One su samo zato male da bi u dječje srce stale.
Dobrog su srca najbolji gosti:
Molim, hvala, izvoli, oprosti.
Možda se tko i sjeća ove pjesmice, ali će svatko znati da je poželjno i pristojno drugome reći lijepu riječ, zamoliti, zahvaliti, ispričati se...
Ipak, koja je vjerojatnost da će se u svakidašnjem govoru češće čuti jedna od tih riječi, a ne psovka ili neka ružna poštapalica? ''To su samo riječi'', moglo bi se reći, ''a riječi same po sebi nisu ni dobre ni loše'', pa ispada da je svejedno što se kome kaže. Ili ako se djecu upita zašto psuju ili ružno govore jedni drugima, može se čuti ovaj odgovor: ''Mi smo se već navikli tako razgovarati, zna on/ona da ne mislim ništa loše.''
Same je riječi možda nemoguće okriviti da su ovakve ili onakve, ali ljudi su im dali određeno značenje i onda se dobro zna da jedna lijepa riječ može čovjeka jako usrećiti, a druga ružna strašno ga povrijediti. Nije to neka nova mudrost, a i sama Biblija na mnogo mjesta govori o povezanosti lijepe riječi i mudrosti. Slušajući ljude kako se izražavaju u svojoj svakidašnjici, smije li se reći da onda danas dobrim dijelom i nisu baš mudri? Da samo govore, a da ne promisle dobro što su rekli i kako to zvuči?
Ponekad je zaista teško izbjeći sve nesvjesne poštapalice koje se govornik navikne izgovarati i potrebno je dosta strpljenja i upornosti sa samim sobom da bi se takva navika iskorijenila. Ali svaki je trud nagrađen plodovima, posebno zadovoljstvom zbog pobjede izvojevane nad samim sobom, a ujedno postaje i rezultat mudrog i promišljenog čovjeka koji želi biti svjestan svoga stanja i svojih mogućnosti jer ''jezik je pravednikov odabrano srebro, a razum bezbožnika malo vrijedi'' (Izreke 10, 20).
Nakraju, kršćanin ne treba širiti riječi koje drugima nanose bol ili im smetaju i šire nemir, već »radosnu vijest« koja drugoga tješi, nasmijava i čini boljim čovjekom.
(Patricija Brdar)
.
Nema komentara:
Objavi komentar