U svojoj jednostavnosti i poniznosti Petar je zacijelo često propovijedao o svojim postupcima u vremenu Kristove muke, ne skrivajući svoje slabosti. A Marko, njegov učenik, sve je to zapisivao. Evo jedne crtice koja se očito duboko zasjekla u Petrovo srce (a zasigurno neće mimoići ni naše srce):
I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: „Sjednite ovdje, dok se ne pomolim.“ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba, pa im reče: „Duša mi je na smrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!“ Ode malo dalje i rušeći se na zemlju moljaše da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. (…) I dođe, nađe ih pozaspale, pa reče Petru: „Šimune, spavaš? Jednu uru nisi mogao probdjeti?“ (Mk 14,32-35.37)
Zamislimo Petrovu nelagodu kad je čuo Isusov prijekor. Možemo pretpostaviti kakvi su bili njegovi osjećaji kad je kasnije, nakon što se sve zbilo, razmišljao o svojim postupcima. To su bili posebni trenuci. Marko uzima teške riječi.
Užas i tjeskoba spopadaju Isusa. Isus se nalazi u krajnjoj napuštenosti. Užas i tjeskoba se obrušavaju na nj, osjeća se pritiješnjen, satjeran u ugao, bez izgleda za uzmak. Smrt je pred njim, strašna smrt, a Isus, ljudski govoreći, ne vidi izlaska. Što u takvim trenucima čini svaki čovjek? Traži prijatelje. Traži pomoć.
Duša mi je na smrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte! Od trojice učenika ne traži ništa posebno. Ne moraju ništa učiniti. Samo da budu uz njega. Pomislimo: Isus, Učitelj i Spasitelj, moli pomoć svojih učenika. Oni su mu potrebni. Krvavo potrebni u ovom, za Isusa najodsudnijem trenutku: Ostanite! Bdijte!
Rušeći se na zemlju… Isus je otišao malo dalje i zateturao. Posrtao. Srušio se na zemlju. Oblio ga ledeni znoj. Naokolo tama, tamo u gradu rulja se sprema da ga uhvati i preda bezdušnim tužiteljima, sucima i mučiteljima. Sam je. Isus kao da više ne osjeća kao nekoć blizinu svoga Oca, a njegovi učenici? Imat će Isus što i vidjeti!
Nađe ih pozaspale. Ljudi su umorni, pa su zaspali, rekao bi netko, ali u ovom trenutku? Učenici su vidjeli kako se osjeća, rekao im je to. Zamolio ih je da budu uz njega, pozvao ih na budnost. I kako onda mogu spavati? Isusa je ta ravnodušnost strašno pogodila.
„Šimune, spavaš? Jednu uru nisi mogao probdjeti?“ Možemo samo pretpostavljati kako to da je Isus samo Petra prekorio, a bili su tamo još i Jakov i Ivan. Prijekor je bio jasan. Isus se bori s vlastitom smrću, nalazi se u najtežem trenutku svoga života, a od njih samo traži da budu uz njega. Ništa drugo. I ni to nisu mogli. Ako nisu razumjeli što im je Isus govorio, onda su neodgovorni: kako nisu mogli čuti i osjetiti Isusovu muku? A ako su pak i mimo toga zaspali, onda je to znak ravnodušnosti, neozbiljnosti. U nevolji se poznaje prijatelj!
Pouka je za nas jednostavna. Na koncu Mise večere Gospodnje vjernici ostaju barem jednu molitvenu uru. Trenutak je dobro pogođen. Međutim, u ovom nam je tjednu inače bdjeti i moliti. Biti uz Isusa. Tražiti njegovo lice. Stavljati preda nj i nas same, ali i naše obitelji, našu domovinu, sav svijet. To su izuzetni dani. Ispunjati se njegovom blagošću. ne malaksati. Sad je vrijeme, sad je čas. Molimo. To je naša snaga. Naša poluga kojom pokrećemo svijet.
Vlč. Zvonko Pažin
Nema komentara:
Objavi komentar