Sveti Antun Padovanski je rođen 1195. godine u Lisabonu (Portugal) kao Fernando Martin de Bulhoes. Roditelji su mu bili plemičkog porijekla, ali su bili nadaleko poznati kao čestiti i pobožni ljudi. Mladi Fernando je od rane mladosti sve više vremena provodio uz Sveto Pismo i molitvu, a kao petnaestogodišnjak odlučio je postati redovnik i svećenik. Iako se njegovi roditelji nisu slagali s tom odlukom, stupio je u red augustinaca i započeo studij teologije.
Boravio je u velikoj augustinskoj opatiji sv. Vinka u okolici Lisabona. S obzirom da su ga rodbina i prijatelji previše često posjećivali, što je izazvalo negodovanje kod većeg broja monaha, a i narušavajući mogućnost konteplativne molitve kojoj je toliko težio, biva premješten u samostan sv Križa u Koimbri gdje je i zaređen za svećenika.
Kada su početkom 1220. godine u Koimbru stigla tijela petorice franjevaca ubijenih u Maroku, gdje su išli propovijedati Evanđelje muslimanima, u Fernandu se probudi želja da i on ode propovijedati vjeru Kristovu. Primjetio je da ga samostanski zidovi ograničavaju u tome, zato je još iste godine napustio augustinski red i stupio u franjevce. Uzeo je redovničko ime Antonio (hrv. Antun, Anto) i vrlo brzo stekao simpatije i poštovanje među franjevcima. Tada se posjavio mali problem, jer je on silno želio otići negdje kao misionar i proliti krv za Krista ako treba, a fratri iz Koimbre nisu tek tako lako htjeli pustiti od sebe jednog tako učenog svećenika i gorljivog propovjednika. Kažu, da je Anto znao i na koljenima klečeći moliti ih da ga puste umrijeti za Krista propovjedajući vjeru Maurima i Arapima u sjevernu Afriku. Ipak uskoro mu dopustiše, ali svega nekoliko dana nakon što je stupio nogom na afričko tlo oboli i biva prisiljen da se vrati. Međutim, lađu kojom je plovio snažni vjetar prisili da skrene na sasvim suprotnu stranu, tako da iskrcao na Siciliji.
Nakon što ga je groznica popustila odlučio je da se ponovo uputi k Africi, ali tada do njega dođe glas da sv. Franjo Asiški saziva svu braću u Asiz na generalni kapitul. Sv. Anto odlazi u Asiz i tamo susreće sv. Franju. Odlučio je da ostane u Italiji, ali je iz nekog razloga krio svoju naobrazbu. Ljude je privlačio svojim propovjedanjima, pozivao je na obraćenje i povratak evanđeoskim korijenima.
Sv. Franjo je u njemu prepoznao snagu duhovnosti i pozvao ga da propovjeda i naučava po cijeloj Italiji. Ljudi su u velikim skupinama dolazili da ga slušaju, a njegove riječi su obraćale mnoštva i učvršćivale im vjeru Kristovu u srcima.
Umro je 13.07.1231. godine u Arcelli nedaleko od Padove. Već sljedeće godine papa Grgur IX ga je proglasio svecem. Njegovo tijelo je 1263. godine preneseno u novosagrađenu crkvu sv. Ante u Padovi. Pred tadašnjim generalom reda sv. Bonaventurom kovčeg je otvoren da bi se pokazalo istrulo tijelo sv. Ante sa potpuno očuvanim jezikom, u takvom je stanju i danas.
Njemu se pripisuju brojna čudesa među kojima je i mogućnost govora u jezicima koje nikad nije učio, a najveće čudo zbilo se njemu samome, kada mu se ukazalo malo dijete koje mu je krenulo u naručje. predstavilo se kao Isus i zatim nestalo. To je posvjedočio i vlasnik sobe gdje je sv. Anto odsjeo.
V
Nema komentara:
Objavi komentar