Pages

ponedjeljak, 29. listopada 2012.

Nova inkvizicija


Ova godina u Katoličkoj crkvi proglašena je godinom vjere i smatra se prigodom za ponovno preispitivanje vlastitog odnosa prema Bogu i svojoj vjeri. Ne može se a ne primjetiti da je stanje u tom području dosta kompleksnije nego što se to može i zamisliti. Ove godine obilježava se pola stoljeća odkad je papa Ivan XXIII sazvao II vatikanski koncil. Od koncilskog vremena pa na ovamo mnoge stvari su se promijenile, neke su išle željenim tokom, a neke su otišle u potpuno drugačijem smijeru nego su to koncilski oci očekivali. Prije svega, vjera je u Africi, Aziji, Latinskoj Americi i dijelovima Oceanije buknula, probudila se, ali u isto vrijeme u većim dijelovima Europe, te Sjevernoj Americi i Australiji dakle onom, što bi se znalo reći, ''razvijenom'' svijetu došlo je do katastrofalne situacije. Crkve su sve praznije, svećenika, redovnika i redovnica sve manje, a veiliki broj klerika i laika je sebi našlo za pravo da kritizira Crkvu, naravno opravdana i dobronamjerna kritika je čak i poželjna, međutim, neki su otišli toliko daleko da se njihova kritika svodi na verbalno pljuvanje i ismijavanje svega i svačega u crkvi, pa čak i onog najsvetijeg, te na taj način u prvi plan stavljaju vlastiti egoizam ispred želje za općim dobrom, a ovdje se posebno ističu neki europski teolozi.
Mislim da bi bilo dosta glupo i neozbiljno da sada ja kao laik, koji čak nisam ni teolog, pođem analizirati uspjeh II vatikanskog koncila, međutim osvrnuo bih se na samo jedan segment, a to je liturgija. O tome mislim da mogu nešto reći. Prijevodom mise na narodni jezik i okretanjem svećenika ''versus populi'' planiralo se liturgiju ''približiti'' više vjernicima, međutim teško možemo reći da se time na kraju došlo do željenog efekta. To je dokazala i ova situacija kakvu danas imamo širom svijeta. Tada se mislilo da će ovim promjenama crkve biti pune, narod usredotočeniji na misu, svećenici ''bliži'' vjernicima i još mnogo štošta. Jako velika i optimistična očekivanja rekao bih, ali u praksi malo se toga ostvarilo. Crkve su i dalje sve praznije, čak mnogo praznije nego što su bile prije reforme liturgije, ovdje treba biti fer pa naglasiti da je to bilo i drugačije vrijeme u sociološkom smislu nego danas, ali ne može se nikako reći da je, globalno gledajući, narod sada koncentriraniji i usredotočeniji na misu nego što je to bio prije, svećenici su možda bliži, ali usudit ću se reći da su često prišli i previše blizu, pa se centar pažnje umjesto na Krista nerijetko usmjerava na njih same. Vjerovatno se neki neće složiti sa mnom, ali govorim iz vlastitog iskustva. Ništa ne idealiziram niti licemjerno skrivam, svjestan sam da ne poznajem situaciju prije Koncila i liturgijske reforme jer sam rođen godinama poslije njih, ali prisustvovao sam misama po raznim obredima, i formama pa  eto i tridentinskoj formi mise i u ovom novom obredu ne nalazim ništa uzvišenije ili bliže sebi nego u tom tradicionalnom. Ako ''liberalni'' vjernici sebi daju za pravo kritizirati sve i svašta, smatram da i ja mogu neke stvari reći, bar ono što iskustveno potvrditi mogu. Veoma često se različitim improvizacijama nastoji privući veća pažnja vijernika, posebno onih mlađih, pa tako imamo ''rock mise'', ''disco mise'', ''rap mise'', zatim mise s kojekakvim predstavama umjesto ili nakon propovjedi, također neki svećenici svojim ekstravagandnim ponašanjem ili oblačenjem nastoje obratiti pažnju na sebe, pa tako privući mlade... međutim većinom su to samo kratkotrajni plodovi, jer svaki ''show'' nakon nekog vremena prikazivanja ljudima dosadi, ali oni tradicionalniji elementi mise koji postoje stoljećima ostaju i nikome ne smetaju.
Čudesna je situacija danas kad sve više ljudi u Zapadnom Svijetu, posebno mladih, postaje zainteresirano za tradicionalnu predkoncilsku misu. Umirovljeni prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, kardinal Francis Arinze, misli da se to dešava upravo zato jer su ljudi razočarani kojekakvim improvizacijama i samoinicijativnim ''inovacijama'' koje neki moderni svećenici na svoju ruku uvode u obred mise. Dakle i u Vatikanu su svjesni ozbiljnošću situacije, a brojnost zahtjeva za odobrenje mise po tradicionalnoj (najčešće tridentinskoj) formi mise vjerovatno je i navela papu Benedikta XVI da svojim motu proprijem ''Summorum Pontificum'' iz 2007. dopusti potpumu slobodu svećenicima da, ukoliko to vjernici od njega zatraže, bez ičijeg odobrenja imaju pravo služiti misu po starom obredu.
Razgovarao sam nedavno s jednim uvaženim profesorom, inače modernistički nastrojenim svećenikom i iznenadila me, najprije njegova svojevrsna presuda, koju je izrekao na predavanju prije našeg razgovora, da ''ljudi u tridentinsku misu bježe jer nemaju dublje iskustvo vjere'', a zatim i njegov oštro protivan stav prema ''tradicionalistima''. Uglavnom je njegovo opravdanje II vatikanski koncil, iako koncilske odredbe apsolutno ničim ne govore protiv tradicionalne forme mise, niti takva misa ičim na bilo koji način osporava bilo koju odredbu II vatikanskog koncila. Dakle, riječ je o zamki kojom se nastoje prepasti i(li) ušutkati neistomišljenici. Da budem malo jasniji, kada kažem tradicionalisti ovdje ne mislim na Lefebvreovce niti na neku od sedevakantističkih skupina, nego na one zajednice vjernika - katolika koji su u potpunom jedinstvu s Crkvom, ali gaje ljubav prema tradiciji i slave misu po starom obredu.
U Vatikanu je ovih dana održana Sinoda za Novu Evangelizaciju koja je sazvana radi ponude prijedloga i razmjene iskustava u pokušaju reevangelizacije nekad ''kršćanskih'' zemalja, posebno se to odnosi na Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju, u kojima je sasvim evidentna kriza vjere, ali i podrška misijskog plana u cijelom svijetu. Nakon II vatikanskog koncila javio se glas kritike nekih liberalnih krugova, tzv ''progresivista'' koji zagovaraju ukidanje celibata, žene svećenice, više autonomije lokalnim biskupijama, a neki idu još dalje pa traže i crkvenu legalizaciju izvanbračnih veza, homoseksualnih veza, čak i ''mekši'' stav prema abortusu i eutanaziji. Oni misle da je to budućnost Crkve, međutim na čemu temelje te svoje stavove? Ako se misli ženama dopustiti ređenje za ''svećenice'' samo zato da bi se popunio nedostatak svećenika onda to postaje dodatno vrijeđanje žena, jer uopće nije riječ o nekom iskrenom stajalištu, nego se iza toga krije samo nova forma iskorištavanja žena. Ako neko misli da će se bilo kojom od tih tzv ''progresivnih promjena'' automatski popuniti klupe u crkvama grdno se vara, čist primjer su Anglikanci i Luterani. Da li su time povećali broj svećeničkih zvanja? Nisu! Da li su time napunili crkve? Nisu! Naprotiv, situacija je još gora nego prije. Očigledno je da to nije rješenje problema.
Bez ikakve sumnje II vatikanski koncil je dosta pozitivnih pomaka donio i to nitko niti može, niti smije osporiti, međutim problem je u devijacijama tumačenja određenih koncilskih odredaba. Tako je i sa liturgijom, istraživao sam i nigdje nisam našao da je svećeniku dopušteno misu služiti sa klovnovskim nosom ili da je dopušteno pse uvodit u crkvu ili da svećenik smije samovoljno ubacivati ili izbacivati dijelove mise... Sve to je uvedeno samovoljno i u modernističlim krugovima dobilo zaštitu kao nešto ''progresivno'' i samim tim dobro, a s druge strane bilo kakav povratak tradiciji odmah izaziva salve optužbi za navodno nepoštivanje koncila i kreće se sa širenjem notornih laži kako je to nešto opasno i zatucano. Imao sam prilike čuti i svakojake budalaštine kako se motu propriem ''Summorum Pontificum'' navodno ''srednjovjekovna inkvizicija vraća'', međutim s obzirom na kakav se naćin ''progresivci'' odnose prema tradicionalnim vjernicima, nekako mi se čini da su danas upravo oni neka vrsta ''nove inkvizicije'', ito baš onakve kakvom oni često plaše svoj auditorij.

V


2 komentara:

Anonimno kaže...

Bravo!Odličan tekst. Apsolutno se slažem ovakva situacija u crkvi je otišla predaleko

Anonimno kaže...

Ja osobno smatram da je Koncil propao zbog svoje nedorečenosti, koju su mnogi zloupotrijebili da naprave ovo što u postkoncilsko vrijeme imamo. Crkva mora napraviti Reformaciju te postkocilske reformacije inače ovako nikud ne ide. Zbog svog straha da izgubi korak s vremenom postaje vremenaska, a to je gore nego da izgubi korak s vremenom