Kada pišemo o svetim likovima Bosne i Hercegovine onaj koga nipošto ne smijemo zaobići svakako je fra Šimun Filipović - fratar samotnjak, koji je na glas svetosti došao tek u poznijim godinama svoga života kada je otišao iz Bosne i posvetio se strožijem redovničkom životu u Italiji.
Rođen je u Seoni kod Srebrenika 1732. godine, a roditelji su mu bili jako pobožni ljudi koji su dugo molili za njegov svećenički poziv, te je još kao dječak poslan franjevcima u Kraljevu Sutjesku da uči školu i postane fratar. Tu je 1752. godine prvi put svečano obukao franjevački habit, zatim odlazi u Kreševo gdje provodi godinu novicijata. Nakon prvih zavjeta, poglavari fra Šimuna šalju na studij teologije i filozofije u Italiju i Mađarsku. Za svećenika ga je 22.10.1758. godine, u crkvi Sv. Križa u Osijeku zaredio skopski biskup mons. Mihael Summa, nakon čega voljom provincijske uprave Bosne Srebrene odlazi u talijanski grad Atri, gdje nastavlja studij učeći moralnu i dogmatsku teologiju. Njegov prijatelj i kolega sa studija iz tih dana, R. Spinetolli, fra Šimuna opisuje kao revnog studenta, pobožnog redovnika i poštenog čovjeka, čijoj se dobroti i vjeri svi dive i poštuju ga. Dakle, već u mladosti ljudi su primječivali njegovu duhovnu snagu i dobrotu, čime je kod puka zadobio povjerenje i poštovanje.
Pred kraj studija odlučuje pješice hodočastiti u Rim gdje ga u audijenciju prima i papa Klement XIII. udijelivši mu pri tom blagoslov sa posebnim oprostom, te ga upućuje nazad u Bosnu.
Nakon povratka u domovinu obavljao je razne funkcije u Provinciji, bio je župnik ili vikar u Biloj, Varešu, Fojnici, Roškom Polju, te Kraljevoj Sutjesci, gdje je ostavio poseban trag djelujući kao ''izvanredni misionar'' po župama koje su pripadale tom samostanskom području. Bilo je to jako teško vrijeme za katolike koji su živjeli pod turskom čizmom, tlačenje i nepravda koje su Turci i njihovi podanici vršili nad tim narodom bili su svakodnevnica, a tu se još pridodaju i česti periodi gladi i bolesti. Nakon pojave kuge u Bosni, šezdesetih godina XVIII. stoljeća, fra Šimun je zajedno sa brojnim drugim bosanskim franjevcima hrabro i požrtvovno obilazio domove zaraženih udjeljući im sakramente i pomažući onima koji su bježali pred tom opakom bolešću da se sklone i okrijepe.
Preokret u njegovom životu dešava se početkom 1782. godine, kada, nakon više od dva desetljeća pastoralnog djelovanja u BiH, kao pedesetogošnjak odlučuje radikalnije se posvetiti duhovnosti, te, uz dopuštenje provincijala, odlazi u Italiju, točnije u samostan Ripatransone u kojem su franjevci živjeli strožijim konteplativnim životom u potpunom siromaštvu. Takav vid duhovnosti vjerovatno je otkrio još za vrijeme studija u Italiji, te je kroz godine pastoralnog rada u njegovom srcu sve više rasla želja da se odazove tom pozivu, a budući da je u Bosni u to vrijeme bilo apsolutno nemoguće ostvariti takvo nešta, nakon dužeg razmišljanja odlučuje se poći u Italiju. Navodno je toj odluci doprinjela vizija (ili san) o paklu u kojem je prepoznao neku osobu koju je smatrao svetom i pravim primjerom kršćanskog života, što ga je jako uznemirilo.
Preokret u njegovom životu dešava se početkom 1782. godine, kada, nakon više od dva desetljeća pastoralnog djelovanja u BiH, kao pedesetogošnjak odlučuje radikalnije se posvetiti duhovnosti, te, uz dopuštenje provincijala, odlazi u Italiju, točnije u samostan Ripatransone u kojem su franjevci živjeli strožijim konteplativnim životom u potpunom siromaštvu. Takav vid duhovnosti vjerovatno je otkrio još za vrijeme studija u Italiji, te je kroz godine pastoralnog rada u njegovom srcu sve više rasla želja da se odazove tom pozivu, a budući da je u Bosni u to vrijeme bilo apsolutno nemoguće ostvariti takvo nešta, nakon dužeg razmišljanja odlučuje se poći u Italiju. Navodno je toj odluci doprinjela vizija (ili san) o paklu u kojem je prepoznao neku osobu koju je smatrao svetom i pravim primjerom kršćanskog života, što ga je jako uznemirilo.
U Ripatransone je stigao u proljeće 1782., i odmah prihvaća pokornički način života u toj strogoj zajednici. Iako je tu došao u poznim godinama, postao je uzorom duhovnosti, čak su ga neki smatrali i ''prepobožnim''. Nije mnogo govorio, znao je noći probdijeti klečeći u molitvi pred svetohraništom, a iz samostana je izlazio samo po naredbi poglavara, ito isključivo da bi pohodio bolesnike i prosio milostinju za subraću. Ljudi su ga voljeli i često ga molili da njihove boli i potrebe preporući Bogu u svojim molitvama, što je on rado prihvatao.
Francuska revolucionarna vojska 1798. godine osvaja Rim i u zarobljeništvo odvodi papu Pija VI., tom prilikom upadaju i u Ripanstransone gdje su počinili mnoga zla, čemu je svjedočio i fra Šimun. Čak je i sam bio napadnut, a tradicija kaže da je Bog zaustavio ruku francuskog vojnika koje je fra Šimunu htio sabljom odsjeći glavu. Preživio je te tegobne događaje, ali pogođeno starošću njegovo zdravlje biva sve slabije. Preminuo je opremljen svetim sakramentima, 09. svibnja 1802. godine. Odmah nakon njegove smrti proširila se vijest o njegovoj svetosti, a o tome koliko je puk volio i štovao fra Šimuna Filipovića govori i to da su ljudi s njegovog habita, dok je mrtav ležao u lijesu, kidali komade i nosili kući kao relikvije, tako da su mu njegova subraća morala obući novi habit i štititi ga do sahrane. Pokopan je u samostanskom groblju, ali je nakon nekoliko godina njegovo tijelo preneseno u kriptu katedrale, te je ona postala hodočasničko mjesto na koje je dolazilo sve više ljudi da se ovom čovjeku, koga su već tada smatrali svecem, zavjetuju i utječu za zagovor. Postoje brojna svjedočanstva o uslišanim molitvama, te čudesnim ozdravljenjima po fra Šimunovom zagovoru.
Sredinom XIX. stoljeća lokalni biskup je počeo sa pripremama za službeni proces beatifikacije. Postulatore je iznenadilo i zasigurno razočaralo to što se u fra Šimunovoj rodnoj Bosni, od službene hijerarhije (biskup fra Paškal Vujičić, te nadbiskup Josip Štadler nakon njega) u to vrijeme veoma malo zanimanja pokazalo za ovaj proces. Čak je i u službenom glasilu franjevačkog reda pisano o tome kako se u Bosni i Hercegovini ne čini ništa po ovom pitanju. Uprkos tome, proces je išao obečavajućim tokom sve do I. svjetskog rata, kada je kauza ostavljena da čeka bolje dane. Iako čuda po njegovom zagovoru nikad nisu prestala da se dešavaju, tek od prije nekoliko godina vjernici su se ponovo počeli upoznavati sa ovim svetim čovjekom, a napokon se i narod u Bosni i Hercegovini počeo interesirati za njega. Već 15 godina se u Samostanu Dubrave kod Brčkog, svake godine na drugu subotu u svibnju, organizira ''Šimunovo'', sveta misa i prigodna manifestacija o fra Šimunu Filipoviću na koje dolazi sve više i više hodočasnika, a započelo se i prikupljanje dokumentacije za obnovu procesa beatifikacije.
Širimo istinu o ovom franjevcu koji je živio za Krista i molimo da njegovo ime uskoro nađe svoje mjesto među onima koje je Crkva službeno proglasila blaženima.
V
.
Sredinom XIX. stoljeća lokalni biskup je počeo sa pripremama za službeni proces beatifikacije. Postulatore je iznenadilo i zasigurno razočaralo to što se u fra Šimunovoj rodnoj Bosni, od službene hijerarhije (biskup fra Paškal Vujičić, te nadbiskup Josip Štadler nakon njega) u to vrijeme veoma malo zanimanja pokazalo za ovaj proces. Čak je i u službenom glasilu franjevačkog reda pisano o tome kako se u Bosni i Hercegovini ne čini ništa po ovom pitanju. Uprkos tome, proces je išao obečavajućim tokom sve do I. svjetskog rata, kada je kauza ostavljena da čeka bolje dane. Iako čuda po njegovom zagovoru nikad nisu prestala da se dešavaju, tek od prije nekoliko godina vjernici su se ponovo počeli upoznavati sa ovim svetim čovjekom, a napokon se i narod u Bosni i Hercegovini počeo interesirati za njega. Već 15 godina se u Samostanu Dubrave kod Brčkog, svake godine na drugu subotu u svibnju, organizira ''Šimunovo'', sveta misa i prigodna manifestacija o fra Šimunu Filipoviću na koje dolazi sve više i više hodočasnika, a započelo se i prikupljanje dokumentacije za obnovu procesa beatifikacije.
Širimo istinu o ovom franjevcu koji je živio za Krista i molimo da njegovo ime uskoro nađe svoje mjesto među onima koje je Crkva službeno proglasila blaženima.
V
.
Nema komentara:
Objavi komentar