Kod nas u Bosni i Hercegovini vlada opće mišljenje da su ovdje za vrijeme osmanske okupacije kao katolički kler djelovali samo franjevci što nije u potpunosti tačno. Poznato je i da su pred kraj tog perioda u Banja luku stigli trapisti i tamo osnovali samostan Marija Zvijezda, međutim ono što se vrlo rijetko spominje je djelovanje svećenika koji su među narodom ostali poznati kao ''Popovi Glagoljaši''. Ovdje ćemo govoriti o jednom od njih, Jakovu Čoti, koji je u kupreškom i livanjskom kraju do danas ostao znan po svom svetačkom životu i djelu..
Prvo da kažemo nešta o samim popovima glagoljašima. Nevjerovatno je kako se u crkvenim krugovima, posebno onim franjevačkim, gotovo potpuno ignorira njihovo djelovanje u Bosni i Hercegovini u možda i najtežim periodima za egzistenciju katolika na ovom području. Tko su uopće oni bili i odkuda im takvo ime?
Još u IX stoljeću papa Hadrijan II je svetim Ćirilu i Metodu dopustio da se među slavenskim narodima, uz latinski jezik u bogoslužju, može koristiti i staroslavenski jezik. Nakon crkvenog raskola u XI stoljeću i među Slavenima koji su ostali odani Rimskom papi preovladao je latinski jezik. Međutim, uz posebna dopuštenja iz Rima, Hrvati, su ostali jedini narod privilegovan da u liturgiji mogu koristiti i staroslavenski jezik, te glagoljicu kao pismo. Svećenike koji su slijedili tu praksu narod je prozvao popovima glagoljašima. To je posebno zaživjelo u krajevima uz jadransko more, međutim malo je poznato da su glagoljaši djelovali i na području današnje Bosne i Hercegovine, gdje su bili prisutni sve do XIX stoljeća. Djelovali su kao pomoćnici franjevcima, uglavnom po manje pristupačnim mjestima, daleko od većih naselja. O velikoj većini njih se, osim imena, vrlo malo zna, ipak jedan od njih je u srcima i predaji naroda ostao do dan danas. To je don Jakov Čota koji je živio i svećenički djelovao na području Kupreške visoravni.
Jakov Katić ili Čotić, rođen je 1727. godine u Čačvinji kod Trilja. Prezime mu je u Čota modifikovano vjerovatno tek pri dolasku u Bosnu. Sjemenište je završio u Priku, a za svečenika je zaređen u dobi od 33 godine kako je bio tadašnji obićaj za glagoljaše. Pojaćano djelovanje glagoljaša na području Hercegovine i jugozapadne Bosne dešava se pod utjecajem spliskih i makarskih biskupa koji su, do uspostave Bosanskog apostolskog vikarijata, polagali jurisdikciju na ta područja. Jakov dolazi u Bosnu oko 1780. godine i prvo kratko djeluje na području Duvna, a zatim odlazi na Rastičevo, gdje ostaje sve do svoje smrti 1807. godine. O njegovom životu znamo iz dva izvora: Prvi je od narodne predaje vijernika toga kraja, gdje je ostao u sjećanju kao skroman svećenik svetačkih manira i života, pod čijim su se molitvama dešavala čuda. Drugi izvor su zapisi biskupa fra Grge Ilijića, koji je bio poznat po svojoj krutosti, a sastoje se uglavnom od pritužbi na don Jakova, ali i druge glagoljaše. Naime, biskup Ilijić, se žali da popovi glagoljaši koji djeluju u Bosni nisu dovoljno teološki obrazovani, da se bave nadriljekarstvom, te da mu iskazuju neposlušnost. Pod optužbom da ga nije dočekao prilikom apostolske vizitacije biskup Ilijić čak don Jakovu zabranjuje i služenje mise i dijeljenje sakramenata, međutim don Jakov šalje u Rim žalbu uz koju prilaže dokument Ilijićevog prethodnika, biskupa fra Augustina Botoš-Okića, kojim mu udjeljuje dopuštenje da hodočasti u Jeruzalem, te Sveti Oficij prisiljava Ilijića da poništi suspenziju.
Oprečno mišljenju fra Grge Ilijića, vjernici svjedoče o svećeničkoj revnosti i svetačkom životu don Jakova. Živio je dosta skromno i uvijek na usluzi onima koji ga trebaju. Dešavalo se da su mu dolazili i ljudi muslimanske vjere, tražeći od njega da mole za njih, najčešće za zdravlje, a i pravoslavni su ga doživljavali sa velikim poštovanjem. Preminuo je, kako kažu svjedoci, na glasu svetosti 07.09.1807. godine. Sahranjen je u skromnom grobu sa drvenim križem. Nije prošlo mnogo vremena, a ljudi su počeli dolaziti na njegov grob moleći za zagovor, te postoje mnoga svjedočanstva uslišanih molitvi. Posebno su na njegovom grobu molile majke čija su djeca bila bolesna, te nerotkinje. Uprkos što su na to franjevci gledali ne baš blagonaklono, ljudi su sa groba uzimali zemlju, te nožićima skidali komadiće križa sa groba don Jokova i nosili kući kao male relikvije, te se vrlo brzo morao postavljati novi križ.
Postoji i jedna ''jezovita'' priča o izvjesnom Dragunu Lovriću koji je, jedne noći, otkopavši grob, pronašao neraspadnuto tijelo don Jakova Čote, te uzeo njegov glagoljaški brevijar s kojim je sahranjen i odnio ga župniku Serafinu Tvrtkoviću, koji je ljutit zbog tog nedjela Dragunu naredio da brevijar vrati i grob zatrpa. Ovaj je poslušao i vratio brevijar, ali je ponovo odlučio da nešto uzme sa pokojnikovog tijela, a to je dio paramente, ukrasa sa crkvenog odijela u kojem je don Jakov pokopan. Poslije II svjetskog rata Dragun Lovrić je odselio u Slavoniju, te je tamo umro od čudne bolesti, tako što su mu živom otpadali komadi mesa sa tijela. Među narodom je to protumačeno da se desilo zato što je uzimao dijelove sa don Jakovljevog tijela.
Na mjestu njegovog groba vjernici župe Rastičevo su, zajedno sa župnikom vlč. Marijanom Kopićem, 1966. godine podigli malenu kapelu u obliku mosta, preko koje je poslije napravljena veća kapela modernijeg izgleda.
V.
Nema komentara:
Objavi komentar