Kad sam tog 19. travnja 2005. čuo da je za novoga papu izabran kardinal Joseph Ratzinger teško da je bilo sretnijeg Sarajlije od mene. Možda ove riječi čudno zvuče, ali doista je bilo tako. Tih dana, nakon smrti pape Ivana Pavla II osjećao sam veliki strah. Brinuo sam se u kom pravcu će onaj koga izaberu za njegovog nasljednika Crkvu voditi. Nisam tada baš toliko dobro poznavao unutrašnja crkvena previranja i sukobe na relaciji ''tradicija'' i ''modernizam'' i s mnogim stvarima sam se susretao prvi put. Bilo mi je nepojmljivo da se naprimjer jedan čovjek koji sebe zove vjernikom može radovati zato što je umro njegov duhovni poglavar, bio sam iznenađen koliko ljudi opaki mogu biti. S jedne strane vidio sam zabrinutost konzervativnijih vjernika, a s druge strane veselje i sreću onih liberalnijih. Posebno su mi ovi drugi bili zanimljivi (u negativnom smislu), nadali su se da će kardinali u konklavi izabrati nekoga koji će biti po volji ''velikom'' Hansu Kungu, koji će dopustiti ređenje žena, ozakoniti izvanbračne seksualne veze, imati blaži stav prema abortusu, eutanaziji, homoseksualnim ''brakovima'', koji će Svetu Crkvu Katoličku u važnosti svesti samo na jedan od mnogih ''pravih puteva'' ka Bogu... Tada sam shvatio da se ja ni sa čim od toga ne mogu složiti i tog momenta strah se počeo javljati u meni. Nisam mnogo znao o kardinalima osim o vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću, ali sjećam se da sam čitajući o njima i gledajući slike upamtio dva lika. Bili su to kardinali Joseph Ratzinger i Francis Arinze. Za Ratzingera sam već ranije čuo i znao sam da je riječ o velikom teologu i čovjeku na važnom mjestu u Rimskoj kuriji i kada je obznanjeno da je on postao novi papa, moj strah je čudnovato iste sekunde nestao. Bio je to uistinu neopisiv doživljaj. Sjećam se onog trena kada se Benedikt XVI prvi put pojavio kao papa, znao sam da je Crkva pod njegovim vodstvom sigurna i da nam zlo ma kako jako napadalo ne može ništa. Sjećam se i kiselih izraza lica ljudi koji su se nadali da će novi papa pasti pod pritiskom iskrivljenog modernizma. I njima je bilo jasno da to od Ratzingera neće doživjeti.
Ovih osam godina pontifikata Benedikta XVI zlo je udaralo na sve strane i izvana i iznutra, ali papa se hrabro i mudro nosio sa svim tim, međutim, posebno zadnjih par godina, evidentno je bilo da je njegovo zdravstveno stanje sve lošije. Jučer, kada sam čuo da se papa Benedikt XVI odlučio na odreknuće od službe, nakon početnog šoka i nevjerice, ponovo sam osjetio onaj isti strah od prije nepunih osam godina. Šta dalje? Tko će biti novi papa? kako će nas voditi? Kuda će nas voditi?
Mislim da sam u jednom trenutku bio i ljut na Bendikta XVI što se tek tako odlučio povući, međutim čitajući njegove riječi o razlozima zašto se povlaći bijes se smirio. Bio sam i još sam uvijek ponosan na tog čovjeka, koji se prihvatio kormila Petrove lađe kad je bilo najteže, čovjeka koji je hrabro podmetnuo leđa da se o njega slome razna koplja koja su za njega spremili i unutrašnji i vanjski neprijatelji Crkve. Bio sam i još sam uvijek ponosan i na ovaj njegov čin, koji je usitinu čin hrabrosti, jer to nitko nije učinio već više od 600 godina (točnije od 1415. kada je papa Grgur XII odstupio). Bio je to i čin mudrosti, jer mudar čovjek zna kolike su njegove mogućnosti i zna kada više ne može kvalitetno obavljati zahtjevnu službu koja mu je povjerena. Bio je to i čin odgovornosti jer voditi Crkvu nije tek neka društena pozicija, biti namjesnik Kristov na zemlji je realno najodgovornija služba koja postoji na svijetu uopće i papa je mora obavljati sa stopostotnom predanošću svoga uma, srca i tjelesne snage. Bio je ovo i čin poniznosti, jer rijetko se tko danas želi odreći moći, a budimo fer pa recimo da biti duhovni poglavar jeste jako moćna pozicija, koja eto papi Benediktu XVI ipak nije zaslijepila vid, te je učinio ono što rijetko tko bi, a to je da je se odrekne u korist općeg dobra Crkve kojoj je tako revno i vijerno služio cijeli život.
Sveti oče Benedikte XVI hvala ti za sve ove dane koje si Crkvu vodio kao njen papa, zadržavši i hrabrost i dostojanstvo, te ohrabrujući sve nas u duhu vjere. Neka te Gospodin poživi još dugo, a nama podari novoga papu koji će tebe dostojno i revno naslijediti. Slava Isusu.
Vladimir Fučec
.
3 komentara:
Ovo kao da sam ja pisao. Točno sam se tako osjećao od riječi do riječi, od njegova izabira do danas.
Ono što će me držati i dalje je definitvno ono što je učinio. Na početku je rekao: Crkva je lađa koja tone. Lađu treba zakrpiti. Iako ne revolucionarno i radikalno kako smo možda mislili da će biti. Ipak je točno to učinio, na sebe je prihvatio najtežu zadaću rješiti grube radove na Crkvi koja je tonula i tako ostavio dobar i siguran pravac nasljedniku.
Na sta cu osobito biti ponosan? Pade mi na pamet onaj citat iz Troje: Neka kažu da sam živio u vrijeme Hektora...... krotitelja konja.
Doista neka kažu: Živio sam u vrijeme vladanja Benedikta XVI velikog, mudrog učitelja i pape. A to što sam upoznao Tradiciju za vrijeme njegova pontifikata kao da sam živio duplo.
M.N.
Papa Benedikt XVI je istinski heroj. Čovjek koji je s tolikom hrabrošću i mudrošću vodio crkvu ovih 8 godina. Nadam se da će i on jednog dana biti proglašen blaženim i svetim. Molit ću na tu nakanu.
to definitvno, povijest će pokazati da je doista blažen bio.
Jos ako je istina sto onaj svecenik kaze da su opsjednuti oslobađani od same njegove prisutnosti. Nista manje ni ne ocekivamo
Objavi komentar