Pages

utorak, 24. rujna 2013.

Koga tražimo? Slugu ili gospodara?


Tko ti, Franjo, može više pružiti? Sluga ili gospodar?“, javi se Bog u snu sv. Franji. „Pa, Gospodar!“, odgovori Franjo. „Zašto onda tražiš slugu, a ne gospodara?“, nastavi Bog.

Umjesto Franjinog imena, danas stoji tvoje i moje ime. Ne znajući tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo, pođemo tragom sluge (osobama, uspjehom, trenutcima ugode...). Pri tome, zaboravljamo Gospodara, tvorca života, onoga koji nas je stvorio i koji želi da imamo život u izobilju. Površni smo. Biramo kraći i lakši put do ugodnih osjećaja. Za njih često kažemo da su život. No, taj „život“ najčešće je kratkotrajan. Ako je život samo u lijepim trenutcima, kojim imenom nazvati ostalo vrijeme u kojemu srce kuca? Jesmo li tada živi mrtvi? Moglo bi biti. Tuga, napor i ostala stanja koja ne donose ugodu, ukoliko ne poznajemo njihov smisao, mogla bi se usporediti sa smrću. Kako onda ostati živ cijeloga života? Što je uzrok umiranju prije smrti? Sv. Augustin daje odgovor: „Tijelo umire kada se odvoji od duše, a duša umire kad se odvoji od Boga.“ Bog je život i život ima smisla samo ako ga u Njemu pronađemo. No, kako smo često površni u radu, odnosu s drugima, nerijetko je tako i s Bogom. Želimo s brežuljka vidjeti ljepotu prostranstva, ali ne ide, jer pogled samo s visine može dosegnuti daljinu. Ili, možemo li u plićaku doživjeti ljepotu mora? Teško! Možemo dotaknuti male školjke, ali za pravim blagom moramo posegnuti u dubine. Iz te površnosti, najčešće se rodi tuga, razočarenje. Gdje zaroniti kako bismo pronašli Boga? Nije potrebno uzeti atlas svijeta i razmisliti kamo krenuti. Bog je uvijek na istom mjestu: u meni i u tebi. 
Iskoristit ću ponovno misli velikog, dubokog sv. Augustina: „Kasno sam te uzljubio, o ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te zavolio! A gle, ti si bio u mojoj nutrini, ali ja sam bio izvan sebe! Tamo sam te tražio! Na ta lijepa bića koja si stvorio ružno sam nasrnuo. Ti si bio sa mnom, ali ja ne bijah s tobom. Mene su od tebe udaljavale takve stvari kojih uopće ne bi bilo kada ne bi bile u tebi. Vikao si za mnom i zvao me-probio si moju gluhoću! Zabljesnuo si i zasvijetlio-raspršio si moju sljepoću! Prosuo si slatki miris-ja sam ga upio i za tobom čeznem. Okusio sam, pa gladujem i žeđam. Dotaknuo si me i ja gorim za mirom tvojim.
Osluškujmo kako nas Bog poziva, govori nam preko ljudi koje susrećemo. Upijajmo riječi, a onda u samoći i tišini srca, pustimo neka On razbija našu gluhoću i raspršuje sljepoću. I samoj mi je često zasmetalo kada bi mi netko, na gomilu mojih problema, lutanja i traženja, jednostavno odgovorio: „Bog te ljubi!“ Tek kada mi je te riječi ponovilo srce, shvatila sam da mi nije ni potrebno više od toga znati. Sva trčanja za slugama-ljudima, uspješnim rezultatima, nisu ništa drugo, nego traganje za ljubavlju. Nitko nam ne može više ljubavi pružiti od Onoga koji je sama ljubav i od kojeg jedino iskrena i čista ljubav dolazi. U traženju Boga, važno je ne zaboraviti: Boga ne možemo uspoređivati, ni mjeriti prema ljudima. Mi osuđujemo, Bog ljubi. Mi smo prevrtljivi, Bog ostaje isti. Mi ostavljamo, Bog nikuda ne odlazi. Mi smo površni, Bog je dubok. Mi smo proračunati, On je bezuvjetan. I završit ću mišlju sv. Augustina: „Kako si uzvišen na visini i kako dubok u skrovitosti. Nikad nas ne ostavljaš, a mi se jedva tebi vraćamo.“

Marija Puljić


.

1 komentar:

Anonimno kaže...

Odličan tekst