Ivan Pavao II

Vjerovatno ni jedan papa nije uspio da se približi narodu na takav način kao što je to uspjelo papi Ivanu Pavlu II. Iako je bilo onih koji su mu zamjerali štošta, prema njemu ravnodušni nisu bili ni katolici, niti pripadnici drugih kršćanskih zajednica, drugih vjera, pa čak ni nevjernici.
Rodio se u Wadowicama 18. maja/svibnja 1920. godine kao Karol Woytila. Otac mu je bio Poljak, majka Litvanka, a imao je i brata Edmonda i sestru Olgu, koji su umrli dok je on još bio dječak. Bio je omiljen u društvu, a u osnovnoj školi dobio je nadimak Lolek koji mu je ostao sve do svećeničkog ređenja, pa i duže.
U školi je bio odličan učenik i društveno veoma angažiran, počeli su ga privlačiti gluma u pozorištu, nogomet, planinarenja, pisanje poezije, te duhovnost. Ministrirao je i na druge načine pomagao župniku u crkvi, tako da je od njega kao poklon dobio Bibliju uz koju je provodio sve više i više vremena. Ono što ga je posebno pogodilo bila je smrt majke za koju je bio izuzetno vezan. Osjećao je nenadoknadiv gubitak i često je s ocem išao na marijansko svetište Kalvariju koja se nalazi nedaleko od Wadowica. Riječi Karolovog oca da Marija sada čuva njegovu majku u njemu su probudili nešto novo. Fasciniranost i štovanje Djevice Marije ostat će zauvjek prisutno u njegovom životu. Već tada je kao životni slogan u sebi imao ''totus tuus'' (sav tvoj). Nakon završetka školovanja, zbog neimaštine i životnih neprilika s ocem se 1938. godine seli u Krakow i počinje raditi kao kuhar, a zatim i kao radnik na kamenolomu. Još od ranije je u njemu rasla želja za svećeničkim zvanjem, ali se za studije teologije odlučuje tek nakon što su njemačke trupe okupirale Poljsku. To vrijeme je bilo veoma teško za mladoga Karola Woytilu. Mnogi njegovi prijatelji Židovi, ali i Poljaci su bili pobijeni ili odvedeni u logore iz kojih se većina nikad nije vratila. Nijemci su se iživljavali nad Poljacima i u njemu je rasla bol i patnja što jedan mladić poput njega, u toj situaciji koja je tada vladala u Krakowu, ne može nikako pomoći svom narodu. S obzirom da su sjemeništa i bogoslovije nacisti zatvorili, on je studij teologije nastavio tajno, a izdržavao se radeći u kamenolomu i tvornici sode. Uskoro mu umire otac, a krajem rata ga je, pod sumnjivim okolnostima, udario automobil i samo je čudom ostao živ. Tada je u bolnici otkrio da se nalazi na listi osoba koje nacisti traže. Pet mjeseci skrivao se po podrumima, te kripti Krakowske katedrale i biskupskog dvora, a nakon odlaska njemačkih trupa, kardinal Adam Sapieha ga redi za svećenika 01.11.1946. godine u Krakowu. Iako Karol je želio ostati i pomoći svom narodu u obnovi ruševina, kardinal ga je poslao u Rim, na postdiplomski studij. Na glasovitom rimskom sveučilištu Angelicum, je magistrirao i doktorirao, a onda se vraća u Poljsku.
Prva služba mladog svećenika Karola Woytile bila je u Niegowicama, a zatim preuzima službu župnog vikara u jednoj krakowskoj župi. Vjernici, a posebno mladi, su ga veoma voljeli. Odmah je organizirao mladež, vodio bi ih na planinarenje, skijanje, održavao pozorišne predstave, podsticao ih da pišu, slikaju... Od 1954. godine postaje profesor etike u Liblinu, a iste godine osniva i bračno savjetovalište koje je bilo vrlo uspješno. Ostaje pomalo iznenađen kada ga 1958. godine imenuju krakowskim pomoćnim biskupom, a zatim 1963. godine i nadbiskupom, te odlazi i u Rim kao aktivni sudionik na II vatikanskom koncilu. U Poljskoj je bio stalno pod budnim špijunskim okom komunističkih vlasti koje su ga počele smatrati opasnim, a posebno nakon što ga na konzistoriju 1967. godine papa Pavao VI. imenuje kardinalom. Bio je veoma iznenađen da je papa dosta dobro upoznat s njegovim djelovanjem, što ga je oduševilo i dalo mu ohrabrenje i podstrek u daljnjem radu. Prvu bitku protiv komunista kardinal Karol Woytila je dobio već 1977. godine u Nowoj Huti, prvom ateističkom gradu u Poljskoj, koji su komunisti sagradili. Potajno je s nekolicinom suradnika razradio plan evangelizacije u tom gradu, da bi na kraju komunisti ipak morali posustati i dozvoliti izgradnju katoličke crkve u njemu.
1978. je bila godina koju je Bog odredio kao ključnu u njegovom životu. Papa Pavao VI. umire i kardinal Karol Woytila odlazi u Rim na konklavu u kojoj je 26.08.1978. izabran novi papa - Ivan Pavao I. Bila je to specifična konklava u kojoj su u izboru pape učestvovala čak trojica kardinala - budućih papa, Albino Luciani, budući Ivan Pavao I, Karol Woytila, budući Ivan Pavao II. i Joseph Ratzinger, budući Benedikt XVI. Posebno prijateljstvo se tada javilo između njega i njemačkog kardinala Ratzingera, tadašnjeg nadbiskupa Munchena. To prijateljstvo će izuzetno obilježiti i obogatiti živote njih obojice.
Niko nije mogao ni naslutiti da će pontifikat Ivana Pavla I. trajati svega 33 dana. Vijest o njegovoj smrti šokirala je svijet. Kardinali se ponovo okupljaju u Rimu da izaberu novog poglavara Crkve. Većinska odluka kardinala pada upravo na kardinala Woytilu, što je bilo nemalo iznenađenje. Bio je autsajder, koji nije bio ni u kakvim kalkulacijama različitih novinara i crkvenih analitičara, ali Bog je za Crkvu očigledno imao drugačije planove. U čast svog prethodnika uzeo je ime Ivan Pavao II. i tako postao prvi papa netalijan još od 1523. godine, odnosno smrti pape Hadrijana VI., koji je bio Holanđanin (papa Klement XI., čiji je pontifikat trajao od 1700. do 1721. godine, bio je Albanac, ali je rođen i cijeli život živio u Italiji).
Već od samog početka svog pontifikata Ivan Pavao II. je počeo izazivati oduševljenja vjernika širom svijeta. Njegov posjet rodnoj Poljskoj 1979. po mnogima je značio početak kraja komunizma. Uprkos žestokom zastrašivanju naroda od strane totalitarističkog režima, papu je tada u zračnoj luci dočekalo preko 2 miliona Poljaka. Širenje njegove popularnosti komunisti više nisu moglu obuzdati.
Papa Ivan Pavao II. bio je potpuno drugačiji od svega što su ljudi zamišljali kao jednog papu. Proputovao je svijet susrećući se s vjernicima i predvodeći mise u tim zemljama na njihovim jezicima. Posebno je uživao biti s mladima i biskupe je snažno usmjeravao na pastoral upravo mladih ljudi, upozoravaću da su oni budućnost crkve. Iako dosta liberalniji i pospustljiviji nego što su mnogi očekivali, zadržao je veoma čvrsta stajališta posebno prema odbrani svećeničke discipline, neraskidivosti bračne zajednice, svećeničkog celibata i protivljenju ređenja žena za svećenike i homoseksualnih brakova. Stao je nepokolebljivo u odbranu braka, dostojanstva žene, ali je i digao glas protiv abortusa, eutanazije, izrabljivanja djece radnika i nepoštivanja vjerskih sloboda. Posebnu kontroverzu izazvao je kada je pobačaj nazvao novim holokaustom.
Jedan od kardinala koji su se Ivana Pavla II. najviše dojmili bio je Joseph Ratzinger, kojeg je 1981. godine pozvao da preuzme mjesto Pročelnika kongregacije za nauk vjere, najodgovornije pozicije u Rimskoj kuriji, a koji će na toj poziciji ostati sve do kraja njegovog pontifikata i odlukom većine kandidata biti izabran kao njegov nasljednik. Nakon pada komunizma u Evropi, posebno se zauzeo za obnovu katoličke crkve u tim zemljama, također veliku podršku dao je i Grkokatolicima koji su se u zemljama poput Ukrajine, Rumunije i Bugarske dizali iz pepela, stao je u njihovu zaštitu i jasno naznačio da je Katolička crkva jedinstvena bez obzira na obred.
Ekumenizam i međureligijski dijalog je nešto što je Ivan Pavao II sebi uzeo kao poseban zadatak. Njegova izvinjenja za sve nepravde koje su neki pripadnici Katoličke crkve nanijeli drugima odjeknuli su svijetom. Susreo se s patrijarsima i poglavarima svih pravoslavnih crkava izuzev Ruske i Srpske. Bio je otvoren i za dijalog s protestantskim crkvama, a jedan od zasigurno najvećih protestantskih propovjednika XX stoljeća, Billy Graham, je nakon smrti Ivana Pavla II rekao da je on bio najveći kršćanski misionar i apostol svog vremena. Njegov poziv vođama svih religija svijeta na Svjetski dan molitve za mir u Assisiu, koji je održan 27. 10. 1986. godine i nakom je prisustvalo više od 120 vođa i predstavnika različitih svjetskih religija, bilo je nešto nezamislivo do tada. Bio je prvi papa koji je ušao u sinagogu, gdje je zatražio oprost za zločine koje su počinili neki koji su sebe smatrali katolicima, a bili su u nacističkim redovima. Stupio je i u dijalog s muslimanima, budistima, hindusima i drugim nekršćanskim religijama, nastojeći podstaknuti ljude da predvladaju strah i mržnju među religijama. Prilikom posjeta Siriji 2002. godine, ušao je u nekadašnju crkvu sv. Ivana Krstitelja, koju su muslimani pretvorili u džamiju i tamo se pomolio nad mjestom gdje je po tradiciji sahranjena glava tog proroka i jednog najvećih svetaca koji se časti u kršćanstvu.
Još uvijek su nerazjašnjene okolnosti pokušaja atentata na njega, koji je izveo Turčin, Mehmet Ali Agca 13 maja/svibnja 1981. godine, kada je Ivan Pavao II. za dlaku izbjegao smrt. Zasigurno je smetao mnogim političkim ideologijama, ali ovo je bio najjači konkretan pokušaj ubojstva. Nakon ovoga je za njega sprecijalno izgrađeno vozilo sa neprobojnim staklom, koje je narod odmah odmilja nazvao papamobil. Papa je ponovo iznenadio svjetsku javnost kada je nedugo poslije izlaska iz bolnice otišao u zatvor i posjetio atentatora, te mu osobno rekao da mu oprašta. Sasvim je bilo očigledno da se mora učiniti nešto na reorganizaciji obezbjeđenja Vatikana i samog svetog oca. No, već od tada počeli su i njegovi zdravstveni problemi. 1992. godine operirao je benigni tumor na debelom crijevu, dvije godine kasnije je pri jednom padu išćašio kuk, nakon čega nikad više nije mogao normalno hodati. Najveći križ za njega je bila Parkinskonova bolest koja mu je dijagnosticirana i s kojom se hrabro i dostojanstveno nosio do kraja života. Zadnjih godina njegovog života mnogi su ga prozivali da bi trebao otići u mirovinu, ali on je to odbijao uvijek tvrdeći da ''ni Isus nije sišao s križa''.
Papa Ivan Pavao II. je više puta izražavao posebnu zabrinutost za rat na Balkanu. U Bosnu i Hercegovinu je želio doći još za vrijeme rata 1994. godine, ali to nije uspio. Nakon toga je u BiH bio dva puta: u Sarajevu (12-13. 04. 1997) i Banja Luci (22. 06. 2003). Imenovao je kardinalima dvojicu bosanskohercegovačkih nadbiskupa, Guida del Mestria (1991.) i Vinka Puljića (1994.)
02. aprila/travnja 2005. godine, iako očekivana, vijest o smrti Ivana Pavla II, šokirala je svijet. Na njegovom pogrebu okupilo se preko milion ljudi iz čijih se grla moglo čuti ''santo subito'' (svetac odmah), nazočili su najviši zvaničnici gotovo svih država svijeta, te mnoštvo drugih poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti, showbusinesa i politike. Prvi put u povijesti pogrebu jednog pape prisustvovali si poglavari većine pravoslavnih crkava, među njima i carigradski patrijarh Bartolomej I, zatim anglikanski primas, nadbiskup Canterberry-a, Rowan Williams, te poglavari i predstavnici brojnih drugih krščanskih crkava i drugih religija.
Voljom većine kardinala za novoga papu je izabran njegov veliki prijatelj i najbliži suradnik kardinal Joseph Ratzinger, koji je uzeo ime Benedikt XVI. On je, na odobravanje sveopće crkve, 01. maja/svibnja 2011. svoga predhodnika Ivana Pavla II proglasio blaženim.

V