Na Veliki petak posebno se prisjećamo Isusove muke, raspeća i na koncu smrti na križu. Trenutka kada čovječanstvo dostiže najniži stadij svoje humanosti i razapinje na križ Bogočovjeka, a u isto vrijeme to je i trenutak kada Bogočovjek zadržavajući svoje Božanstvo, istrajući na spremnosti podnijeti tu žrtvu i oprostu onima koji to čine, također pokazuje i svoje Čovještvo, posebice jecajem ''Oče zašto si me ostavio''.
To je jecaj što se i danas čuje iz grla brojnih tisuća ljudi koji se u ovom trenutku, sada, bore za svoj život inficirani Korona virusom. Jecaj iz grla njihovih obitelji koje strahuju za svoje najdraže i drugih koji žive u strahu jer ljudi oko njih masovno obolijevaju i nerijetko umiru. Mogli bi smo reći da je ovo trenutak kakav nije do sada zabilježen u ljudskoj povijest, da cijelo čovječanstvo u svom srcu uzvikuje ''Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?'' (Psalam 22, 1). Koliko li ljudi u ovom trenutku u svojoj duši ponavlja te riječi, čak i oni koji uopće ne znaju da su one već davno izrečene Živom Riječju Božijom.
Već je skoro godinu i pol prošlo od kada se u Kini počeo dešavati fenomen masovnog oboljevanja od upale pluća koja se rapidno širila na oba plućna krila i veoma često dovodila do smrti ljudi. Znanstvenici su pronašli novi oblik korona virusa kojeg su nazvali Covid-19. Nitko tada nije ni pomislio da će se taj virus tako brzo proširiti cijelim svijetom i do danas odnijeti skoro tri milijuna života. Širenju je najviše doprinijela neodgovornost ljudi. U samom početku, a toga ima i danas, pojedinci odbijaju vjerovati da ovaj virus postoji, šire se raznorazne teorije zavjere, a nažalost, posebno među mlađom populacijom, imamo i svjesno neodgovorno ponašanje, potpunog ignoriranja smjernica o epidemiološkim mjerama suzbijanja epidemije. Čovjek ponovo sebe i svoje, veoma često, neesencijalne potrebe stavlja iznad zaštite zdravlja i života drugih ljudi. Posebno je ovo očigledno, danas, kada su bolnice pune mladih ljudi, a i na smrtovnicama u novinama sve češće nalazimo slike mladih ljudi kojima je ova bolest odnijela živote. U početku se mislilo i da onaj ko preboli više ne može biti ponovno inficiran, međutim već ima na tisuće ljudi koji su drugi put pozitivni na virus, a postoji bojazan da i ove vakcine koje su trenutno u upotrebi neće u potpunosti zaštiti ljude od novih sojeva virusa.
Dakle, očaj postoji. Ljudi se brzo razočaraju, gube nadu. Šta ostaje? Upravo Uskrs nudi odgovor na ovo pitanje. Nakon svakog mraka dolazi svjetlo, bez obzira kako se beznadežno činilo sve. Isus nam pokazuje put. On stavlja nas i naše spasenje ispred sebe. On trpi za nas. Kada bi svi slijedili Kristov primjer i preuzeli odgovornost i na taj način bi i mi spasili druge. Bog nas poziva na odgovornost. Svaki život koji mi ne ugrozimo, ujedno smo ga spasili, a to znači da Isus djeluje i kroz nas. On je taj koji spašava, a mi ako mu se predamo i slijedimo put koji nam pokazuje svojim primjerom, širimo Radosnu vijest i Božanski plan. Kršćanin prije svega treba voljeti druge, bdjeti za njih, trpjeti za njih. Na taj način postajemo instrument u spasiteljskoj naravi Božijoj. Na taj način mi postajemo Kristovi učenici i nasljedovatelji.
Isus svoju muku i trpljenje prinosi za sve nas. Bog nas ljubi, Bog nas ne napušta, Bog se daje u smrt na križu za nas, naše grijehe, naše strahove, slabosti, muke, boli, iskušenja i padove, ali nakon svega toga dolazi Uskrsnuće, koje nosi nadu, radost. To je ono što moramo imati na umu u svakom trenutku mraka i straha koji obuzme naša srca i um. Mrak će proći - Uskrs donosi svjetlost.
V
.
