''Kaže mu Juda, ne Iškariotski: Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.'' (Ivan 14, 22-23)
O apostolu Tadeju je objektivno teže pisati, jer iz Novog Zavjeta nažalost saznajemo vrlo malo, tako da informacije o njemu uglavnom tražimo u tradicionalnoj predaji. Njegovo ime spominju tek Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, te Djela Apostolska, i to samo pri nabrajanju imena dvanaestorice, jedino Ivan u svom Evanđelju bilježi jedan Tadejev javni istup, odnosno njegovo pitanje o objavi postavljeno Isusu na Posljednjoj večeri.
Kao i kod još nekolicine apostola postoji nedoumica oko njegovog imena. Dok ga Matej i Marko zovu imenom Tadej, Luka ga, i u svom Evanđelju i u Djelima Apostolskim, naziva Judom Jakovljevim. Juda (Yehudah) je bilo jako često ime među Židovima toga doba, a Tadej (Taddai) na aramejskom znači ''hrabri''. Iz ovoga bi sasvim logično bilo pretpostaviti da je njegovo pravo ime bilo Juda, a nadimak Tadej je vjerovatno korišten, osim što opisuje njegov karakter, i iz razloga da bi ga se razlikovalo od Jude Iškariotskoga, koji je izdao Isusa. .
Judi Tadeju se pripisuje autorstvo Judine Poslanice, pretposljednje od knjiga Novog Zavjeta, a u kojoj se jasno upozorava vjernike na pojavu krivovjerja i podsjeća na Božju kaznu koja takvima slijedi. U njoj Juda Tadej sebe naziva ''bratom Jakovljevim'', a vjeruje se da je riječ o Jakovu Alfejevom, tako da je moguće da su njih dvojica zaista bili braća, a moguće je i da se, s obzirom da je ova Poslanica prvenstveno upućena kršćanima Židovskog roda, Juda Tadej poziva na Jakova koji je bio na čelu kršćanske zajednice u Jeruzalemu, tako da bi opravdao svoj autoritet.
Tradicija nam daje o njemu mnogo više informacija, među njima i tu da je on sestrić Blažene Djevice Marije, te da je bio vrlo odvažan u propovjedanju Evanđelja putujući po Judeji, Samariji, Antiohiji, Mezopotamiji, čak i Sjevernoj Africi. Zajedno je sa apostolom Bartolomejem donio kršćanstvo u Armeniju, a poslije se pridružio apostolu Šimunu, s kojim je zajedno i podnio mučeničku smrt u Bejrutu. Kao godina smrti navodi se 65.nakon Krista. O njegovom pogubljenju postoje različite predaje, po nekim izvorima umro je užasnom smrću, tako što je prepilan pilom, a po nekima je prvo bio raspet na križ, zatim ubijen strijelama, a onda mu je tijelo prepilano. Njegovo tijelo je, kako se vjeruje, zajedno s tijelom apostola Šimuna, kasnije preneseno u Rim i sahranjeno u kripti ispod današnje Bazilike sv. Petra
Zbog opasnosti da ga se pogrešno poistovjeti sa Judom Iškariotskim štovanje ovog sveca dugo je bilo zapostavljeno u mnogim kršćanskim narodima, ali od XIV stoljeća se proširilo Evropom, posebno zaslugom sv. Brigite Švedske.
Šta napisati o Judi Tadeju, sam nadimak ''Hrabri'' kako su ga drugi apostoli zvali, može nam mnogo reči o njemu samome. Odvažno propovjedanje Radosne vijesti putujući od Palestine i Sirije do Sjeverne Afrike pa do Armenije, te na kraju današnjeg Libanona gdje je i podnio mučeničku smrt, dovoljno govori o njegovoj ustrajnosti i želji da što više naroda upozna sa Evanđeljem Kristovim. Kako smo mi sami nekada stisnuti u svojim ograničenim prostorima, bez hrabrosti da izađemo iz ''vlastitih sebe'' i posvjedočimo vjeru u Gospodina, upravo nam apostol Tadej može biti uzor i podsticaj da napravimo korak naprijed i hrabro krenemo putem apostola svjedočeći vjeru kako riječju, tako i svojim životima.
(Jedanaesti dio)
JUDA TADEJ
JUDA TADEJ
O apostolu Tadeju je objektivno teže pisati, jer iz Novog Zavjeta nažalost saznajemo vrlo malo, tako da informacije o njemu uglavnom tražimo u tradicionalnoj predaji. Njegovo ime spominju tek Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, te Djela Apostolska, i to samo pri nabrajanju imena dvanaestorice, jedino Ivan u svom Evanđelju bilježi jedan Tadejev javni istup, odnosno njegovo pitanje o objavi postavljeno Isusu na Posljednjoj večeri.
Kao i kod još nekolicine apostola postoji nedoumica oko njegovog imena. Dok ga Matej i Marko zovu imenom Tadej, Luka ga, i u svom Evanđelju i u Djelima Apostolskim, naziva Judom Jakovljevim. Juda (Yehudah) je bilo jako često ime među Židovima toga doba, a Tadej (Taddai) na aramejskom znači ''hrabri''. Iz ovoga bi sasvim logično bilo pretpostaviti da je njegovo pravo ime bilo Juda, a nadimak Tadej je vjerovatno korišten, osim što opisuje njegov karakter, i iz razloga da bi ga se razlikovalo od Jude Iškariotskoga, koji je izdao Isusa. .
Judi Tadeju se pripisuje autorstvo Judine Poslanice, pretposljednje od knjiga Novog Zavjeta, a u kojoj se jasno upozorava vjernike na pojavu krivovjerja i podsjeća na Božju kaznu koja takvima slijedi. U njoj Juda Tadej sebe naziva ''bratom Jakovljevim'', a vjeruje se da je riječ o Jakovu Alfejevom, tako da je moguće da su njih dvojica zaista bili braća, a moguće je i da se, s obzirom da je ova Poslanica prvenstveno upućena kršćanima Židovskog roda, Juda Tadej poziva na Jakova koji je bio na čelu kršćanske zajednice u Jeruzalemu, tako da bi opravdao svoj autoritet.
Tradicija nam daje o njemu mnogo više informacija, među njima i tu da je on sestrić Blažene Djevice Marije, te da je bio vrlo odvažan u propovjedanju Evanđelja putujući po Judeji, Samariji, Antiohiji, Mezopotamiji, čak i Sjevernoj Africi. Zajedno je sa apostolom Bartolomejem donio kršćanstvo u Armeniju, a poslije se pridružio apostolu Šimunu, s kojim je zajedno i podnio mučeničku smrt u Bejrutu. Kao godina smrti navodi se 65.nakon Krista. O njegovom pogubljenju postoje različite predaje, po nekim izvorima umro je užasnom smrću, tako što je prepilan pilom, a po nekima je prvo bio raspet na križ, zatim ubijen strijelama, a onda mu je tijelo prepilano. Njegovo tijelo je, kako se vjeruje, zajedno s tijelom apostola Šimuna, kasnije preneseno u Rim i sahranjeno u kripti ispod današnje Bazilike sv. Petra
Zbog opasnosti da ga se pogrešno poistovjeti sa Judom Iškariotskim štovanje ovog sveca dugo je bilo zapostavljeno u mnogim kršćanskim narodima, ali od XIV stoljeća se proširilo Evropom, posebno zaslugom sv. Brigite Švedske.
Šta napisati o Judi Tadeju, sam nadimak ''Hrabri'' kako su ga drugi apostoli zvali, može nam mnogo reči o njemu samome. Odvažno propovjedanje Radosne vijesti putujući od Palestine i Sirije do Sjeverne Afrike pa do Armenije, te na kraju današnjeg Libanona gdje je i podnio mučeničku smrt, dovoljno govori o njegovoj ustrajnosti i želji da što više naroda upozna sa Evanđeljem Kristovim. Kako smo mi sami nekada stisnuti u svojim ograničenim prostorima, bez hrabrosti da izađemo iz ''vlastitih sebe'' i posvjedočimo vjeru u Gospodina, upravo nam apostol Tadej može biti uzor i podsticaj da napravimo korak naprijed i hrabro krenemo putem apostola svjedočeći vjeru kako riječju, tako i svojim životima.
V
Nema komentara:
Objavi komentar