(Ne)znani primjeri svetosti - Petar Barbarić

Nakon tekstova o s. Luki Liengitz i fra Lovri Milanoviću, koji su, kako statistika bloga pokazuje, bili jako čitani, odlučio sam nastaviti pisati o raznim osobama iz Bosne i Hercegovine, koji su u srcima ovog naroda urezani kao istinski sveci i čija su grobna mjesta postala zavjetna svetišta. Za neke od njih već je pokrenut postupak za proglašenje blaženim, neki su blizu toga, a za neke još molimo da nadležna crkvena tijela u njima prepoznaju svetost koju narod već odavno časti.
Ovaj put pisat ću o Petru Barbariću, mladiću iz Hercegovine koji je umro na glasu svetosti u dvadeset i trećoj godini života pripremajući se za svećenički poziv, a čije je neraspadnuto tijelo sahranjeno u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija u Travniku.

Svaki narod ponosan je na osobe koje su svetošću i(li) mučeništvom blagoslovile svoju zemlju i narod iz koga potjeću, tako bi i mi trebali biti ponosni na obitelj Barbarić iz Šiljevišta kod Ljubuškog, čija su dva sina postali svjedoci vjere za koje se, u odvojenim procesima, vodi kauza za beatifikaciju. Mlađi, Petar je umro kao mladić od teške bolesti, a njegov stariji brat fra Marko je kao starac podnio mučeničku smrt.

Petar Barbarić se rodio 19.05.1874. u Šiljevištima (župa Klobuk), kod Ljubuškog. Njegovi roditelji koji su osim njega imali još osmero djece, bili su pismeni i veoma pobožni ljudi, te su svoje znanje, ali i vjeru prenijeli na djecu. Petar je naučio čitati i pisati veoma rano, međutim u njegovom selu je prva škola otvorena tek 1886. godine, kad je on imao već 12 godina, tako da je u prvi razred krenuo sa dosta godina zakašnjenja. Ipak, izuzetnom nadarenošću, ali i radom i zalaganjem, za svega dvije godine uspio je završiti četiri razreda škole, što je u to vrijeme zaključivalo osnovno obrazovanje. Iako se želio dodatno školovati, zbog siromaštva njegovih roditelja to nije bilo moguće, te se zaposlio kao pomoćnik nekom trgovcu u Vitini. Još od najranijeg djetinjstva Petar je razmišljao i o duhovnom pozivu,  molitva i duhovno štivo koje je čitao, te pisma koje je njegov stariji brat fra Marko slao roditeljima, a vjerovatno su i susreti i razgovori s bratom dodatno utjecali na njega da se 1889. godine odazove pozivu rektora travničkog sjemeništa i prijavi kao kandidat za svećenstvo.

Tijekom cijelog školovanja u Travniku svojim je kolegama bio istinski uzor i u njemu su gledali starijeg brata uvijek spremnog da im pomogne. Bio je jako inteligentan, ali i ponizan što je oduševilo njegove profesore i odgojitelje. Još tada su nešto posebno sveto u njemu prepoznavali i brojni vjernici, te su voljeli s njim razgovarati i savjetovati se. Postoje svjedočanstva o slučajevima grešnika koji su se obratili nakon razgovora s njim. Zajedno sa svojim kolegama-sjemeništarcima zapoćeo je sa pobožnošću Srcu Isusovom, a svojim je odgojiteljima izrazio želju da postane isusovac. Međutim, pred sam kraj školovanja se naglo razbolio. Doktori su dijagnosticirali tuberkulozu pluća, koja je u to doba bila smrtonosna i veoma raširena u Bosni. Svoju bolest podnio je hrabro i dostojanstveno s pouzdanošću i vjerom u Boga, a o tome svjedoće i pisma koja je slao svome bratu svećeniku i roditeljima. Opremljen svetim sakramentima Petar Barbarić je preminuo 15.04.1897. Tri dana prije smrti položio je zavjete i pristupio isusovačkom redu. Sahranjen je na obližnjem  groblju, ali su, s obzirom da je sve veći broj ljudi počeo dolaziti da se moli na njegov grob, isusovci njegovo tijelo 1935. godine prebacili u sjemenišnu crkvu sv. Alojzija. Narod je nastavio da dolazi u sve većem broju, posebno se raširio običaj da se svakog petnaestog dana u mjesecu dolazi moliti pred njegov grob. Sve češće su se javljali svjedoci čuda koja su se dešavala po njegovom zagovoru, te je o svemu obavješten i Rim. Postupak prikupljanja dokumentacije za njegovu beatifikaciju počeo je još 1939. godine, dokumentacija je u Rim poslana četiri godine kasnije. Ipak, Drugi svjetski rat je stopirao taj postupak, a nakon rata nova jugoslovenska komunistička vlast je isusovcima oduzela zgradu sjemeništa i zabranila pristup grobu Petra Barbarića. U svojim nastojanjima da što jače udare na vjeru i tradiciju travničkih katolika, komunisti su početkom pedesetih godina na nepoznatu lokaciju izmjestili Petrovo tijelo, tek poslije ovog posljednjeg rata, točnije 1998. godine, nakon što je zgrada sjemeništa vraćena Crkvi, ono je pronađeno u jednoj podrumskoj prostoriji, zakopano bez ikakvih natpisa. Proces beatifikacije je nakon toga nastavljen i uskoro se očekuje konačna odluka iz Vatikana.

Spomenuli smo da je u tijeku i priprema za proces beatifikacije njegovog starijeg brata fra Marka Barbarića, kao jednog od hercegovačkih franjevaca-mučenika koje su partizani ubili krajem Drugog svjetskog rata. O njima ćemo pisati nekom drugom prilikom.

V.