Promjene

Ovih dana svi pogledi su usmjereni ka izvanrednoj Biskupskoj sinodi o obitelji koja se upravo održava u Vatikanu, a posebno je u centru pažnje jedno pitanje o kome bruje i sekularni i crkveni mediji, pitanje koje je potpuno potisnulo vijesti o stradanju iračkih kršćana, pitanje koje je izazvalo žestoka javna prepucavanja među najvišim crkvenim zvaničnicima, a to je pitanje moguće promjene u crkvenom nauku kada je riječ o pričesti osoba koje su bile u crkvenom braku, zatim stupili u civilni ''brak'' sa drugom osobom. Osnovna ideja je još prošle godine došla od samog pape Franje, a neku vrstu zvaničnog prijedloga je formirao i na posljednjem kardinalskom konzistoriju iznio njemački kardinal Walter Kasper, koji je od tada postao fanatični pobornik zahtjeva da se rastavljenima koji žive u novom necrkvenom ''braku'' uz određene uvjete dopusti primanje pričesti. To je u startu izazvalo žestoku raspravu među samim kardinalima od kojih se veliki broj pobunio protiv te ideje. Na prvom mjestu svoje neslaganje izrazili su kardinali iz Afrike, a zatim i mnogi drugi, međutim treba naglasiti da je i Kasper dobio snažnu podršku nekolicine kardinala, te brojnih liberalnih biskupa, posebno iz Zapadne Europe i S.A.D-a. Najglasniji protivnik Kasperovih stavova je njegov sunarodnjak, kardinal Gerhard Muller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, koji je svoja obrazloženja pojasnio u dvije knjige objavljene u razmaku od svega nekoliko dana. Jednu je napisao samostalno, a drugu zajedno sa kolegama kardinalima Walterom Brandmullerom, Raymondom Burkeom, Carlom Cafarrom i Velasiom de Paolisom.

Zadnjih godinu dana, među raznim biskupima, teolozima i laicima konstantno traje debata o ovom pitanju, koja je u međuvremenu prerasla u žestoko javno prepucavanje, što je većinu vjernika šokiralo. Spomenute knjige kardinala Mullera i ostalih branitelja tradicionalnog nauka Crkve, razbjesnili su kardinala Kaspera, koji je čak u nedavnom intervjuu u naletu ljutnje autore nazvao ''neprijateljima'' pape Franje, obrazlažući da on navodno u svojim stavovima ima papinu podršku, a da oni koji se javno bune, svojim protivljenjem potkopavaju papin autoritet. U nekoliko zadnjih intervjua, kardinal Kasper je još čvršće stao uz ovu ideju dopuštanja pričesti onima koji su u drugom (civilnom) braku, najavljujući čak i mogućnost da se takva praksa proširi i na one koji žive u izvanbračnim vezama i homoseksualne parove. Neki već najavljuju da će na ovim dvjema Sinodama biti teoloških rasprava kakve nisu viđene još od Drugog vatikanskog koncila. U isto vrijeme drugi govore da je sasvim nelogično da će ova ''izvanredna'' Biskupska sinoda donijeti bilo kakvu konačnu odluku. Tijekom nje bi navodno samo trebalo doći do prijedloga koji će se raspravljati na ''redovitoj'' Sinodi naredne godine, a koja bi mogla donijeti bitne promjene u crkvenim stavovima prema seksualnosti, braku i brojnim drugim pitanjima. 

Ipak, ove Sinode su samo kulminacija nečega što već desetljećima stoji spremno za ''eksploziju''. Nije tajna da je stanje obitelji u tzv. zapadnim zemljama doista kaotično. Pojam braka u svijesti ljudi ''zapadnih'' (nekada kršćanskih) zemalja, sve više gubi onaj tradicionalni smisao. Sekulariziranje društva dovelo je do novih pogleda na sve, pa tako i na brak i obitelj. Sve je više rastava, tako da ljudi žive ne samo u drugom, nego i u trećem, četvrtom, petom ili ko zna kojem po redu civilnom braku. Sve je više onih koji iz spomenutih razloga žive u izvanbračnoj zajednici, te onih koji čak i bez kanonske zapreke odbijaju crkveno vjenčanje i vjenčaju se samo civlino, a rapidno se povećava i broj samaca. Zapadna liberalna društva omogućila su također i ozakonjenje homoseksualnih veza u ''brakove'' i ''civilna partnerstva''. S druge strane, Crkva u siromašnijim krajevima svijeta suočava se i sa drugim problemima koje se tiču obitelji. Poligamija, dogovoreni brakovi, otmica djevojaka i prisilni brakovi, velika smrtnost djece, veliki broj siročadi, te razdvojenost obitelji zbog poslova u udaljenim mjestima ili obitelji razorene ratnim dejstvima (posebno je aktualna situacija u Iraku, Siriji i Nigeriji), te još mnogo čega drugog, pogađa zemlje trećeg svijeta. Jasno je da postoji mnogo tema za razgovor, međutim u medijima se plasirala slika da će glavne teme biti isključivo promjena prakse o pristupanju pričesti onih koji su u drugom (civilnom) braku, te status homoseksualnih zajednica. Ne možemo reći da je to slučajno jer bahato ponašanje kardinala Kaspera i nekih drugih biskupa jasno potvrđuju teoriju da je iz određenih crkvenih krugova namjerno izvršen pritisak na medije da ovo postane tema o kojoj će se stalno iznova pisati. To je i urodilo ''plodom''. Stvorena su očekivanje preko kojih se više ne može tek tako preći. 

Početak Sinode i izlaganja koja su započela potvrdili su strahove konzervativnijih i tradicionalnijih vjernika. Započela je žestoka manipulacija pojmovima ''milosrđe'' i ''ljubav''. Pojedini govornici čak predlažu i promjene određenih termina u Katekizmu, tvrdeći da je ''rječnik Katekizma'' preoštar. Kao ''primjer evangelizacije obitelji'' uzet je slučaj koji je prezentirao bračni par iz Australije, a radi se o tome da je sin njihovih prijatelja homoseksualac, ali su oni iz roditeljske ljubavi prihvatili njegov izbor, pozvali njegovog partnera na božićnu večeru i primili ga u obitelj. Doista, nevjerovatno da je ovo primjer ''evangelizacije'', ali je svakako klasičan primjer kako se pod termine ljubav i milosrđe pokušava podvaliti sve i svašta. 

Bilo kako bilo, da bi rekli nešta konkretnije treba sačekati kraj Sinode i pustiti da na vidjelo izađu svi dokumenti i odluke, međutim dosta toga se već da pogoditi. Što se tiče problema vezanih uz obitelj, a koji muče pretežno (siromašne) zemlje trećeg svijeta, Crkva će pokazati suosjećanje i pružiti moralnu podršku, te garantirati molitvu, ali neka konkretna rješenja neće se naći, a što se tiče problematike vezane uglavnom za (bogate) zemlje ''zapada'', tu će se pokušati iznaći kompromis. Sve više ljudi je ubjeđeno da će on najvjerovatnije izgledati ovako: Crkva spomenute situacije koje je do sada smatrala (po)grešnima neće podržati, niti prihvati kao zakonite, ali će ih od sada ipak početi tolerirati. Tako će se na papiru ostati vijerno crkvenom zakonu, a u praksi polako početi prilagođavati novim trendovima i načinu života ''zapadnog'' svijeta, što će budućim generacijama ostaviti još više prostora za nove promjene i prlagodbe ''duhu vremena''. Što će od svega toga biti istina uskoro ćemo saznati.

V.

.