U utorak ujutro sve nas je šokirala vijest o smrti mladog svećenika vlč. Adnana Petra Mihaela Jašarevića. Preminuo je iznenada u svojoj 29. godini života.
Nikada mi nije bilo teže nešto napisati kao sada. Adnan je bio jedan od najboljih prijatelja koje sam ikada imao i teško mogu prihvatiti da ga više nikada neću vidjeti.
Šta reći o njemu osim da je bio poseban. Poseban čovjek, poseban prijatelj, poseban svećenik. Njegov kratki životni vijek bio je pun križeva, trnja, muke... Sve to je prikazivao Gospodinu i nikada se nije žalio ni na šta. Živio je tiho i skromno svetačkim primjerom istinskog kršćanina.
Rodio se u Sarajevu u siječnju 1992. godine. Bilo je to vrijeme velike nestašice hrane pred sam rat. Imao je svega tri mjeseca kada je njegov grad napadnut i okružen agresorskom vojskom. Svi oni koji su u Sarajevu proveli rat, ili bar dio njega, znaju kako je te četiri godine pod opsadom bilo užasno živjeti, a posebno za malu djecu i novorođenčad poput Adnana. Tek što je rat završio, njegov otac Muhidin se teško razbolio. Adnan je imao svega 6 godina kada mu je otac umro. Majka Velena nastavila se sama brinuti o njemu. Živjeli su skromno, ali čestito, hrabro, boreći se da prežive.
Još kao mali dječak kroz smrt oca upoznao je surovost ovog svijeta i već tada je počeo da razmišlja o Bogu i traži odgovore na svoja pitanja. Prvi susjedi su mu bili katolici, a u njegovom susjedstvu također je živjela i jedna pripadnica Adventističe crkve koja ga je često vodila na molitve u svoju zajednicu. Adnan se oduševio Kristom, odlučio je postati Njegov i krstio se uopće to ne krijući. Većina nas ne može ni zamisliti okrutnost i prezir koju je tada osjetio na svojoj koži samo zbog toga što je odbacio islam i postao kršćanin. On je to tiho trpio pri tom ne mrzeći nikoga. Već tada je imao tu snagu vjere koju mnogi od nas ne dožive nikada u svom životu. Njegova ''glad'' za Evanđeljem Kristovim, i potraga za duhovnim mjestom u kojem će njegovo srce naći svoj dom, dovela ga je do Katoličke crkve. Adnan nije bio od onih koji su tiho iz prikrajka živjeli svoju vjeru, Naprotiv, odmah je počeo ministrirati na misama, posebno u sarajevskoj katedrali i franjevačkoj crkvi Sv. Ante na Bistriku, gdje su se desetljećima okupljali mladi katolici Sarajeva na kateheze i studentske tribine. Iako je uvijek isticao da je njegov uzor u svećenstvu bio kardinal Vinko Puljić, veliki trag na njegov rast u vjeri ostavili su i oci franjevci, kod kojih je kroz FRAMU započela njegova zainteresiranost za svećeničkim pozivom, te oci isusovci, kod kojih je kroz duhovne vježbe uspijevao pobijediti svoje padove i krize.
Upisao se na Vrhbosansku katoličku bogosloviju, prvo kao student laik, a zatim je primljen među bogoslove. Nikada neću zaboraviti njegovu radost i oduševljenje kada je od kardinala Puljića dobio potvrdnu vijest da ga prima među kandidate za svećenstvo Vrhbosanske nadbiskupije. Za svećenika je zaređen na blagdan sv. Petra i Pavla 2019. godine. Interesantno je spomenuti da je prva osoba koju je krstio nakon đakonskog ređenja bila upravo njegova majka Velena.
Adnan je imao neopisivu želju upoznati Crkvu i ljude koji pripadaju različitim pokretima zajednicama u njoj. Susretao se sa neokatekumenima, karizmaticima, ali nekako je sebe i svoj duhovni put u Crkvi našao kroz tradicionalnu latinsku misu, te je više puta isticao kako je upravo motu proprio pape Benedikta XVI, Summorum Pontificum, ojačao njegovu želju da postane svećenik. Međutim, ni ovdje u Crkvi Adnanu nije bilo lako. I među katolicima doživljavao je nepovjerenje, hladnoću i odbacivanje. Ovo me je stid napisati, ali i među onima koji sebe nazivaju ''katolicima'' bilo je poganih fašisoidnih duša kojima je smetalo njegovo ime. Međutim, iako je patio zbog toga, nikad nije nikoga sudio, Nikad nije nikoga mrzio. Možda nekom zvuči nevjerovatno, ali takvu snagu opraštanja i hrabrost ići u susret čak i onima koji ga preziru nisam vidio u svom životu. On jednostavno nije bio sposoban da mrzi. Kroz cijelo njegovo biće isijavala je ljubav Kristova.
Preminuo je iznenada od akutne upale pankreasa u svojoj 29. godini života. Ja ću reći sada, a naglašavat ću to dok sam živ: Umro je na glasu svetosti.
Dragi moj prijatelju Adnane, nije se lako od tebe oprostiti. Nije lako prihvatiti tvoju smrt, ali mogu ostati Bogu vječno zahvalan što sam te poznavao. Živio si kratko, tiho, ponizno, a tako si i umro. Na krilima anđela nebeskih otišao si u naručje Kristovo. Počivaj u miru Božijem
Vladimir Fučec
.
Nema komentara:
Objavi komentar