''Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim,i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci."
(Matej 22, 34-40)
Korizma (lat. quadragesima), dio je liturgijske godine kojom se pripremamo za proslavu uskrsa. Kod pravoslavaca se zove ''veliki ili časni post''. Korijen korizme doseže još do prvih stoljeća kršćanstva i prisutna je u skoro svim tradicionalnim kršćanskim zajednicama. Osim katolika i pravoslavaca obilježavaju je i sve stare istočne predkalcedonske crkve, zatim anglikanci, luterani, starokatolici, te neke metodističke, kalvinističke i prezbiterijanske crkve (ovisno o tradiciji i vodstvu zajednice). Tih 40-tak dana kršćani se obično više posvećuju molitvi, čitanju Svetog pisma, te čine pokoru, najčešće posteći i uzdržavajući se od nekih navika. Priprava za uskrs bi trebala da bude i vrijeme kada sebe prepuštamo nekoj vrsti odricanja, a postom i molitvom svoju dušu i tijelo jačamo za slavlje uskrsnuća Gospodinovog.
Novi Zavjet u tri sinoptička Evanđelja (Matej, Marko i Luka) opisuje Isusovu kušnju u pustinji, gdje je proveo 40 dana i 40 noći strogo posteći. Glad, žeđ i umor mučili su Njegovo tijelo, ali jačinu Njegovog duha narušili nisu. Prišao mu je Sotona iskušavajući Ga, međutim snaga vjere pobijedila je. Kušnja prestaje završnim i apsolutno odlučnim Isusovim povikom: ''odlazi Sotono''. Kraj kušnje označava pobjedu. Đavo je pobijeđen na sopstvenom terenu. Pobijedio ga je čovjek u slabosti. Post i samoća imali su svoju izuzetnu važnost. Slabost tijela je ojačala duh.
U korizmi se mi pripremamo za proslavu uskrsa, trenutka potpune Kristove pobjede nad Sotonom. Tih četrdeset (i tri) dana provodimo ne samo posteći, nego i razmišljajući o ovoj milosti Božjoj. Ta pokora u korizmi ne bi smjela završiti s blagdanom uskrsa, nego naprotiv, morala bi biti jedan put ka novorođenju u vjeri i ojačati naš duh za kvalitetniji duhovni život. Ona bi trebala biti onaj graditeljski čin u formiranju našeg vlastitog duhovnog bića.
Interesantno je primjetiti da je Isus u pustinju otišao slobodnom voljom i dopustio Sotoni da ga pokuša staviti u iskušenje, dok mi svoj post obavljamo u vrijeme kada se obilježava jedan drugi momenat, a to je slavna muka Kristova, na koju su Ga, nevinog, drugi podvrgli. Ispravnije rečeno, to je muka na koju su Ga naši grijesi natjerali, a koju je On morao da podnese da bi i mi koji vjerujemo u Njega kao Boga mogli biti spašeni. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem On je spasio svijet.
Nažalost, korizma i veliki post postaju sve više i više samo dio folklora, etno-tradicije, ili načešće samo neko ''posvećivanje vjeri'' tih četrdesetak dana do Uskrsa, a onda to sve ostavljamo iza sebe i nastavljamo dotadašnjim načinom života. Ljudi se odriču od cigareta, alkohola, prežderavanja, psovki... da bi odmah nakon Uskrsa opet nastavili po starom i tako sve do nove korizme. Sve češće se dešava potpuna devijacija onoga što korizma ustvari jeste, a to bi trebalo biti novoobraćenje, novorođenje u Kristu, obnova vjere i potpuna restauracija vlastite duhovnosti, naprotiv u mnogo ćemu ona postaje samo jednokratni proces ispraznih obečanja i zavjeta koji padaju u vodu već odmah po završetku korizme, te licemjernih nastojanja da se postane ''bolja osoba'' nekim besmislenim odricanjima od sitnih zadovoljstava (od kafe, čokolade i slično). Zar ćemo uistinu postati draži Bogu samo zbog toga ? Ne mislimo valjda time otkupiti sebe ? Na taj način licemjerstvo uistinu postaje još i veće jer time priča prestaje. Mislimo da smo ''ispunili svoje'' i odmah se ponovo vraćamo starim grijesima. Ništa se u našim životima ne mijenja. To je potpuno promašena vizija, ne samo onoga što korizma jeste, nego čak i svega onoga što kršćanstvo jeste. Mi se ne otkupljujemo posteći i čineći pokoru, mi smo VEĆ otkupljeni. Bog nas je na križu u potpunosti otkupio. Vrijeme korizme ne treba Bogu, nego nama, ne da bi time postali draži Bogu, nego da bi postali svjesni sebe, da bi smo spoznali koliko smo jaki u milosti Njegovoj.
V
U korizmi se mi pripremamo za proslavu uskrsa, trenutka potpune Kristove pobjede nad Sotonom. Tih četrdeset (i tri) dana provodimo ne samo posteći, nego i razmišljajući o ovoj milosti Božjoj. Ta pokora u korizmi ne bi smjela završiti s blagdanom uskrsa, nego naprotiv, morala bi biti jedan put ka novorođenju u vjeri i ojačati naš duh za kvalitetniji duhovni život. Ona bi trebala biti onaj graditeljski čin u formiranju našeg vlastitog duhovnog bića.
Interesantno je primjetiti da je Isus u pustinju otišao slobodnom voljom i dopustio Sotoni da ga pokuša staviti u iskušenje, dok mi svoj post obavljamo u vrijeme kada se obilježava jedan drugi momenat, a to je slavna muka Kristova, na koju su Ga, nevinog, drugi podvrgli. Ispravnije rečeno, to je muka na koju su Ga naši grijesi natjerali, a koju je On morao da podnese da bi i mi koji vjerujemo u Njega kao Boga mogli biti spašeni. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem On je spasio svijet.
Nažalost, korizma i veliki post postaju sve više i više samo dio folklora, etno-tradicije, ili načešće samo neko ''posvećivanje vjeri'' tih četrdesetak dana do Uskrsa, a onda to sve ostavljamo iza sebe i nastavljamo dotadašnjim načinom života. Ljudi se odriču od cigareta, alkohola, prežderavanja, psovki... da bi odmah nakon Uskrsa opet nastavili po starom i tako sve do nove korizme. Sve češće se dešava potpuna devijacija onoga što korizma ustvari jeste, a to bi trebalo biti novoobraćenje, novorođenje u Kristu, obnova vjere i potpuna restauracija vlastite duhovnosti, naprotiv u mnogo ćemu ona postaje samo jednokratni proces ispraznih obečanja i zavjeta koji padaju u vodu već odmah po završetku korizme, te licemjernih nastojanja da se postane ''bolja osoba'' nekim besmislenim odricanjima od sitnih zadovoljstava (od kafe, čokolade i slično). Zar ćemo uistinu postati draži Bogu samo zbog toga ? Ne mislimo valjda time otkupiti sebe ? Na taj način licemjerstvo uistinu postaje još i veće jer time priča prestaje. Mislimo da smo ''ispunili svoje'' i odmah se ponovo vraćamo starim grijesima. Ništa se u našim životima ne mijenja. To je potpuno promašena vizija, ne samo onoga što korizma jeste, nego čak i svega onoga što kršćanstvo jeste. Mi se ne otkupljujemo posteći i čineći pokoru, mi smo VEĆ otkupljeni. Bog nas je na križu u potpunosti otkupio. Vrijeme korizme ne treba Bogu, nego nama, ne da bi time postali draži Bogu, nego da bi postali svjesni sebe, da bi smo spoznali koliko smo jaki u milosti Njegovoj.
''Razderite srca, a ne haljine svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer On je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom. On se nad zlom ražali.''
( Joel 2,13)V
Nema komentara:
Objavi komentar