Mjesečina

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj sve se stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.

I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer - jao! - ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.

I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam.

A tada -
bolje bi bilo
da me nije bilo.

A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.

O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!

Jer -
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.

O Ti koji jesi
i nikada nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam - u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj

(fra Bonaventura Duda)

Krist i gentleman

Mogla bi to biti i definicija gentlemana kad kažemo da je on muškarac koji nikada ne zadaje bol.
On se bavi uglavnom time da ljudima oko sebe samo uklanja zapreke koje im stoje na putu njihova slobodnog, neograničenog potvrđivanja.
On radije sudjeluje u zbivanjima nego da sam preuzme inicijativu.
Pun je obzira prema svojoj okolini; osjećajan je prema plahima, ljubazan prema sramežljivima i milosrdan prema ograničenima.
On nikada ne zaboravlja s kime govori; čuva se nerazumnih aluzija ili predmeta razgovora koji bi mogli nekoga razljutiti.
On rijetko vodi glavnu riječ i nikada nije zamoran.
On ne spominje usluge kada ih sam čini, pa izgleda da je on taj koji uzima onda kada daje.
Dalekosežnom mudrošću poštuje on načelo mudraca iz starina da se prema svom neprijatelju treba ponašati uvijek tako kao da će nam jednoga dana postati prijatelj.
On suviše zdravo shvaća ljude, a da bi se zbog uvrede osjećao uvrijeđenim.
On ima pametnijeg posla nego sjećati se pretrpljene nepravde; isuviše je bezbrižan da bi još nešto pridodao.
Kad se on upušta u bilo kakve rasprave, tada ga njegov dobro disciplinirani um čuva od nezgrapne neuljudnosti možda nadmoćnijih ali loše odgojenih ljudi, koji poput tupog oružja razdiru i rasijecaju umjesto da naprave čist rez, koji u raspravi ne poznaju bit stvari, koji svoje snage rasiplju na sitnice, pogrešno shvaćaju protivnika i na kraju ostavljaju slučaj zamršenijim nego što su ga zatekli na početku.
On sa svojim nazorima može imati pravo ili krivo, ali je prerazborit da bi bio nepravedan; on je tako jednostavan kao što je i uvjerljiv.
Nigdje nećemo naći veću prostodušnost, obzir, blagost; on ulazi u duh svojih protivnika, uzima u obzir njihove pogreške.
On poznaje slabost ljudskoga razuma kao i njegovu jakost, njegov domet i njegove granice.
On djeluje iz blagosti i profinjenosti osjećaja, što su popratne pojave civilizacije.

(John Henry Newman)

V

Apostoli

''Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.'' (Jakovljeva Poslanica 1, 18)

( Deseti dio )

JAKOV ALFEJEV

Nakon Isusovog uzašašća na nebo, jedan po jedan, apostoli su se razišli da propovjedaju Evanđelje po svijetu, jedino je Jakov sin Alfejev ( Yaakob bar Alephaei ) ostao u Jeruzalemu da vodi tamošnju kršćansku zajednicu. Iz Novog Zavjeta ga znamo još i po nadimcima Jakov Mlađi, Jakov Pravednik i Jakov brat Gospodinov. Nažalost u Evanđeljima o njemu nalazimo jako malo, tačnije samo to da je bio jedan od dvanaest Isusovih apostola, što potvrđuju sva četvorica Evanđelista, te da je njegova majka, koja se također zvala Marija, bila uz Isusovu majku ispod križa, na kom je Krist bio razapet. Marko ga na tom mjestu naziva imenom Jakov Mlađi. Više podataka nam donose Djela Apostolska, te Pavao u Poslanici Galačanima, a pripisuje mu se i autorstvo Jakovljeve Poslanice.
U različitim tradicijama postoje kontradikcije da li je Jakov sin Alfejev, kojeg spominju Evanđelja, ista osoba kao i Jakov Brat Gospodinov, koga spominje Pavao, međutim u Poslanici Galačanima, Pavao jasno govori: ''Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. '' (Galačanima 1,19), dakle naziva ga apostolom, a dalje u tekstu govori: ''i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva'' (Galačanima 2, 9), i ovdje, dakle, jasno daje do znanja da uz Ivana i Petra i Jakov u prvoj crkvi igra veoma važnu ulogu. Objašnjenje nalazimo u Djelima Apostolskim, gdje otkrivamo da je Jakov postavljen za starješinu crkve u Jeruzalemu. On je i predsjedao Jeuzalemskom saboru, gdje je odlučeno da se pagani koji se obrate na kršćanstvo ne moraju pridržavati Mojsijevog zakona, koji uključuje obrezivanje. Jakov o tom konkretnom pitanju čak daje i završnu riječ s kojom su se svi apostoli i starješine složili, što dovoljno govori o njegovom položaju. Interesantno je da ga kao takvoga spominje i apokrifno, od crkve nepriznato Tomino Evanđelja, koje je pisano u II stoljeću.
Iz Evanđelja saznajemo imena oba Jakovljeva roditelja. Otac mu se zvao Alfej (drugim izvorom Kleofa što je grčka verzija istog imena), a majka Marija. Znamo da ga je Isus pozvao kao jednog od dvanaestorice, te da je izabran za starješinu crkve u Jeruzalemu. To je ono što o njemu nalazimo u Novom Zavjetu, dalje informacije dobijamo jedino iz tradicije i usmene predaje. Dugo je vodio crkvu u Jeruzalemu, a po tradiciji umro je mučeničkom smrću kamenovanjem.
U nekim tradicijama na kršćanskom istoku gaji se vjerovanje da su apostoli Jakov i Matej braća. S obzirom da u Markovom Evanđelju (2, 14) nalazimo da je i Matejevom ocu bilo ime Alfej, to je moguće, ali i ne mora biti istina, jer je Alfej (Alephaeus) u to doba bilo često muško ime. Također u Judinoj poslanici, stoji da je pisac ''Juda, brat Jakovljev'', tako da postoje indicije i da su Jakov i Juda-Tadej bili braća, međutim ni ova poslanica ne naznačava eksplicitno o kojem se Jakovu radi, a čak i da jeste riječ o Jakovu Alfejevom, sam izraz ''brat'' može značiti i ne samo u biološkom nego i u duhovnom smislu, gdje se Juda-Tadej poziva na duhovno bratstvo s Jakovom koji se nalazi na čelu crkve u Jeruzalemu.
Interesantan je i ovaj nastavak ''brat Gospodinov'', kako ga naziva Pavao. U kršćanstvu oko toga postoje razne debate, tako da jedan broj protestantskih crkava prihvata da je Marija sa Josipom imala još djece, te da je Jakov doista Isusov (polu)brat, međutim katolici, pravoslavci, anglikanci, starokatolici i jedan dio protestantskih zajednica, držeći se vjerovanja iz najstarijih kršćanskih dana, odbija takvu mogućnost. Istina je da je u to doba, riječ brat mogla imati različita značenja. Tako da taj termin sasvim slobodno može značiti i prvi rođak, pripadnik iste rodovske zajednice, zatim i brat u duhovnom smislu. Kod mnogih naroda i tradicija je to slučaj i dan danas.
Jakov je napisao jednu poslanicu u kojoj se, kao starješina crkve u Jeruzalemu, obraća iseljenim Židovima. Ova se poslanica po stilu dosta razlikuje od Pavlovih, odlkuje se duhom starozavjetnih mudrosnih knjiga, ali s očitom poukom rane crkve. Prema nekim teolozima i povjesničarima postoji mogućnost da je pisana prije Jeruzalemskog sabora, time bi ona bila prva napisana knjiga Novog Zavjeta.

O Jakovu možemo razmišljati kao o čovjeku autoriteta. Ne samo o propovjedniku, nego kao osobi koja je na sebe preuzela hijerahijsku odgovornost rezidencijanog starješine crkve u Jeruzalemu. On nije poput ostalih apostola išao drugima, ostao je uz kršćane židovske prijestolnice.
Mi smo veoma često u dilemama da li da na sebe preuzmemo odgovornost neke pozicije u društvu ili zajednici, držimo se po strani, bojimo se biti izloženi, međutim upravo u Jakovu možemo vidjeti da nas Bog ponekad poziva i da budemo lideri zajednice, ali ne da nad drugima vladamo, nego da im služimo u ljubavi i vjeri.

V

Papa Benedikt XVI objavio uputu ''Universae Ecclesiae'' za slavljenje mise po tridentinskom obredu.

S obzirom da je primjetan rapidan porast zajednica koje traže slavljenje Službe Gospodnje po starom obredu, a koji je bio služen do stupanja na snagu novoga misala pape Pavla VI 1970. godine, papa Benedikt XVI izdao je uputu ''Universae Ecclesiae'', kojom biskupe i svećenike poziva da se stave na raspolaganje vjernicima koji to žele i omoguće im to.Papa također napominje i to da ovo ne donosi apsolutno nikakve promjene, nego samo pojašnjava situaciju i time pokušava razriješiti određene zablude koje su postojale u vezi odnosa spram tradicionalne mise. Novus ordo misae, koja je stupila na snagu 1970. godine i dalje ostaje jedini redoviti način slavljenja mise po latinskom obredu, ali se jasno naglašava i to da misa po starom (tridentinskom) obredu nikada nije proglašena, niti će to biti, nevaljanom ili zabranjenom, kako se često u pojedinim crkvenim krugovima znalo govoriti. Drugim riječima, biskupi moraju obezbjediti duhovnika i liturgijski prostor svim organiziranim grupama vjernika koji žele misu po starom obredu.

Cjelokupan tekst upute:


I. UVOD

1. Cijeloj Crkvi je apostolsko pismo pape Benedikta XVI., 'Summorum Pontificum', objavljeno u obliku motuproprija 7. srpnja 2007., a koje je na snagu stupilo 14. rujna 2007., dostupnijim učinilo bogatstvo rimske liturgije.

2. Tim je motuproprijem papa Benedikt XVI. proglasio univerzalni crkveni zakon o uporabi rimske liturgije, s nakanom da uspostavi nova pravila za uporabu rimske liturgije kakva je bila 1962.

3. Sveti Otac, nakon što je spomenuo skrb vrhovnih svećenika za njegovanje svete liturgije i za priznanje liturgijskih knjiga, ponovo je priznao tradicionalno načelo poznato od pamtivijeka i koje je nužno također ubuduće, naime da se 'svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve ('lex orandi') Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja ('lex credendi')" (1).

4. Sveti Otac je k tomu podsjetio na one rimske pape koji su se na poseban način zauzeli u toj zadaći, osobito sv. Grgura Velikoga i sv. Pija V. Sveti Otac također naglašava da među svetim liturgijskim knjigama osobito mjesto zauzima 'Missale Romanum', koji u povijesti zauzima istaknuto mjesto, a koji je tijekom vremena doživio različite obnove, sve do blaženoga pape Ivana XXIII. Zatim, slijedeći liturgijsku reformu nakon II. vatikanskog koncila, papa Pavao VI. je 1970. za crkvu latinskog obreda odobrio novi misal, koji je onda preveden na različite jezike. Papa Ivan Pavao II. je 2000. promulgirao treće izdanje toga misala.

5. Mnogi vjernici formirani u duhu liturgijskog oblika prije II. vatikanskog koncila, izrazili su živu želju da zadrže drevnu tradiciju. Zbog toga je papa Ivan Pavao II. posebnim indultom 'Quattuor abhinc annos', koji je 1984. izdala Kongregacija za bogoštovlje, dao dopuštenje, pod određenim uvjetima, za nastavak uporabe misala koji je promulgirao blaženi papa Ivan XXIII. Nakon toga je motuproprijem 'Ecclesia Dei' iz 1988., papa Ivan Pavao II. potaknuo biskupe da budu velikodušni u davanju takvog dopuštenja vjernicima koji to traže. Na toj liniji nastavlja papa Benedikt XVI. motuproprijem 'Summorum Pontificum' koji naznačuje neke bitne kriterije za 'usus antiquior' u rimskom obredu, kojih se ovdje spominjemo.

6. Rimski misal koji je promulgirao papa Pavao VI. i posljednje izdanje misala pripremljeno za pape Ivana XXIII., dva su oblika rimske liturgije, nazvani redoviti ('forma ordinaria') odnosno izvanredni ('forma extraordinaria'). To su dvije uporabe jednog rimskog obreda, jedna pored druge. Oba su izraz istog zakona molitve ('lex orandi') Crkve. Zbog svoje časne i starodrevne uporabe, izvanredni oblik se mora čuvati s dužnom pažnjom.

7. Motuproprij 'Summorum Pontificum' bio je popraćen pismom Svetog Oca biskupima istoga nadnevka (7. srpnja 2007.) kao i motuproprij. To je pismo dalo dodatna pojašnjenja o prikladnosti i potrebi za motuproprijem; radilo se o potrebi zatvaranja praznine i pružanja novih norma za uporabu rimske liturgije iz 1962. Takve su norme bile potrebne osobito zato što se, kad je uveden novi misal za pape Pavla VI., nije činilo potrebnim regulirati uporabu liturgije iz 1962. odgovarajućim smjernicama. Zbog porasta broja onih koji mole uporabu izvanrednog oblika, postalo je nužno o tomu izdati izvjesne norme.

Među izjavama Svetog Oca bila je sljedeća: 'Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim' (2).

8. Motuproprij 'Summorum Pontificum' predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe ('munus') reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve (3). Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve (4) te ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima 'usus antiquior' rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati

b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu 'formae extraordinariae' svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.

c) promicanje pomirenja u srcu Crkve

II. Odgovornosti Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'

9. Vrhovni Svećenik je prenio na Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' redovitu namjesničku ovlast za pitanja u njenoj nadležnosti, osobito za nadgledanje opsluživanja i primjene odredaba motuproprija 'Summorum Pontificum' (usp. čl. 12).

10. § 1. Osim posebnih ovlasti koje joj je dao papa Ivan Pavao II., a potvrdio papa Benedikt XVI. (usp. motuproprij 'Summorum Pontificum', čl. 11-12), Papinsko povjerenstvo izvršava tu ovlast i time što kao hijerarhijski superior odlučuje o zakonito podnesenim žalbama protiv mogućih administrativnih uredaba ordinarijâ, za koje se čini da proturječe motupropriju.

§ 2. Na dekrete kojima Papinsko povjerenstvo odlučuje o žalbama moguće se žaliti 'ad normam iuris' pred Vrhovnim sudištem Apostolske signature.

11. Papinskom povjerenstvu 'Ecclesia Dei' pripadat će briga o budućim izdanjima liturgijskih tekstova izvanrednog oblika rimskog obreda, nakon što dobije odobrenje Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu.

III. Posebne norme

12. Ovo Papinsko povjerenstvo, nakon raspitivanja kod biskupa svijeta, snagom povjerenog mu auktoriteta i ovlasti koje ima, u skladu s kanonom 34 Zakonika kanonskog prava, objavljuje ovaj naputak kako bi osiguralo ispravno tumačenje i primjenu motuproprija 'Summorum Pontificum'.

Nadležnost dijecezanskih biskupa

13. Prema Zakoniku kanonskog prava na dijecezanske biskupe spada da bdiju nad liturgijskim životom, kako bi se jamčilo zajedničko dobro i osiguralo da se u njihovim dijecezama sve odvija u miru i dostojanstvu (5), uvijek u skladu s namisli Svetog Oca jasno izraženoj u motupropriju 'Summorum Pontificum' (6). U slučaju proturječja ili dobro utemeljene sumnje o slavlju u izvanrednom obliku, odlučivat će Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'.

14. Zadaća je dijecezanskog biskupa da osigura sve potrebne mjere kako bi se osiguralo poštivanje izvanrednog oblika rimskog obreda prema motupropriju 'Summorum Pontificum'.

'Coetus fidelium' (usp. motuproprij 'Summorum Pontificum', čl. 5 § 1)

15. Može se reći da 'coetus fidelium' (skupina vjernika) postoji na trajan način ('stabiliter existens'), prema smislu čl. 5 § 1 motuproprija 'Summorum Pontificum', kada se sastoji od nekih ljudi pojedine župe koji se, također nakon objave motuproprija, okupljaju zbog svog poštovanja za 'usus antiquior' liturgije, i koji traže da mogu slaviti u župnoj crkvi ili oratoriju, ili kapeli; takva se skupina ('coetus') može sastojati i od osoba koje dolaze iz različitih župa ili dijeceza, i okupljaju se u nekoj župnoj crkvi ili oratoriju ili kapeli u tu svrhu.

16. U slučaju kad svećenik s nekim vjernicima povremeno dolazi u župnu crkvu ili oratorij, da celebrira u izvanrednom obliku, prema čl. 2 i 4 motuproprija 'Summorum Pontiicum', župnik ili rektor crkve, ili odgovorni svećenik, trebaju dopustiti takvu celebraciju poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve.

17. § 1 Pri odlučivanju o pojedinačnim slučajevima, župnik ili rektor, ili svećenik odgovoran za crkvu, treba se voditi vlastitom razboritošću, motiviran pastoralnim žarom i duhom velikodušne gostoljubivosti.

§ 2 U slučaju skupine koja je prilično mala, mogu se obratiti mjesnom ordinariju da se pronađe crkva u kojoj bi se ti vjernici mogli okupljati za takve celebracije, kako bi se olakšalo sudjelovanje i dostojanstvenija celebracija svete mise.

18. Čak i u svetištima i mjestima hodočašća skupinama hodočasnika koje to zatraže treba dati mogućnost da celebriraju u izvanrednom obliku (usp. moturoprij 'Summorum Pontificum', čl. 5 §3) ako postoji prikladan svećenik.

19. Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve.

'Sacerdotus idoneus' (prikladan svećenik; usp. motuproprij 'Summorum Pontificum', čl. 5 § 4)

20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim ('idoneus') za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

21. Traži se od ordinarija da ponude svojim svećenicima mogućnost da dobiju prikladnu pripravu za celebraciju u izvanrednom obliku. To vrijedi i za sjemeništa gdje budućim svećenicima treba dati odgovarajuću formaciju, uključujući studij latinskoga (8) i, gdje pastoralne prilike sugeriraju, mogućnost da nauče izvanredni oblik rimskog obreda.

22. U biskupijama bez prikladnih svećenika, dijecezanski biskup može zatražiti pomoć od svećenika instituta koje je uspostavilo Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei', ili da celebriraju u izvanrednom obliku ili da pouče druge kako celebrirati.

23. Motuproprijem je svim svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, dano dopuštenje da celebriraju bez naroda (ili samo uz jednog ministranta) u izvanrednom obliku rimskog obreda (usp. motuproprij 'Summorum Pontificum' čl. 2). Dakle, za takvu celebraciju svećenici, prema odredbi motuproprija 'Summorum Pontificum', ne trebaju nikakvo posebno dopuštenje svojih ordinarija ili poglavara.

Liturgijska i crkvena stega

24. Liturgijske knjige treba koristiti prema njihovim vlastitim propisima. Svi koji žele celebrirati prema izvanrednom obliku rimskog obreda moraju poznavati pripadajuće rubrike i obvezani su točno ih slijediti.

25. Novi svetci i neka nova predslovlja mogu i trebaju biti umetnuti u misal iz 1962. (9) prema odredbama koje će biti izdane naknadno.

26. Kao što je predviđeno člankom 6 motuproprija 'Summorum Pontificum', čitanja svete mise u misalu iz 1962. mogu se navijestiti ili samo na latinskom, ili na latinskom pa na narodnom jeziku, ili na tihim misama samo na narodnom.

27. S obzirom na disciplinske norme povezane s celebracijom, primjenjuje se crkvena disciplina sadržana u Zakoniku kanonskog prava iz 1983.

28. Nadalje, snagom svoga karaktera posebnog prava, u okviru vlastitog područja, motuproprij 'Summorum Pontificum' ukida one zakonske odredbe, povezane sa svetim obredima, promulgirane nakon 1962. pa nadalje, i nespojive s rubrikama liturgijskih knjiga na snazi 1962.

Potvrda i sveti redovi

29. Dopuštenje za uporabu stare formule za obred potvrde, potvrđeno je motuproprijem 'Summorum Pontificum' (usp. čl. 9 § 2). Stoga u izvanrednom obliku nije potrebno koristiti noviju formulu pape Pavla VI. koja se nalazi u 'Ordo confirmationis'.

30. Što se tiče tonzura, nižih redova i subđakonata, motuproprij 'Summorum Pontificum' ne uvodi nikakvu promjenu u disciplinu Zakonika kanonskog prava iz 1983. Dakle, u ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života koje su pod Papinskim povjerenstvom 'Ecclesia Dei', onaj koji je položio doživotne zavjete ili koji je konačno pritjelovljen kleričkoj družbi apostolskoga života, primanjem đakonata inkardinira se kao klerik u tu ustanovu ili družbu, u skladu s kanonom 266 § 2 Zakonika kanonskog prava.

31. Samo u ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života koje su pod Papinskim povjerenstvom 'Ecclesia Dei' i onima koje koriste liturgijske knjige izvanrednog oblika, dopuštena je uporaba Rimskog pontifikala iz 1962. za podjelu nižih i viših redova.

'Breviarium Romanum'

32. Članak 9 § 3 motuproprija 'Summorum Pontificum' daje klericima odobrenje za korištenje Rimskog brevijara iz 1962. koji treba moliti u potpunosti i na latinskom jeziku.

Sveto trodnevlje

33. Ako postoji prikladan svećenik, skupina vjernika ('coetus fidelium') koja slijedi stariju liturgijsku tradiciju, također može celebrirati sveto trodnevlje u izvanrednom obliku. Kad nema crkve ili oratorija određenog isključivo za takve celebracije, župnik ili ordinarij u dogovoru s prikladnim svećenikom, treba pronaći neko povoljno rješenje za dobro duša, ne isključujući mogućnost ponovljene celebracije svetog trodnevlja u istoj crkvi.

Obredi redovničkih redova

34. Dopuštena je uporaba liturgijskih knjiga vlastitih redovničkim redovima koje su bile na snazi 1962.

'Pontificale Romanum' i 'Rituale Romanum'

35. Dopušteno je koristiti 'Pontificale Romanum', 'Rituale Romanum' kao i 'Caeremoniale Episcoporum' na snazi 1962. u skladu s br. 28 ovog naputka i uvijek poštujući br. 31 istoga naputka.

Sveti Otac, papa Benedikt XVI., u audijenciji udijeljenoj potpisanom kardinalu predsjedniku Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', 8. travnja 2011., odobrio je ovaj naputak i naredio njegovo objavljivanje.

Dano u Rimu, u uredu Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', 30. travnja 2011., o spomenu svetoga pape Pija V.

William Joseph kard. Levada
predsjednik

msgr. Guido Pozzo
tajnik

(prijevod upute preuzet s bloga: www.splendordomini.blogspot.com)

V

Molitva za obitelj

Bože, učini da svaka ljudska obitelj na ovom svijetu postane istinskim hramom života i ljubavi.
Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji, Oče koji si Ljubav i Život, učini da svaka ljudska obitelj na zemlji kroz Tvojega Sina Isusa Krista, začetoga po Duhu Svetom, rođenoga od Djevice, postane izvorom božanske ljubavi za uvijek nove naraštaje.
Učini, da Tvoja milost usmjerava misli i djela supružnika k onome što je na dobro za njihovu obitelj i svih obitelji na ovome svijetu.
Učini, da mladi naraštaj nađe u obitelji jak oslonac za svoju čovječnost i njezin razvoj u istini i ljubavi.
Učini, da se ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe pokaže snažnija od svih slabosti i kriza koje ponekad potresaju naše obitelji
Učini napokon - molimo Te, po zagovoru Svete Nazaretske Obitelji, da Crkva među svim narodima svijeta plodonosno ispuni svoje poslanje u obiteljima i po obitelji. Po Kristu našem Gospodinu koji je Put, Istina i Život, u vijeke vjekova. Amen.

Ivan Pavao II

V

Ivan Pavao II

Vjerovatno ni jedan papa nije uspio da se približi narodu na takav način kao što je to uspjelo papi Ivanu Pavlu II. Iako je bilo onih koji su mu zamjerali štošta, prema njemu ravnodušni nisu bili ni katolici, niti pripadnici drugih kršćanskih zajednica, drugih vjera, pa čak ni nevjernici.
Rodio se u Wadowicama 18. maja/svibnja 1920. godine kao Karol Woytila. Otac mu je bio Poljak, majka Litvanka, a imao je i brata Edmonda i sestru Olgu, koji su umrli dok je on još bio dječak. Bio je omiljen u društvu, a u osnovnoj školi dobio je nadimak Lolek koji mu je ostao sve do svećeničkog ređenja, pa i duže.
U školi je bio odličan učenik i društveno veoma angažiran, počeli su ga privlačiti gluma u pozorištu, nogomet, planinarenja, pisanje poezije, te duhovnost. Ministrirao je i na druge načine pomagao župniku u crkvi, tako da je od njega kao poklon dobio Bibliju uz koju je provodio sve više i više vremena. Ono što ga je posebno pogodilo bila je smrt majke za koju je bio izuzetno vezan. Osjećao je nenadoknadiv gubitak i često je s ocem išao na marijansko svetište Kalvariju koja se nalazi nedaleko od Wadowica. Riječi Karolovog oca da Marija sada čuva njegovu majku u njemu su probudili nešto novo. Fasciniranost i štovanje Djevice Marije ostat će zauvjek prisutno u njegovom životu. Već tada je kao životni slogan u sebi imao ''totus tuus'' (sav tvoj). Nakon završetka školovanja, zbog neimaštine i životnih neprilika s ocem se 1938. godine seli u Krakow i počinje raditi kao kuhar, a zatim i kao radnik na kamenolomu. Još od ranije je u njemu rasla želja za svećeničkim zvanjem, ali se za studije teologije odlučuje tek nakon što su njemačke trupe okupirale Poljsku. To vrijeme je bilo veoma teško za mladoga Karola Woytilu. Mnogi njegovi prijatelji Židovi, ali i Poljaci su bili pobijeni ili odvedeni u logore iz kojih se većina nikad nije vratila. Nijemci su se iživljavali nad Poljacima i u njemu je rasla bol i patnja što jedan mladić poput njega, u toj situaciji koja je tada vladala u Krakowu, ne može nikako pomoći svom narodu. S obzirom da su sjemeništa i bogoslovije nacisti zatvorili, on je studij teologije nastavio tajno, a izdržavao se radeći u kamenolomu i tvornici sode. Uskoro mu umire otac, a krajem rata ga je, pod sumnjivim okolnostima, udario automobil i samo je čudom ostao živ. Tada je u bolnici otkrio da se nalazi na listi osoba koje nacisti traže. Pet mjeseci skrivao se po podrumima, te kripti Krakowske katedrale i biskupskog dvora, a nakon odlaska njemačkih trupa, kardinal Adam Sapieha ga redi za svećenika 01.11.1946. godine u Krakowu. Iako Karol je želio ostati i pomoći svom narodu u obnovi ruševina, kardinal ga je poslao u Rim, na postdiplomski studij. Na glasovitom rimskom sveučilištu Angelicum, je magistrirao i doktorirao, a onda se vraća u Poljsku.
Prva služba mladog svećenika Karola Woytile bila je u Niegowicama, a zatim preuzima službu župnog vikara u jednoj krakowskoj župi. Vjernici, a posebno mladi, su ga veoma voljeli. Odmah je organizirao mladež, vodio bi ih na planinarenje, skijanje, održavao pozorišne predstave, podsticao ih da pišu, slikaju... Od 1954. godine postaje profesor etike u Liblinu, a iste godine osniva i bračno savjetovalište koje je bilo vrlo uspješno. Ostaje pomalo iznenađen kada ga 1958. godine imenuju krakowskim pomoćnim biskupom, a zatim 1963. godine i nadbiskupom, te odlazi i u Rim kao aktivni sudionik na II vatikanskom koncilu. U Poljskoj je bio stalno pod budnim špijunskim okom komunističkih vlasti koje su ga počele smatrati opasnim, a posebno nakon što ga na konzistoriju 1967. godine papa Pavao VI. imenuje kardinalom. Bio je veoma iznenađen da je papa dosta dobro upoznat s njegovim djelovanjem, što ga je oduševilo i dalo mu ohrabrenje i podstrek u daljnjem radu. Prvu bitku protiv komunista kardinal Karol Woytila je dobio već 1977. godine u Nowoj Huti, prvom ateističkom gradu u Poljskoj, koji su komunisti sagradili. Potajno je s nekolicinom suradnika razradio plan evangelizacije u tom gradu, da bi na kraju komunisti ipak morali posustati i dozvoliti izgradnju katoličke crkve u njemu.
1978. je bila godina koju je Bog odredio kao ključnu u njegovom životu. Papa Pavao VI. umire i kardinal Karol Woytila odlazi u Rim na konklavu u kojoj je 26.08.1978. izabran novi papa - Ivan Pavao I. Bila je to specifična konklava u kojoj su u izboru pape učestvovala čak trojica kardinala - budućih papa, Albino Luciani, budući Ivan Pavao I, Karol Woytila, budući Ivan Pavao II. i Joseph Ratzinger, budući Benedikt XVI. Posebno prijateljstvo se tada javilo između njega i njemačkog kardinala Ratzingera, tadašnjeg nadbiskupa Munchena. To prijateljstvo će izuzetno obilježiti i obogatiti živote njih obojice.
Niko nije mogao ni naslutiti da će pontifikat Ivana Pavla I. trajati svega 33 dana. Vijest o njegovoj smrti šokirala je svijet. Kardinali se ponovo okupljaju u Rimu da izaberu novog poglavara Crkve. Većinska odluka kardinala pada upravo na kardinala Woytilu, što je bilo nemalo iznenađenje. Bio je autsajder, koji nije bio ni u kakvim kalkulacijama različitih novinara i crkvenih analitičara, ali Bog je za Crkvu očigledno imao drugačije planove. U čast svog prethodnika uzeo je ime Ivan Pavao II. i tako postao prvi papa netalijan još od 1523. godine, odnosno smrti pape Hadrijana VI., koji je bio Holanđanin (papa Klement XI., čiji je pontifikat trajao od 1700. do 1721. godine, bio je Albanac, ali je rođen i cijeli život živio u Italiji).
Već od samog početka svog pontifikata Ivan Pavao II. je počeo izazivati oduševljenja vjernika širom svijeta. Njegov posjet rodnoj Poljskoj 1979. po mnogima je značio početak kraja komunizma. Uprkos žestokom zastrašivanju naroda od strane totalitarističkog režima, papu je tada u zračnoj luci dočekalo preko 2 miliona Poljaka. Širenje njegove popularnosti komunisti više nisu moglu obuzdati.
Papa Ivan Pavao II. bio je potpuno drugačiji od svega što su ljudi zamišljali kao jednog papu. Proputovao je svijet susrećući se s vjernicima i predvodeći mise u tim zemljama na njihovim jezicima. Posebno je uživao biti s mladima i biskupe je snažno usmjeravao na pastoral upravo mladih ljudi, upozoravaću da su oni budućnost crkve. Iako dosta liberalniji i pospustljiviji nego što su mnogi očekivali, zadržao je veoma čvrsta stajališta posebno prema odbrani svećeničke discipline, neraskidivosti bračne zajednice, svećeničkog celibata i protivljenju ređenja žena za svećenike i homoseksualnih brakova. Stao je nepokolebljivo u odbranu braka, dostojanstva žene, ali je i digao glas protiv abortusa, eutanazije, izrabljivanja djece radnika i nepoštivanja vjerskih sloboda. Posebnu kontroverzu izazvao je kada je pobačaj nazvao novim holokaustom.
Jedan od kardinala koji su se Ivana Pavla II. najviše dojmili bio je Joseph Ratzinger, kojeg je 1981. godine pozvao da preuzme mjesto Pročelnika kongregacije za nauk vjere, najodgovornije pozicije u Rimskoj kuriji, a koji će na toj poziciji ostati sve do kraja njegovog pontifikata i odlukom većine kandidata biti izabran kao njegov nasljednik. Nakon pada komunizma u Evropi, posebno se zauzeo za obnovu katoličke crkve u tim zemljama, također veliku podršku dao je i Grkokatolicima koji su se u zemljama poput Ukrajine, Rumunije i Bugarske dizali iz pepela, stao je u njihovu zaštitu i jasno naznačio da je Katolička crkva jedinstvena bez obzira na obred.
Ekumenizam i međureligijski dijalog je nešto što je Ivan Pavao II sebi uzeo kao poseban zadatak. Njegova izvinjenja za sve nepravde koje su neki pripadnici Katoličke crkve nanijeli drugima odjeknuli su svijetom. Susreo se s patrijarsima i poglavarima svih pravoslavnih crkava izuzev Ruske i Srpske. Bio je otvoren i za dijalog s protestantskim crkvama, a jedan od zasigurno najvećih protestantskih propovjednika XX stoljeća, Billy Graham, je nakon smrti Ivana Pavla II rekao da je on bio najveći kršćanski misionar i apostol svog vremena. Njegov poziv vođama svih religija svijeta na Svjetski dan molitve za mir u Assisiu, koji je održan 27. 10. 1986. godine i nakom je prisustvalo više od 120 vođa i predstavnika različitih svjetskih religija, bilo je nešto nezamislivo do tada. Bio je prvi papa koji je ušao u sinagogu, gdje je zatražio oprost za zločine koje su počinili neki koji su sebe smatrali katolicima, a bili su u nacističkim redovima. Stupio je i u dijalog s muslimanima, budistima, hindusima i drugim nekršćanskim religijama, nastojeći podstaknuti ljude da predvladaju strah i mržnju među religijama. Prilikom posjeta Siriji 2002. godine, ušao je u nekadašnju crkvu sv. Ivana Krstitelja, koju su muslimani pretvorili u džamiju i tamo se pomolio nad mjestom gdje je po tradiciji sahranjena glava tog proroka i jednog najvećih svetaca koji se časti u kršćanstvu.
Još uvijek su nerazjašnjene okolnosti pokušaja atentata na njega, koji je izveo Turčin, Mehmet Ali Agca 13 maja/svibnja 1981. godine, kada je Ivan Pavao II. za dlaku izbjegao smrt. Zasigurno je smetao mnogim političkim ideologijama, ali ovo je bio najjači konkretan pokušaj ubojstva. Nakon ovoga je za njega sprecijalno izgrađeno vozilo sa neprobojnim staklom, koje je narod odmah odmilja nazvao papamobil. Papa je ponovo iznenadio svjetsku javnost kada je nedugo poslije izlaska iz bolnice otišao u zatvor i posjetio atentatora, te mu osobno rekao da mu oprašta. Sasvim je bilo očigledno da se mora učiniti nešto na reorganizaciji obezbjeđenja Vatikana i samog svetog oca. No, već od tada počeli su i njegovi zdravstveni problemi. 1992. godine operirao je benigni tumor na debelom crijevu, dvije godine kasnije je pri jednom padu išćašio kuk, nakon čega nikad više nije mogao normalno hodati. Najveći križ za njega je bila Parkinskonova bolest koja mu je dijagnosticirana i s kojom se hrabro i dostojanstveno nosio do kraja života. Zadnjih godina njegovog života mnogi su ga prozivali da bi trebao otići u mirovinu, ali on je to odbijao uvijek tvrdeći da ''ni Isus nije sišao s križa''.
Papa Ivan Pavao II. je više puta izražavao posebnu zabrinutost za rat na Balkanu. U Bosnu i Hercegovinu je želio doći još za vrijeme rata 1994. godine, ali to nije uspio. Nakon toga je u BiH bio dva puta: u Sarajevu (12-13. 04. 1997) i Banja Luci (22. 06. 2003). Imenovao je kardinalima dvojicu bosanskohercegovačkih nadbiskupa, Guida del Mestria (1991.) i Vinka Puljića (1994.)
02. aprila/travnja 2005. godine, iako očekivana, vijest o smrti Ivana Pavla II, šokirala je svijet. Na njegovom pogrebu okupilo se preko milion ljudi iz čijih se grla moglo čuti ''santo subito'' (svetac odmah), nazočili su najviši zvaničnici gotovo svih država svijeta, te mnoštvo drugih poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti, showbusinesa i politike. Prvi put u povijesti pogrebu jednog pape prisustvovali si poglavari većine pravoslavnih crkava, među njima i carigradski patrijarh Bartolomej I, zatim anglikanski primas, nadbiskup Canterberry-a, Rowan Williams, te poglavari i predstavnici brojnih drugih krščanskih crkava i drugih religija.
Voljom većine kardinala za novoga papu je izabran njegov veliki prijatelj i najbliži suradnik kardinal Joseph Ratzinger, koji je uzeo ime Benedikt XVI. On je, na odobravanje sveopće crkve, 01. maja/svibnja 2011. svoga predhodnika Ivana Pavla II proglasio blaženim.

V

Papa Ivan Pavao II proglašen blaženim

Papa Benedikt XVI je tijekom svećanog misnog slavlja, u nedelju 01. svibnja, blaženim proglasio svog prethodnika, papu Ivana Pavla II. Beatifikaciji je nazočilo više od milion ljudi, a putem direktnog tv prijenosa, događaj su pratili i milioni širom svijeta.
Među kardinalima koji su koncelebrirali bili su i kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, te kardinal Josip Bozanić, nadbiskup Zagrebački.

Uvijet da se neko proglasi blaženim je nadnaravni događaj po zagovoru te osobe. O tome je svjedočila s. Maria Simon Pierre, koja je po zagovoru Ivana Pavla II, čudesno i medicinski neobjašnjivo, ozdravila od Parkinsonove bolesti, od čega je bolovao i sam blaženik.

Blagdan novog blaženika Ivana Pavla II slavit će se 22 listopada, na dan njegove koronacije.

V