Naviještati...

               ''I reče im: pođite po svem svijetu, propovjedajte Evanđelje svakom stvorenju''
                                                                      (Mk. 16, 15)


Jednom prilikom mi se jedan poznanik, bivši bogoslov, žalio kako mu je krivo što nije postao svećenik samo zato što ne može propovijedati u crkvi, jer bi tako, kako on tvrdi, dosta toga mogao vjernicima reći sa oltara.  Tada sam mu, ne misleći ga uvrijediti, spomenuo da postoji i stalni đakonat, nakon čega se on naljutio i izgalamio na mene uz konstataciju ''ako ne mogu biti svećenik neću biti ni to''. Ovo naravno nisam napisao da bih njega osuđivao, nego da bih bolje objasnio kako se u mozgovima velike većine vjernika (uključujući i mene), često gradi potpuno pogrešna vizija o ulozi svakog kršćanina u životu Crkve. Prvenstveno, koliko smo u stanju prihvatiti da smo dužni propovijedati i navještati Evanđelje svi, a ne samo svećenici. Istina, oni imaju tu službu da naviještaju sa oltara, ali nije oltar jedina ''katedra'' s koje se treba čuti Božja riječ. Isus nas sve šalje u pastoral i svatko od nas na svoj način, u skladu sa svojim mogućnostima, svojim znanjem i svojom službom, treba da se stavi na raspolaganje Bogu i postane instrument Evanđelja. Svatko od nas pozvan je da propovijeda, prvenstveno svojim životom, ali i riječima. Da ne bude zabune, nipošto to ne smijemo shvatiti kao poziv da se uloga svećenika dovede u pitanje. Naprotiv. Zna se tko je i što je svećenik i šta je svećenikova služba. To se mora poštovati, ali to ne oslobađa laike odgovornosti da i oni na sebe uzmu ulogu evangelizatora, prvenstveno vlastitih obitelji, zatim društva u kom se krećemo, radnog kolektiva i svega s čim se  susrećemo u svakodnevnici. To je težak zadatak. Da nije težak mnogo bi ga rađe i lakše ispunjavali, ali jeste težak zato i bježimo od njega i držimo govore kako bi učinili ovo ili ono da imamo poziciju svećenika ili čak biskupa ili pape. Kada nam takvo nešta padne na pamet osvrnimo se oko sebe i zapitajmo šta smo to učimili u ovom ''staležu'' u kojem smo sada. Ima li plodova? Ikakvih?
Riječi same ne znače ništa. Kritika je dobra kada je opravdana, ali kada se kritičar zatvori samo u te svoje riječi i svojim djelima i svojim životom ne pokaže da je drugačiji od onoga koga je odabrao da kritizira, gdje je smisao toga? Uvijek je lako prebacivati krivicu na drugoga, veoma često na svećenike i biskupe, kao da su samo oni dužni biti evangelizatori, a mi laici samo treba da ležimo i kritiziramo svaku njihovu pogrešku ili neuspjeh, pri tom naravno urlajući na sva usta kako nas se u crkvi ništa ne pita i kako su laici marginalizirani. Pa tko nas je marginalizirao? Jeli ikada ikome ijedan papa, biskup ili svećenik zabranio da svojoj djeci, svojim prijateljima, kolegama, poznanicima govori o Isusu, navješta Isusa, pokaže što je to kršćanski život? Nije! Uvijek smo puni ideja što bi sve u stanju bili učiniti da smo u poziciji nekog drugog, ali što smo u stanju učiniti u ovoj poziciji u kojoj se nalazimo sada?
Drugi vatikanski koncil je, kako tvrde analitičari, trebao ojačati ulogu laika u Crkvi, osnovane su broje institucije, laičke udruge, pokreti i ne možemo zanijekati mnogo toga dobroga, ali u isto vrijeme ne možemo niti prešutjeti još jednu stvar koja se kod laika pojavila, a to je ''ambicija''. Ito ne ona podsticajna ambicija koja vodi ka nečem konstruktivnom, nego ambicija u negativnom smislu riječi, odnosno želja za ''duhovnom moći'', a kao posljedica toga javila se pojačana ''klerikalizacija'' laika. To je postala velika opasnost u Crkvi na koju posebno ukazuju čak i dvojica posljednjih papa. Treba naglasiti i pojačano iskrivljivanje činjenica da su laički pokreti i udruge nastali tek nakon Drugog vatikanskog koncila što nije istina. Postojali su i mnogo ranije. Čist primjer je Franjevački svjetovni red (O.F.S), koji je još prije više od osam stoljeća omogućio laicima snažnije djelovanje u pastoralu nego ijedan postkoncilski laički pokret. Ipak, sveti Franjo je zahtjevao red i rad, tu postoje zavjeti i regule, postoje dužnosti i obveze i postoji poziv na poniznost. To danas ljude izgleda da previše i ne zanima. Poniznost, koja je osnova za početni korak u svakom načinu evangelizacije, prestala je biti interesantna jer je prezahtjevna. Ljude današnjice to ne privlaći toliko koliko moć i vlast. Ne odnosi se to samo na laike, nego ide i šire, pa se tako laici počinju umišljati da su svećenici, svećenici da su biskupi, a biskupi da su pape, a onda slijedi i ona potpuno obrnuta jednako negativna pojava kada se biskupi prihvate te obveze i službe, a zatim na sve načine nastoje od nje se ograditi i počinu se ponašati kao da su obični župnici, u isto vrijeme sve više svećenika se potpuno sekularizira pa prestaju nositi svećeničke odežde, angažiraju se u političkim krugovima, zasnivaju privatne biznise, izlaze po kafanama i diskotekama,  propovijedi imaju sve više veze sa svim drugim osim sa vjerom, čak i mnoge crkve i samostani polako postaju sve manje mjesta duhovnosti , a sve više muzeji i  kojekakvi multimedijalni centri, dok laicima ostaje da duhovno napastvuju jedni druge, gubeći se u svakakvim mogućim duhovnim i teološkim pravcima.  I onda se u jednoj tako poremećenoj situaciji pojavi teška kriza identiteta koja je danas itekako primjetna u Crkvi.
U ovome svemu polazim prvenstveno od vlastitog srca, dakle od samog mene i toga koliko sebe nalazim u mnogim stvarima o kojima ovdje pišem, pa taj poziv na odgovornost prenosim i na svakog koji ovo čita, da svi preispitamo svoja srca. Mi smo kršćani, katolici. Isus nas poziva da budemo ''svjetlo svijeta'' i šalje nas da druge evangeliziramo i činimo učenicima Njegovim. Tu treba prestati svaki egoizam jer na prvo mjesto dolazi Krist, a On nas upućuje da budemo i drugima primjer, čak i više od toga. Sv. Ivan Zlatousti reče: ''Ne zaboravite braćo da ćete jednog dana morati odgovarati za cijeli svijet, a ne samo za vlastiti život.'' Ovo nije upućeno samo svećenicima, nego svima nama koji sebe zovemo kršćanima. Zapitamo li se ikada mi katolički vjernici - laici kakva je razlika između nas katolika i ''nevjernika'' oko nas? Po čemu smo drugačiji? Jesmo li uopće drugačiji? Jesmo li možda i gori od njih? Jesmo li krivi što u nama ne mogu prepoznati ništa što bi ih ponukalo da se zainteresiraju za Krista? Jesmo li možda i mi na neki način krivi što ti ''nevjernici'' nisu vjernici? To su pitanja koja se ne bi smjeli plašiti sebi postaviti. Usudio bih se čak reći da bi baš ta pitanja morali često sebi postavljati, posebno onda kada osjetimo onu ljubomornu želju da imamo poziciju nekog drugog i pođemo razmišljati šta bi uradili da smo na njegovom mjestu. Vratimo se nazad i razmislimo šta radimo sada na ovom mjestu gdje smo.  Evanđelje nek nam bude ogledalo. Da li u njemu vidimo svoj odraz?

V

.