Kada se bliži rođendan ili bilo koja druga prigoda za darivanje, obično se
pitamo što pokloniti dragim ljudima. Kako bi odgovor bio jednostavniji,
prisjećamo se njihovih omiljenih stvarčica, boja ili nečeg drugoga. Poznato nam
je da takvi darovi, a oni su najčešće sitnice, ostavljaju najveće dojmove.
Primjerice, dok sam još bila u nižim razredima osnovne škole, jedne godine, na
blagdan sv. Nikole, ujutro me dočekala čizmica ispunjena slatkišima. Pa dobro, mogli biste reći. Da sva djeca vole
slatkiše, nije teško zaključiti. Slažem se, ali pored čizmice je bila i vrećica
u kojoj su bile mandarine. A mandarine su mi bile omiljeno voće. Po njima sam
znala da je Nikola mislio baš na mene dok je dar ostavljao, ali i da sam mu
bitna i da me dobro poznaje. Premda, naravno, ni slatkiši nisu bili za
odbaciti, u mojim pričama iz davnina zasigurno će se sjećanja više vezati za tu
vrećicu pokraj čizmice.
Zašto ova priča? Uskoro će Isusov rođendan. U društvu, medijima, a i
pojedinačnim, običnim razmišljanjima, već se naveliko provlače pitanja tko je
ukrao Božić-komercijalisti sami ili i mi s njima priklanjajući se modernom
duhu. I kakva je naposljetku razlika između onih koji znaju da se 25. prosinca
bliži po božićnim reklamama i onih koji oštro kritiziraju i osuđuju prve? Ne
gube li i jedni i drugi dragocjeno vrijeme istinske priprave za najradosniji
blagdan? No, nećemo ulaziti u tu raspravu. Vratimo se Isusovom rođendanu.
Dakle, što pokloniti Isusu? Nešto Njemu vrijedno, posebno i omiljeno. Ovih dana
na zornicama se moglo čuti kako bismo Isusu trebali darovati svoje srce i
otvoriti vrata svoga doma. Ova preporuka je i više nego zgodna fraza! Što je
Isusu omiljenije i dragocjenije od nas samih? (Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim Iz 43,4) Pokloniti mu sebe-čisto srce i ruke
koje djeluju, govorilo bi mu, zasigurno, da Ga poznajemo i da nam je važan.
Samo jedna pomisao na onu betlehemsku svetu noć mogla bi dati odgovor i na pitanje
kakvo slavlje želi. Te noći nisu gorjele
brojne lampice, ali nije bila tama. Nije se toliko hrane pripremalo za Njegov
dolazak, ali nije bio gladan. Nije toliko ljudi slavilo Njegovo rođenje, ali
nije bio sam. U štalici, s Josipom i Marijom, nije mu ništa nedostajalo. Bojim
se, danas je gladan i hladno mu je. A možda i sam. Pored svega nabrojanog. Jer,
nije hladnoća u kući bez ogrijeva, nego tamo gdje su članovi sebično zagledani
u sebe. Nije samoća među praznim zidovima, nego među praznim ljudima. Nije istinska
radost Božića nestala tamo gdje se u obilju kupuje i prodaje, nego tamo gdje se slavi bez Isusa. Zato, darujmo srca Isusu, ali i svoje ruke i riječi.
Pomozimo i drugima da udome Isusa u svoja srca i osjete toplinu Božića. Jer,
znamo da što god učinismo jednom od njegove ( i naše) braće, Njemu učinismo. A
priče o ljudima koji i danas žive u materijalnoj oskudici ili su bolesni, nisu
samo mit. Oni koji su gladni razumijevanja i žedni iskrenosti, također nisu
manjina. Ako se pitamo gdje susresti te najmanje,
ne čekajmo priliku da nas nađe. Katkad je dovoljno samo pogledati dalje od
sebe i prošetati, a nerijetko čak nije potrebno ni izaći iz vlastite kuće. I ne
zaboravimo, čemu rođendan bez slavljenika? Čemu Božić bez Djetešca Isusa?
Marija Puljić
Marija Puljić
.
Nema komentara:
Objavi komentar