'' Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove upita učenike; Što govore ljudi: Tko je Sin Čovječji ? Jedni odgovarahu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili koji od proroka. Kaže im; A što vi kažete, Tko sam Ja ? Šimun Petar prihvati i reče; Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. Na to Isus reče njemu; Blago tebi Šimune, sine Ivanov, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. A Ja tebi kažem; Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni Ja sagradit ću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Dat ću ti ključeve Kraljevstva nebeskog, pa što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima i što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima '' ( Matej 16, 13-19 )
( Drugi dio )
PETAR
PETAR
Pravim imenom Šimun ( Shimon bar Yonah ), sa svojom obitelji je do susreta s Kristom živio u Kafarnaumu sasvim običnim životom. Bio je ribar, kao i njegov brat Andrija. Jednoga dana, kad im je ulov bio poprilično slab, naišao je Isus i rekao im da ponovo bace mreže. Tada se dogodilo čudo. Mreže su bile toliko pune da su počele pucati. Petar je već znao za Isusa jer je njegov brat Andrija slijedio učenje Ivana Krstitelja. Isus ga zajedno s sinovima Zebedejivim, Jakovom i Ivanom poziva da Ga slijede. Od tada je on bio stalno uz Krista.
Evanđelisti evidentno naglašavaju Petrovo ime u mnogim događajima vezanim uz Isusa: Ozdravljenje djevojčice za koju se mislilo da je mrtva, sličan događaj sa slugom rimskog časnika, uskrsnuće Lazara, Isusov razgovor sa Mojsijem i Ilijom, događaji vezani neposredno pred Isusovo uhićenje u Getsemanskom vrtu...
Od ostalih apostola se isticao smjelim i brzim odgovorima iz srca, bez mnogo razmišljanja. Od njih je svakako najjači onaj iz Matejevog Evanđelja ( isto podržavaju Marko i Luka ), kada nakon nagađanja tko je Isus, Petar jedini prepoznaje u Njemu mesiju i Sina Božjega. Tada ga je Isus i nazvao Petar-Stijena ( Matej, 16-18 ).
U Ivanovom Evanđelju nalazimo također jedan momenat kada Gospodin Šimuna naziva '' Stijenom ''; '' Ti si Šimun, sin Ivanov. Zvat ćeš se Kefa, što znači stijena '' ( Ivan 1, 42 ). Dok Matej koristi dvostruki izraz '' Petrus-Petra '' ( što je razumljivo jer je grčka riječ '' Petra '' ženskoga roda, a u to doba nikako nije bilo prikladno muškarca nazivati ženskim izrazom ), Ivan u svom Evanđelju mudro koristi aramejski izraz '' Kefa '', dakle stijena. Tim imenom Petra naziva i Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima i Poslanici Galaćanima. U svojim poslanicama on ipak sam sebe zove Petar.
Prilikom Isusova uhićenja Petar djeluje impulsivno, grabi nož ( Mač ) i odsjeca uho jednome od ljudi koji su došli uhititi Krista. Svi su se apostoli tada razbježali, jedino Petar sa sigurne udaljenosti prati što će se desiti s Kristom. Međutim, kada su ga ljudi počeli prepoznavati, obuzima ga strah i tri puta niječe da poznaje Krista, baš kao što mu je On sam prorekao svega par sati ranije.
U strahu, žalosti za smrću učitelja i prijatelja, te osjećaju krivice, Petar se kao i ostali Isusovi učenici odlučuje skrivati. Međutim, kada Marija Magdalena dolazi s viješću da je vidjela uskrslog Krista, Petar zajedno sa Ivanom žureći odlazi do Isusovog groba. Ivan je bio brži, ali je zastao. Nije imao hrabrosti ući prvi. Petar je bez razmišljanja ušao u grobnicu i uvjerio se da je istina. Isus je uskrsnuo. Te večeri uskrsli Isus krist se pojavljuje pred svom jedanaestoricom apostola, koji su se skupili iščekivajući Ga.
Evanđelisti evidentno naglašavaju Petrovo ime u mnogim događajima vezanim uz Isusa: Ozdravljenje djevojčice za koju se mislilo da je mrtva, sličan događaj sa slugom rimskog časnika, uskrsnuće Lazara, Isusov razgovor sa Mojsijem i Ilijom, događaji vezani neposredno pred Isusovo uhićenje u Getsemanskom vrtu...
Od ostalih apostola se isticao smjelim i brzim odgovorima iz srca, bez mnogo razmišljanja. Od njih je svakako najjači onaj iz Matejevog Evanđelja ( isto podržavaju Marko i Luka ), kada nakon nagađanja tko je Isus, Petar jedini prepoznaje u Njemu mesiju i Sina Božjega. Tada ga je Isus i nazvao Petar-Stijena ( Matej, 16-18 ).
U Ivanovom Evanđelju nalazimo također jedan momenat kada Gospodin Šimuna naziva '' Stijenom ''; '' Ti si Šimun, sin Ivanov. Zvat ćeš se Kefa, što znači stijena '' ( Ivan 1, 42 ). Dok Matej koristi dvostruki izraz '' Petrus-Petra '' ( što je razumljivo jer je grčka riječ '' Petra '' ženskoga roda, a u to doba nikako nije bilo prikladno muškarca nazivati ženskim izrazom ), Ivan u svom Evanđelju mudro koristi aramejski izraz '' Kefa '', dakle stijena. Tim imenom Petra naziva i Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima i Poslanici Galaćanima. U svojim poslanicama on ipak sam sebe zove Petar.
Prilikom Isusova uhićenja Petar djeluje impulsivno, grabi nož ( Mač ) i odsjeca uho jednome od ljudi koji su došli uhititi Krista. Svi su se apostoli tada razbježali, jedino Petar sa sigurne udaljenosti prati što će se desiti s Kristom. Međutim, kada su ga ljudi počeli prepoznavati, obuzima ga strah i tri puta niječe da poznaje Krista, baš kao što mu je On sam prorekao svega par sati ranije.
Šimun-Petar je Isusa tri puta zanijekao, a Isus mu tri puta oprašta i tom prilikom dodjeljuje mu važnu ulogu u crkvi ( Ivan21, 15-17 ).
Bio je svjedok Isusovog uzašašća na nebo, te silaska Duha Svetoga na njega i ostale apostole. Odvažno je kao i ostali apostoli propovjedao Evanđelje, što je mnoge privelo k vjeri. Činio je i mnoga čudesa; liječeći bolesne, kao npr. Eneju koji je osam godina bio paralizovan ( Djela 9, 32-34 ), čak i uskrsivao mrtve. Djela Apostolska navode da je u gradu Jopi iz mrtvih uskrsnuo učenicu Tabitu.
Herod ga je uhitio i strpao u tamnicu, ali ga je anđeo Gospodnji oslobodio i pored četiriju vojničkih straža.
Petar je bio i prvi apostol poslan k poganima. Naime, Bog mu se javio u snu i poslao ga u kuću Rimljanina Kornelija, gdje je krstio cijelu njegovu obitelj. On pri tom nije insistirao na prihvaćanju židovskih običaja što je dovelo do negodovanja nekih apostola, tako da se Petar pokolebao. Zbog toga ga je Pavao žestoko iskritizirao ( Galačanima 2. 11-14 ). Ipak na Prvom saboru u Jeruzalemu Petar ubjeđuje ostale apostole da prihvate pogane koji se krste kao braću u vjeri bez obzira što ne dolaze iz židovske tradicije.
Što se tiče Novog Zavjeta, Petar je napisao dvije poslanice. U Prvoj poziva kršćane na poniznost i ustrajnost u vjeri, a u Drugoj ih upozorava na lažne proroke.
Tradicija i usmena predaja, kao i neki od Crkvenih Otaca ga dalje opisuju kao najistaknutijeg među apostolima. Nakon kratkog boravka u Antiohiji odlazi u Rim, gdje postaje duhovni vođa tamošnje kršćanske zajednice koja je rasla nezaustavljivom brzinom. Prilikom Neronovog progona kršćana, 64. godine poslije Krista, bio je pogubljen na uzvišenju Vatikan, razapinjanjem na križ, i to po osobnoj želji okrenut naopačke.
Neki izvori kažu da je po nagovoru vjernika pokušao otići iz Rima, ali je vidio Isusa kao mu ide u susret, pitao ga je; '' Quo vadis Domini '' (kuda ćeš gospodine), Isus mu je odgovorio: Eo Romam iterum cricifigi'' (Idem u Rim da budem ponovo razapet) nakon čega se Petar, shvativši poruku, vratio u Rim i podnio mučeničku smrt, koju mu je i sam Gospodin predskazao (Ivan 12, 18-19).
Na mjestu njegova smaknuća podignuta je Patrijarhalna bazilika sv. Petra, u čijoj se kripti nalazi i njegov grob.
Tradicija Katoličke crkve Petra smatra vođom apostola, prvim Papom - rimskim biskupom i poglavarom Crkve. U tradicijama Pravoslavnih i Starih istočnih crkava Petru se priznaje prvenstvo među apostolima, ali po časti, a ne po vlasti. Slično je i u tradicijama Anglikanske i Starokatoličke crkve. U pravoslavnom riječniku koristi se termin; prvi među jednakima ( '' primus inter partes '' ) Tradicije Protestantizma i reformiranih kršćanskih zajednica odbacuju takvo nešto i na Petra gledaju samo kroz njegov teološki značaj.
Bilo kako bilo, njegove riječi; '' Gospodine ti znaš da te ljubim '' trebaju biti uvijek u srcu, mislima i na usnama svakog istinskog kršćanina. Petrova poniznost, sposobnost priznanja vlastite greške, učenja na njima i pokajanja, te spremnost krenuti za Gospodinom i svojom žrtvom posvjedočiti vjeru u Krista, pa čak i ako to znači gubitak vlastitog života ostaju ono što fascinira. Upravo petar je razbio stereotipe i prvi otišao k onima koji nisu Židovi. Mi se bojimo izači iz nekih '' užih krugova '' i drugima posvjedočiti svoju vjeru u Krista. Ne smijemo je tajiti, svi smo dužni propovijedati, naravno ponajprije svojim životom, ali i propovijedajući riječ Božju.
V
Bio je svjedok Isusovog uzašašća na nebo, te silaska Duha Svetoga na njega i ostale apostole. Odvažno je kao i ostali apostoli propovjedao Evanđelje, što je mnoge privelo k vjeri. Činio je i mnoga čudesa; liječeći bolesne, kao npr. Eneju koji je osam godina bio paralizovan ( Djela 9, 32-34 ), čak i uskrsivao mrtve. Djela Apostolska navode da je u gradu Jopi iz mrtvih uskrsnuo učenicu Tabitu.
Herod ga je uhitio i strpao u tamnicu, ali ga je anđeo Gospodnji oslobodio i pored četiriju vojničkih straža.
Petar je bio i prvi apostol poslan k poganima. Naime, Bog mu se javio u snu i poslao ga u kuću Rimljanina Kornelija, gdje je krstio cijelu njegovu obitelj. On pri tom nije insistirao na prihvaćanju židovskih običaja što je dovelo do negodovanja nekih apostola, tako da se Petar pokolebao. Zbog toga ga je Pavao žestoko iskritizirao ( Galačanima 2. 11-14 ). Ipak na Prvom saboru u Jeruzalemu Petar ubjeđuje ostale apostole da prihvate pogane koji se krste kao braću u vjeri bez obzira što ne dolaze iz židovske tradicije.
Što se tiče Novog Zavjeta, Petar je napisao dvije poslanice. U Prvoj poziva kršćane na poniznost i ustrajnost u vjeri, a u Drugoj ih upozorava na lažne proroke.
Tradicija i usmena predaja, kao i neki od Crkvenih Otaca ga dalje opisuju kao najistaknutijeg među apostolima. Nakon kratkog boravka u Antiohiji odlazi u Rim, gdje postaje duhovni vođa tamošnje kršćanske zajednice koja je rasla nezaustavljivom brzinom. Prilikom Neronovog progona kršćana, 64. godine poslije Krista, bio je pogubljen na uzvišenju Vatikan, razapinjanjem na križ, i to po osobnoj želji okrenut naopačke.
Neki izvori kažu da je po nagovoru vjernika pokušao otići iz Rima, ali je vidio Isusa kao mu ide u susret, pitao ga je; '' Quo vadis Domini '' (kuda ćeš gospodine), Isus mu je odgovorio: Eo Romam iterum cricifigi'' (Idem u Rim da budem ponovo razapet) nakon čega se Petar, shvativši poruku, vratio u Rim i podnio mučeničku smrt, koju mu je i sam Gospodin predskazao (Ivan 12, 18-19).
Na mjestu njegova smaknuća podignuta je Patrijarhalna bazilika sv. Petra, u čijoj se kripti nalazi i njegov grob.
Tradicija Katoličke crkve Petra smatra vođom apostola, prvim Papom - rimskim biskupom i poglavarom Crkve. U tradicijama Pravoslavnih i Starih istočnih crkava Petru se priznaje prvenstvo među apostolima, ali po časti, a ne po vlasti. Slično je i u tradicijama Anglikanske i Starokatoličke crkve. U pravoslavnom riječniku koristi se termin; prvi među jednakima ( '' primus inter partes '' ) Tradicije Protestantizma i reformiranih kršćanskih zajednica odbacuju takvo nešto i na Petra gledaju samo kroz njegov teološki značaj.
Bilo kako bilo, njegove riječi; '' Gospodine ti znaš da te ljubim '' trebaju biti uvijek u srcu, mislima i na usnama svakog istinskog kršćanina. Petrova poniznost, sposobnost priznanja vlastite greške, učenja na njima i pokajanja, te spremnost krenuti za Gospodinom i svojom žrtvom posvjedočiti vjeru u Krista, pa čak i ako to znači gubitak vlastitog života ostaju ono što fascinira. Upravo petar je razbio stereotipe i prvi otišao k onima koji nisu Židovi. Mi se bojimo izači iz nekih '' užih krugova '' i drugima posvjedočiti svoju vjeru u Krista. Ne smijemo je tajiti, svi smo dužni propovijedati, naravno ponajprije svojim životom, ali i propovijedajući riječ Božju.
V
Nema komentara:
Objavi komentar