.jpg)
U jeku križarskih ratova 1219. godine, sv. Franjo Asiški je odlučio poći u misijsko putovanje u Egipat. Stigavši tamo, prošao je kroz križarske linije i došao do muslimanske teritorije. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan Melek el-Kamel mu je, želeći ga ismijati dopustio da uđe u njegov logor i obećao mu da će mu dopustiti da se živ vrati odakle je došao. Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: '' Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.'' I dok je propovijedao, sultanu je se Franjo svidio i dojmila ga je snaga Franjinih riječi ito tako jako da ga je pozvao da nekoliko dana boravi kod njega.
Franjo je sultanu ponudio da ispitaju čija je vjera prava, odnosno da zapale veliku vatru i obojica uđu nju, a onaj ko izađe nepovrijeđen glasnik je pravoga Boga i prave vjere. Kada sultan ni na to nije pristao, sv. Franjo mu je predložio da, umjesto sultana, s njim u vatru uđe neki od imama ili bilo ko koga sultan odabere, ali sultan pokolebane vjere nije pristao ni na to.
Kako sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, sv. Franjo je zamolio dopuštenje da ih napusti. Sultan je, iako ismijan, ispoštovao svoju riječ i dao nalog da Franju sprovedu do kršćanskih utvrda.
Iako danas, napose među franjevcima, radi dobrih odnosa s muslimanima, ova priča polako tone u zaborav, riječ je o jednom živom svjedočenju vjere koje je iz današnje perspektive ravno čudu. Oni slabe vjere u sebi možda bi čak ovo nazvali i ludošću, međutim ako pogledamo historijske zapise o prvoj crkvi i prvim mučenicima, te snazi vjere prvih kršćana ovo nije ništa novo. Jedino što je drugačije, to je da je sv. Franjo živio mnogo stoljeća nakon prve crkve, ali je doslovce shvatio Kristove riječi i svojim životom, riječima i djelom odlučio širiti Evanđelje. Ako se sjetimo kako se odrekao svega što je kao sin jedinac bogatog trgovca imao, kako je poljubio gubavca... shvatit ćemo da za tog velikog čovjeka ovakvo nešto uopće nije bila ludost.
V
Franjo je sultanu ponudio da ispitaju čija je vjera prava, odnosno da zapale veliku vatru i obojica uđu nju, a onaj ko izađe nepovrijeđen glasnik je pravoga Boga i prave vjere. Kada sultan ni na to nije pristao, sv. Franjo mu je predložio da, umjesto sultana, s njim u vatru uđe neki od imama ili bilo ko koga sultan odabere, ali sultan pokolebane vjere nije pristao ni na to.
Kako sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, sv. Franjo je zamolio dopuštenje da ih napusti. Sultan je, iako ismijan, ispoštovao svoju riječ i dao nalog da Franju sprovedu do kršćanskih utvrda.
Iako danas, napose među franjevcima, radi dobrih odnosa s muslimanima, ova priča polako tone u zaborav, riječ je o jednom živom svjedočenju vjere koje je iz današnje perspektive ravno čudu. Oni slabe vjere u sebi možda bi čak ovo nazvali i ludošću, međutim ako pogledamo historijske zapise o prvoj crkvi i prvim mučenicima, te snazi vjere prvih kršćana ovo nije ništa novo. Jedino što je drugačije, to je da je sv. Franjo živio mnogo stoljeća nakon prve crkve, ali je doslovce shvatio Kristove riječi i svojim životom, riječima i djelom odlučio širiti Evanđelje. Ako se sjetimo kako se odrekao svega što je kao sin jedinac bogatog trgovca imao, kako je poljubio gubavca... shvatit ćemo da za tog velikog čovjeka ovakvo nešto uopće nije bila ludost.
V
Nema komentara:
Objavi komentar