Veliki četvrtak

 

Veliki četvrtak je za kršćane dan sjećanja. Ali sjećanja na što? Sjećanje je to na večer uoči strašne muke i smrti Kristove. Po čemu je to velika i važna ova večer? Velika je i važna zbog riječi i čina koje je Isus ostavio nama u zalog. Najprije je pred večeru oprao noge svojim učenicima. Ponizio se poput kakvoga sluge pred svojim učenicima (prijateljima) i oprao im noge. Ovim činom im je htio poput svakog dobrog domaćina iskazati dobrodošlicu, ali i pokazati im primjerom kako oni trebaju postupati jedni prema drugima. Do konca je Isus ostao vjeran svojoj židovskoj tradiciji. Slavio je kao i svi pobožni Židovi Pashu i držao se svih propisa vezanih za pashalnu večeru. Nakon što im je oprao noge, sjeo je s njima za pashalni stol, gdje je s učenicima blagovao blagdansku hranu i uputio im oproštajne riječi. U svom oproštajnom govoru ostavio je dvije velike zapovijedi za sve kršćane. Možda ovaj izraz „zapovijed“ i nije najbolji termin, pa bih radije rekao da se ovdje prije radi o dvije Isusove žarke želje. Želja da se njegovi učenici međusobno ljube, kao što ih je on ljubio. I druga da Njemu u spomen nastave slaviti Večeru (Euharistiju, Pričest). Učenici su iskusili koliko ih je volio, no tu će ljubav potpuno shvatiti tek nakon pedesetak dana, kada na njih siđe sila Duha Svetoga. Tek par sati nakon ove večere svi osim jednoga (Ivan, najmlađi apostol) će se razbježati i ostaviti ga samoga. Čak će i onaj najglasniji (Petar), koji se zaklinjao da će i život za Njega dati, tri puta zanijekati Njegovo ime. Ni nakon tolikih čudesa, tolikih milosti koje su doživjeli družeći se s Isusom nisu shvatili tko je On zapravo. Bili su zaslijepljeni svojim niskim ljudskim očekivanjima i nadanjima. Vjerovali su da je Isus došao da ih oslobodi od Rimljana, da je došao da potegne mač, da digne pobunu protiv Rima i oslobodi Izraela. No, nisu razumjeli koja je njegova prava zadaća. Sve je to Isus predosjećao, ali ipak ih je bezuvjetno ljubio. „Jer nitko nema ljubavi veće od ove: da život svoj položi za prijatelje svoje“. Znao je Isus da će im trebati još vremena da sazriju kako bi donijeli plod.

Nažalost, kako to često biva među nama ljudima, brzo smo zaboravili ovu Kristovu želju. Pa se Njegova Crkva brzo počela razilaziti, svađati, udaljavati i rastavljati na dijelove. I dan danas se snažno osjeća podijeljenost pojedinih Crkava. Zašto je postalo važnije koju liturgijsku tradiciju slijedimo, s koliko se prstiju krstimo od ove Isusove zapovijedi da ljubimo jedni druge? Nije li ovo i danas najveća sablazan (skandal) kršćanstva, da mi koji Isusovo ime ispovijedamo, koji jedan te isti „Oče naš“ izgovaramo, još uvijek ustrajavamo u podjelama??? Znao je to Isus sve, zato je nakon večere, u Maslinskom vrtu i izrekao onu svoju slavnu velikosvećeničku molitvu u kojoj je molio Oca: „Sveti Oče, sačuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao što smo Ti i ja jedno „. Može li i smije li Veliki četvrtak i slavlje Večere Gospodnje biti trajni podsjetnik i trajni poziv svim kršćanima na preispitivanje savjesti ?

Druga Isusova želja (zapovijed) je da Njemu na spomen slavimo Euharistiju. Kruh i vino su bili sastavni dijelovi blagdanske večere za židovsku Pashu. Zato ih je Isus i uzeo kao prilike pod kojima je želio darovati nam svoje Tijelo i Krv. Židovska Pasha je uspomena na oslobođenje Izraela iz ropstva egipatskog. Muka i smrt Kristova je nova Pasha, oslobođenje od smrti i grijeha, prelazak iz smrti u život. Kršćanska tradicija je u Isusovim riječima „ovo činite meni na spomen“ prepoznala sljedeće: najprije da Krist apostolima to ostavlja u zalog, a preko apostola njihovim nasljednicima (biskupima i svećenicima). Tako se rađa potreba za svećenicima, onima koji će nastavljati ovu tradiciju. I budući da je to želja samoga Isusa, mi kršćani vjerujemo da po rukama i riječima svećenika sam Krist djeluje za vrijeme pretvorbe u svetoj misi. Također vjerujemo da je sam Isus trajno prisutan u svojoj Crkvi pod prilikama kruha i vina, kojima se vjernici pričešćuju i vjeruju da primaju pravo Tijelo i pravu Krv Kristovu. Isto tako, smatramo i vjerujemo da ako je Isus želio da netko „čini ovo Njemu na spomen“ da to podrazumijeva određenu zajednicu koja će ovaj zahtjev izvršavati, a ta zajednica je zajednica kršćana, tj. Crkva. Stoga ne stoji ona tvrdnja pojedinih „modernih“ kršćana kada kažu „Krist da, Crkva ne“. Krist je ustanovio svoju Crkvu.

U noći Velikoga četvrtka čovjek je okrenuo leđa Bogu. Isus je ostao sam pred onima koji su ga lažno optuživali. No, nije proklinjao, nije psovao, nije vrijeđao....On je molio za sve njih. Poznavao je Isus kako smo mi ljudi slabi i često prevrtljivi u svojim plašljivim malim životima. Znao je Isus dobro kako je čovjek spreman za sitne novce izdati sve svoje ideale....pa i Juda ga je prodao za neznatnu svotu srebrnjaka....

I danas nije ništa drugačije. I danas izdajemo i prodajemo Isusa za sitne novce. Svaki put kad nismo na licu drugoga prepoznali Božji lik, svaki put kad smo sagriješili protiv čovjeka, izdali smo Krista. I mi današnji kršćani često se ponašamo poput uplašenog Petra...često svojim životom ponavljamo Petrove riječi kako ne poznajemo toga čovjeka Isusa...kako nismo nikad čuli za Njega...

Neka ova večer (noć) bude vrijeme molitve, razmatranja i boravka s Isusom u Getsemanskom vrtu.

Ohrabruje je nas činjenica da ovdje nije kraj. Nije kraj ni na Veliki petak. Uskrsno jutro izbrisat će sve ove naše ljudske greške i prijestupe. Uskrsno jutro donijet će radost i slavlje života.

fra Davor Dominović

.