„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako
započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila
večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove;
zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom,
pustoši i prazninom, koja sve paralizira sve na svom putu: to se može
osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore.
Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je
zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na
istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni,
svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi…
svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu:
„ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko
za sebe, već samo zajedno.
Lako se prepoznajemo u ovome izvješću.
Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici,
naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva
na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je
jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim
probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima
prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).
Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji
pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni
nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako
ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne
mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među
nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad
čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica
koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije
više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje
nepovjerljive učenike.
Oluja razotkriva našu ranjivost i
iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše
planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo
pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu
našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se
„spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one
pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne
mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam
tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama.
S olujom se urušila obmana onih
stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom
slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena)
zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine,
tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem
svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom,
osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom,
pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se
zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim
planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega
teško bolesnog planeta. Nastavili smo neustrašivo dalje misleći da ćemo
uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru
kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine,
upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da
vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdati se u
Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite
se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo
vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega
suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što
prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je
da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i
prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji
su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti
život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i
velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti,
oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih –
u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama
novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi,
ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su
liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u
veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri,
svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da
se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska
razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu
Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko
je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći
da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i
bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se
suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i
potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje
i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša
pobjednička oružja.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak
vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi
dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde.
Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih
On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo
doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam
se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom
život nikada ne umire.
Gospodin pred nas stavlja izazov i
poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se
probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati
postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i
propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo
sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu
otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da
nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred
izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj
doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji
nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa
potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima
koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u
nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.
Prigrliti svoj križ znači smoći
hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na
trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo
dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači
pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti
pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i
solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i
omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i
načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina
kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i
daje nadu!
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga
braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri,
želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja
je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih
kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput
utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i
utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i
bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji.
Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).
Preuzeto sa http://www.ktabkbih.net
Nema komentara:
Objavi komentar