Pages

nedjelja, 29. svibnja 2011.

Apostoli

''Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.'' (Jakovljeva Poslanica 1, 18)


( Deseti dio )

JAKOV ALFEJEV


Nakon Isusovog uzašašća na nebo, jedan po jedan, apostoli su se razišli da propovjedaju Evanđelje po svijetu, jedino je Jakov sin Alfejev ( Yaakob bar Alephaei ) ostao u Jeruzalemu da vodi tamošnju kršćansku zajednicu. Iz Novog Zavjeta ga znamo još i po nadimcima Jakov Mlađi, Jakov Pravednik i Jakov brat Gospodinov. Nažalost u Evanđeljima o njemu nalazimo jako malo, tačnije samo to da je bio jedan od dvanaest Isusovih apostola, što potvrđuju sva četvorica Evanđelista, te da je njegova majka, koja se također zvala Marija, bila uz Isusovu majku ispod križa, na kom je Krist bio razapet. Marko ga na tom mjestu naziva imenom Jakov Mlađi. Više podataka nam donose Djela Apostolska, te Pavao u Poslanici Galačanima, a pripisuje mu se i autorstvo Jakovljeve Poslanice.
U različitim tradicijama postoje kontradikcije da li je Jakov sin Alfejev, kojeg spominju Evanđelja, ista osoba kao i Jakov Brat Gospodinov, koga spominje Pavao, međutim u Poslanici Galačanima, Pavao jasno govori: ''Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. '' (Galačanima 1,19), dakle naziva ga apostolom, a dalje u tekstu govori: ''i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva'' (Galačanima 2, 9), i ovdje, dakle, jasno daje do znanja da uz Ivana i Petra i Jakov u prvoj crkvi igra veoma važnu ulogu. Objašnjenje nalazimo u Djelima Apostolskim, gdje otkrivamo da je Jakov postavljen za starješinu crkve u Jeruzalemu. On je i predsjedao Jeuzalemskom saboru, gdje je odlučeno da se pagani koji se obrate na kršćanstvo ne moraju pridržavati Mojsijevog zakona, koji uključuje obrezivanje. Jakov o tom konkretnom pitanju čak daje i završnu riječ s kojom su se svi apostoli i starješine složili, što dovoljno govori o njegovom položaju. Interesantno je da ga kao takvoga spominje i apokrifno, od crkve nepriznato Tomino Evanđelja, koje je pisano u II stoljeću.
Iz Evanđelja saznajemo imena oba Jakovljeva roditelja. Otac mu se zvao Alfej (drugim izvorom Kleofa što je grčka verzija istog imena), a majka Marija. Znamo da ga je Isus pozvao kao jednog od dvanaestorice, te da je izabran za starješinu crkve u Jeruzalemu. To je ono što o njemu nalazimo u Novom Zavjetu, dalje informacije dobijamo jedino iz tradicije i usmene predaje. Dugo je vodio crkvu u Jeruzalemu, a po tradiciji umro je mučeničkom smrću kamenovanjem.
U nekim tradicijama na kršćanskom istoku gaji se vjerovanje da su apostoli Jakov i Matej braća. S obzirom da u Markovom Evanđelju (2, 14) nalazimo da je i Matejevom ocu bilo ime Alfej, to je moguće, ali i ne mora biti istina, jer je Alfej (Alephaeus) u to doba bilo često muško ime. Također u Judinoj poslanici, stoji da je pisac ''Juda, brat Jakovljev'', tako da postoje indicije i da su Jakov i Juda-Tadej bili braća, međutim ni ova poslanica ne naznačava eksplicitno o kojem se Jakovu radi, a čak i da jeste riječ o Jakovu Alfejevom, sam izraz ''brat'' može značiti i ne samo u biološkom nego i u duhovnom smislu, gdje se Juda-Tadej poziva na duhovno bratstvo s Jakovom koji se nalazi na čelu crkve u Jeruzalemu.
Interesantan je i ovaj nastavak ''brat Gospodinov'', kako ga naziva Pavao. U kršćanstvu oko toga postoje razne debate, tako da jedan broj protestantskih crkava prihvata da je Marija sa Josipom imala još djece, te da je Jakov doista Isusov (polu)brat, međutim katolici, pravoslavci, anglikanci, starokatolici i jedan dio protestantskih zajednica, držeći se vjerovanja iz najstarijih kršćanskih dana, odbija takvu mogućnost. Istina je da je u to doba, riječ brat mogla imati različita značenja. Tako da taj termin sasvim slobodno može značiti i prvi rođak, pripadnik iste rodovske zajednice, zatim i brat u duhovnom smislu. Kod mnogih naroda i tradicija je to slučaj i dan danas.
Jakov je napisao jednu poslanicu u kojoj se, kao starješina crkve u Jeruzalemu, obraća iseljenim Židovima. Ova se poslanica po stilu dosta razlikuje od Pavlovih, odlkuje se duhom starozavjetnih mudrosnih knjiga, ali s očitom poukom rane crkve. Prema nekim teolozima i povjesničarima postoji mogućnost da je pisana prije Jeruzalemskog sabora, time bi ona bila prva napisana knjiga Novog Zavjeta.

O Jakovu možemo razmišljati kao o čovjeku autoriteta. Ne samo o propovjedniku, nego kao osobi koja je na sebe preuzela hijerahijsku odgovornost rezidencijanog starješine crkve u Jeruzalemu. On nije poput ostalih apostola išao drugima, ostao je uz kršćane židovske prijestolnice.
Mi smo veoma često u dilemama da li da na sebe preuzmemo odgovornost neke pozicije u društvu ili zajednici, držimo se po strani, bojimo se biti izloženi, međutim upravo u Jakovu možemo vidjeti da nas Bog ponekad poziva i da budemo lideri zajednice, ali ne da nad drugima vladamo, nego da im služimo u ljubavi i vjeri.

V





Nema komentara: