Kada je njemački trapist, o. Franz Pfanner, nakon neuspješnog pokušaja osnivanja trapističkog samostana u Ugarskoj i problema sa upravom vlastitog reda, u Rimu čuo jednog prosjaka, koji je primjetivši da Pfanner govori njemačkim jezikom, uzviknuo: ''šta ćete ovdje? Bolje idite u Tursku širiti vjeru!'', sigurno nije ni slutio da će njegovo ime imati izuzetan značaj za Katoličku crkvu u jednom dijelu tadašnje Osmanske imperije, koji je danas nezavisna država - Bosna i Hercegovina. Nakon novih neuspjeha u pregovorima oko otvaranja samostana u Ugarskoj, čuvši da su turske vlasti dopustile i kršćanima da mogu kupiti zemlju, početkom maja/svibnja 1869. godine on dolazi u Bosnu, tačnije u Delibašino selo kod Banja Luke i tu odlučuje kupiti zemljište za izgradnju samostana. Iako potpuno svjestan da će to morati biti skroman samostan, možda čak i bez zvonika, jer je znao muslimani takvu gradnju sigurno neće dopustiti, odlučio je ustrajati u svojoj namjeri. U Bosni su tada jedini dušobrižnici katolika bili oci franjevci, koji čuvši za njegovu ideju nisu bili baš optimistični, kao ni austrougarski konzul, ipak je, za 1 400 dukata, od jednog banjalučkog katolika uspio kupiti zemljište od 79,5 dunuma. Ubrzo su mu se priključila još četvorica trapista, zajedno sa dva postulanta i time je započeo život novog trapističkog samostana, kojeg je o. Franz Pfanner nazvao Marija Zvijezda (Maria Stern). Prvi samostan je bio jedna mala drvena baraka, a nedugo kasnije počinje gradnja samostana od kamena, koju nakon samo nekoliko mjeseci prekida lokalni paša, iz razloga što su mu trapisti odbili dati mito. Franz Pfanner uz pomoć franjevaca tajno odlazi u Istanbul i tamo dobija dozvolu za gradnju. Zbog teške situacije većina braće je otišlo, jedan je umro, tako da su uz njega ostala samo dvojica, ipak i ostali se uskoro vraćaju, a za njima dolaze i novi. Zajednica se počinje povećavati. Uz dozvolu tadašnjeg bosanskog biskupa fra Paškala Vujičića trapisti u Banja Luku pozivaju i sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog, koje na dijelu trapističkog imanja otvaraju školu. Uskoro o. Franz Pfanner odlazi u Afriku gdje osniva novi samostan Marianhill, gdje pet godina kasnije, 24.05.1885 i umire. U tijeku je proces njegovog proglašenja blaženim.
Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu počinje jedno sasvim novo doba za Mariju Zvijezdu. Oni osnivaju pilanu, mljekaru, pivaru, ciglanu, tvornicu sukna s predionicom i tkaonicom, štampariju, kamenolom, žitnicu-silos, hidrocentalu na Vrbasu... Ovdje treba reči da je prva električna sijalica u BiH zasijala upravo u Mariji Zvijezdi. Godine 1885., dekretom uprave reda, samostan je uzdignut na rang opatije, a za prvog opata izabran je o. Bonaventura I Baier. Samostansko bratstvo se neprestano povećavalo, prvenstveno dolaskom monaha iz Njemačke, samostan je proširen, izgrađeno je sirotište, javna kuhinja, veliki broj zanatskih postrojenja... Do drugog svjetskog rata opatija je brojala preko 200 monaha, međutim tada se nad nju počinju nadvijati crni oblaci.
Krajem drugog svjetskog rata, povlaćenjem njemačke vojske, odlazi velika većina njemačkih i austrijskih kolonista, koji su se tu naselili za vrijeme Austrougarske, a za njima iz samostana odlazi i većina monaha njemačke narodnosti. Kraj rata među samostanskim bratstvom dočekan je s radošću, međutim ulaskom partizanskih jedinica u Banja Luku počinje strahovit teror nad preostalim monasima u samostanu. Nakon što je jedan trapist ubijen, tadašnji opat o. Bonaventura II Diamant i gotovo svi preostali monasi njemačke narodnosti, teška srca napuštaju Mariju Zvijezdu i odlaze u Njemačku, tako da u samostanu ostaju samo trapisti hrvatske i slovenske narodnosti. Počela su hapšenja i zlostavljanja monaha, a agrarnom reformom oduzeto im je doslovce sve osim crkve, čak i samostan. Komunistička vlast im je ostavila samo: 10 motika, četiri budaka, jedne tačke, jednu sjekiru, jednu pilu, jednu turpiju, dvoje grablje i 30 dunuma livade, ovdje treba reči i da je tada svaki od monaha bio i po nekoliko puta temeljito pretresen da slučajno ne bi u džepovima sakrio nešto od alata. Osim što su ostavljeni bez ičega, trapisti su morali trpjeti još brojna poniženja. Pred njihovim očima brutalno se uništavao samostanski inventar i druga nepokretna imovina, koju nisu mogli iznijeti, tako da je samo u jednom danu spaljeno preko 20 000 knjiga koje je samostan posjedovao. Bilo je tu i veoma vrijednih stvari, namještaja, misnog ruha i još mnogo čega što je bezobzirno uništavano. U divljačkom ponašanju ljudi koji su to uništavali, a među njima je bilo i onih kojima su trapisti uvelike pomogli u životu, monasi Marije Zvijezde mogli su svojim očiima vidjeti vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti, šta je to sotonska mržnja, kojom su pogođeni bez ikakvog razloga. Međutim, nisu se htjeli predati i dalje su odlučili ostati.
Narednih godina bilo je namjere smirivanja tenzija, kao što je, početkom šezdesetih godina, pokušaj ponovne proizvodnje sira trapista u suradnji s državnom tvrtkom, međutim problem se i tu javio nakon što su trapisti odbili dati formulu za pravljenje sira, koju u samostanu uvijek zna samo jedan ili dva monaha i smatra se strogom tajnom, tako da je i ta ideja propala. Veliki potres koji je pogodio Banja Luku 26.10.1969. godine, teško je oštetio samostan i većina braće, predvođena opatom Fulgencijem Oraićem, se privremeno sele u Kloštar Ivanić. Da bi pomogao trapistima da prežive, tadašnji banjalučki biskup, mons. Alfred Pichler, osniva novu župu - Marija Zvijezda, koju će voditi trapisti. To je prvi i jedini slučaj da trapisti preuzimaju takvu vrstu patorala, međutim, to je bio jedini način da opstanu. Posljednji opat Marije Zvijezde, dom Fulgencije Oraić, umire 27.05.1977. godine, u Kloštar Ivaniću i sahranjen je na samostanskom groblju u Banja Luci, a nakon njega uprava reda je odlučila da do daljnjeg više neće imenovati opate, nego će na čelu samostana biti superior i za tu funkiciju trapisti biraju o. Antona Artnera.
Nova nesreća koja pogađa trapiste, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, dešava se početkom 1992. godine, odnosno ratnim vihorom koji je župu gotovo u potpunosti iselio. Broj redovnika u samostanu počeo je opadati, stariji su umirali, a novih zvanja nije bilo. Samostansko bratstvo se svelo na svega tri, a onda smrću o. Antona Goričaneca, na dva redovnika, rođenu braću o. Zvonka i o. Tomislava Topića. Uprava reda brigu za samostan povjerila je opatiji Sept-Fons u Francuskoj, odnosno njihovom opatu, dom Francoisu de Place-u. Bilo je čak i prijedloga da se samostan zatvori, međutim braća Topić, uz veliku pomoć banjalučkog biskupa mons. Franje Komarice, te vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, uspjela su se izboriti za opstanak.
U svom sivilu, koje se nadvilo nad bosanskohercegovačkim katolicima, kao da se odjednom na Mariju Zvijezdu spustio tračak nade. Braći Topić se pridružilo par kandidata, a u suradnji s Caritasom banjolučke biskupije, ponovo je počela proizvodnja sira trapista. Još uvijek postoji i problem povrata imovine. Nadajmo se da će vlasti Republike Srpske napokon ispuniti nešto od obećanja koja su trapistima davana o povratu bar dijela onoga što im je nekada pripadalo.
Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu počinje jedno sasvim novo doba za Mariju Zvijezdu. Oni osnivaju pilanu, mljekaru, pivaru, ciglanu, tvornicu sukna s predionicom i tkaonicom, štampariju, kamenolom, žitnicu-silos, hidrocentalu na Vrbasu... Ovdje treba reči da je prva električna sijalica u BiH zasijala upravo u Mariji Zvijezdi. Godine 1885., dekretom uprave reda, samostan je uzdignut na rang opatije, a za prvog opata izabran je o. Bonaventura I Baier. Samostansko bratstvo se neprestano povećavalo, prvenstveno dolaskom monaha iz Njemačke, samostan je proširen, izgrađeno je sirotište, javna kuhinja, veliki broj zanatskih postrojenja... Do drugog svjetskog rata opatija je brojala preko 200 monaha, međutim tada se nad nju počinju nadvijati crni oblaci.
Krajem drugog svjetskog rata, povlaćenjem njemačke vojske, odlazi velika većina njemačkih i austrijskih kolonista, koji su se tu naselili za vrijeme Austrougarske, a za njima iz samostana odlazi i većina monaha njemačke narodnosti. Kraj rata među samostanskim bratstvom dočekan je s radošću, međutim ulaskom partizanskih jedinica u Banja Luku počinje strahovit teror nad preostalim monasima u samostanu. Nakon što je jedan trapist ubijen, tadašnji opat o. Bonaventura II Diamant i gotovo svi preostali monasi njemačke narodnosti, teška srca napuštaju Mariju Zvijezdu i odlaze u Njemačku, tako da u samostanu ostaju samo trapisti hrvatske i slovenske narodnosti. Počela su hapšenja i zlostavljanja monaha, a agrarnom reformom oduzeto im je doslovce sve osim crkve, čak i samostan. Komunistička vlast im je ostavila samo: 10 motika, četiri budaka, jedne tačke, jednu sjekiru, jednu pilu, jednu turpiju, dvoje grablje i 30 dunuma livade, ovdje treba reči i da je tada svaki od monaha bio i po nekoliko puta temeljito pretresen da slučajno ne bi u džepovima sakrio nešto od alata. Osim što su ostavljeni bez ičega, trapisti su morali trpjeti još brojna poniženja. Pred njihovim očima brutalno se uništavao samostanski inventar i druga nepokretna imovina, koju nisu mogli iznijeti, tako da je samo u jednom danu spaljeno preko 20 000 knjiga koje je samostan posjedovao. Bilo je tu i veoma vrijednih stvari, namještaja, misnog ruha i još mnogo čega što je bezobzirno uništavano. U divljačkom ponašanju ljudi koji su to uništavali, a među njima je bilo i onih kojima su trapisti uvelike pomogli u životu, monasi Marije Zvijezde mogli su svojim očiima vidjeti vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti, šta je to sotonska mržnja, kojom su pogođeni bez ikakvog razloga. Međutim, nisu se htjeli predati i dalje su odlučili ostati.
Narednih godina bilo je namjere smirivanja tenzija, kao što je, početkom šezdesetih godina, pokušaj ponovne proizvodnje sira trapista u suradnji s državnom tvrtkom, međutim problem se i tu javio nakon što su trapisti odbili dati formulu za pravljenje sira, koju u samostanu uvijek zna samo jedan ili dva monaha i smatra se strogom tajnom, tako da je i ta ideja propala. Veliki potres koji je pogodio Banja Luku 26.10.1969. godine, teško je oštetio samostan i većina braće, predvođena opatom Fulgencijem Oraićem, se privremeno sele u Kloštar Ivanić. Da bi pomogao trapistima da prežive, tadašnji banjalučki biskup, mons. Alfred Pichler, osniva novu župu - Marija Zvijezda, koju će voditi trapisti. To je prvi i jedini slučaj da trapisti preuzimaju takvu vrstu patorala, međutim, to je bio jedini način da opstanu. Posljednji opat Marije Zvijezde, dom Fulgencije Oraić, umire 27.05.1977. godine, u Kloštar Ivaniću i sahranjen je na samostanskom groblju u Banja Luci, a nakon njega uprava reda je odlučila da do daljnjeg više neće imenovati opate, nego će na čelu samostana biti superior i za tu funkiciju trapisti biraju o. Antona Artnera.
Nova nesreća koja pogađa trapiste, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, dešava se početkom 1992. godine, odnosno ratnim vihorom koji je župu gotovo u potpunosti iselio. Broj redovnika u samostanu počeo je opadati, stariji su umirali, a novih zvanja nije bilo. Samostansko bratstvo se svelo na svega tri, a onda smrću o. Antona Goričaneca, na dva redovnika, rođenu braću o. Zvonka i o. Tomislava Topića. Uprava reda brigu za samostan povjerila je opatiji Sept-Fons u Francuskoj, odnosno njihovom opatu, dom Francoisu de Place-u. Bilo je čak i prijedloga da se samostan zatvori, međutim braća Topić, uz veliku pomoć banjalučkog biskupa mons. Franje Komarice, te vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, uspjela su se izboriti za opstanak.
U svom sivilu, koje se nadvilo nad bosanskohercegovačkim katolicima, kao da se odjednom na Mariju Zvijezdu spustio tračak nade. Braći Topić se pridružilo par kandidata, a u suradnji s Caritasom banjolučke biskupije, ponovo je počela proizvodnja sira trapista. Još uvijek postoji i problem povrata imovine. Nadajmo se da će vlasti Republike Srpske napokon ispuniti nešto od obećanja koja su trapistima davana o povratu bar dijela onoga što im je nekada pripadalo.
''Ne boj se stado malo, svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo''. (Luka 12, 32)
(Vladimir Fučec)
2 komentara:
Nema dana a da krunicu ne izmolim za Mariju Zvijezdu. Da Bog da da samostan opstane i opet zasija svojim sjajem. Blagoslov svima
U samostanu žive trojica monaha. Osim fra Tomislava i fra Zvonka tu je još i fra Franjo koji je itekako aktivno uključen u život samostana, pomalo se čini nepravedno kako se kad god se govori o Mariji Zvijezdi njega uglavnom izostavi.
Objavi komentar