Pages

nedjelja, 14. veljače 2010.

Getsemani


GETSEMANI


”Getsemani” je u kršcanskoj duhovnosti pojam za muku, tjeskobu. Ta rijec sjeca nas na Gospodina Isusa i na mracne case uoci njegove izdaje i uhicenja. Bilo mu je preteško, ”krvlju” se znojio. Ali sklopio je pakt s nebeskim Ocem: ”Ipak, tvoja volja neka bude, dragi nebeski Oce!” Isus je izdržao, još te veceri našao je utjehu. Smirila mu je uzdrmanu dušu.

”Getsemani” je nešto što ne možemo do kraja pojmiti.

Ne možemo pojmiti te strašne case, ne možemo dokuciti ali osjecamo

snagu i velicinu zla koje nam prijeti. Misterij prvi.

Znaš li što znaci ”uzdrmana duša”? Ne samo mi, Isusovi ucenici, nego svi ljudi imaju iskustvo kada ih misli cudne svladati žele. Znaju za pravi put, i za onaj krivudavi – kuda vodi, ali kad je zacaran krivi put. Zacaran je i zacinjen nekom slatkocom, necim poput slatkog meda.

Teško je covjeku koji voli med a ne smije ga jesti...

Zlo koje nam prijeti daleko je veca napast, nešto što ipak nije s ovoga svijeta.

Znamo mi sve, pogotovo nakon pada, jer se oci tada otvaraju.

Ali opet dodje napast. Isus je imao tri strašne napasti za života, i ovu cetvrtu u Getsemaniju.

Svaki put se uspješno izborio, ali sigurno je osjetio i on, nama jednak covjek, silinu zavodjenja.

I mi znamo za sve napasti i za lijek protiv njih, ali uvijek kao da se prvi put susrecemo s tim.

Misterij drugi.

Patnja duše. Pati li jelen kad se rogovima uplete u granje? Velika je patnja njegova.

Covjekova duša stvorena je za lijepo, iskreno, dobro. I kada se mora susresti s drugim licem stvarnosti, to boli. Dobro je zaplakati tada. Ali problem nije riješen.

”Križ” je ipak sastavnica našeg života. Svatko ima nešto, teže ili lakše što ga pritišce.

Grbaca je naša snažna ako smo navikli nositi križ. I dobro je dok se nosi,

nosi se i Krist na njemu. Kad odbacim križ i Isusa na tom križu odbacujem.

A u stvari ni ne znamo da je on tamo da nam olakša patnju zbog nošenja vlastita križa.

Zašto odbacujemo katkada ili cesto križeve? Mislimo da ce nam biti lakše?

Mislimo zaista da ce nam biti lakše bez pomoci Isusove? U križu je spas.

To znamo, ali odbacujemo katkada taj spas, ostajuci sami na putu tjeskobe.

Misterij treci.

”Kucajte i otvorit ce vam se.” Te i slicne rijeci nam govore da se isplati moliti.

Molitva nas stavlja u društvo Boga. Tko ulazi u prostor Božji, zašticen biva.

Plašt ljubavi nebeskog nam Oca postavlja se na nas. Srce je covjekovo,

iako uplašeno, zašticeno. Cujemo li? Zašticeno je srce covjeka ako je ušao

u sveti Božji prostor. Mogu ga napadati, ali covjek je situiran.

Božje okrilje je naš jedini spas. I Isus ne rješava svoje probleme sam:

on racuna u Getsemaniju na snagu u molitvi od svojih prijatelja.

Drugo, on razgovara s Ocem. Otac je tu da sluša, zagrli, pomogne.

Isus je pošao Ocu svome. Predao mu je sve u ruke: i tjeskobu, i plac, i trnje koje je unaprijed vidio, ma svu zlobu ovoga svijeta.

Duša mu je ”oživjela” i osjetila radost predanja kad je rekao

neka bude kako Otac hoce. To znaci da se uljuljao u Božju barku i dopustio da bude vodjen.

Božja barka je cudo, to je naš spas. Znaš da si u poteškoci, ali dopuštaš Božje vodstvo.

Povjerenje izmedju covjeka i Boga je nešto predivno. I spasonosno.

To nam treba na kraju krajeva, zar ne?

To je misterij cetvrti ali prekrasan u sebi!


( vlč. Goran Vilov )


V

Nema komentara: