Barišić i vlč. Waldemar Maximilian Nestor proglase blaženima. Molimo i mi za tu nakanu i nastavimo širiti istinu o ovim svetim ljudima koji su podnijeli mučeništvo i smrt zbog svoje vijernosti Kristu i Katoličkoj crkvi.
V.
.
Na poziv župnika iz Knina, sa skupinom drvarskih hodočasnika uputio se vlakom u Knin 25.srpnja 1941. godine. Tamo ga je zatekao ''ustanak'' srpskog stanovništva u Drvaru, predvođen četničkim odredima. Kninski župnik ga je nagovarao da ostane par dana dok se ne smiri nasilje, ali vlč. Waldemar je smatrao da mu je mjestu među njegovim župljanima u Drvaru. Sutradan je krenuo nazad, ali su naoružani četnici presreli vlak i sve putnike koji su bili katolici, zajedno sa vlč. Waldemarom, odveli u mjesto Trubar nedaleko od Drvara, te ih tu strijeljali i bacili u jamu Golubnjaču. Maximilian Waldemar Nestor je zvanično prvi svećenik s ovih prostora koji je ubijen u II svjetskom ratu.
Sva četvorica gore navedenih svećenika su mogli izbjeći smrt da su, poput nekih njihovih kolega na prve znake opasnosti pobjegli i napustili svoje župe, ali oni su odlučili ostati uz svoje vjernike uprkos opasnostima i tu podnijeli mučeničku smrt.
Treba naglasiti da se o ovim događajima skoro 50 godina nije smjelo ni govoriti. Komunistička vlast u Jugoslaviji nastojala je učiniti sve da se o njima ne sazna ništa, a ti koljački pohodi često su slavljeni kao ''Ustanak srpskog naroda Zapadne Bosne protiv fašista''. Sve četiri župe su gotovo potpuno ostale bez vjernika, a dvije od njih (Gumjera i Krnjeuša) više ne postoje.
Danas katolici smiju slobodno govoriti o svojim mučenicima, a ovoj četvorici hrabrih sinova Crkve možemo se utjecati za zagovor. Njihove kreposti i jasan znak svetosti prepoznala je Sveta Stolica, te je u tijeku proces da se vlč. Anto Dujlović, vlč. Juraj Gospodnetić, vlč. Krešimir Barišić i vlč. Waldemar Maximilian Nestor proglase blaženima. Molimo i mi za tu nakanu i nastavimo širiti istinu o ovim svetim ljudima koji su podnijeli mučeništvo i smrt zbog svoje vijernosti Kristu i Katoličkoj crkvi.
V.
.
Nema komentara:
Objavi komentar