I naše područje poznato je po brojnim mučenicima za vjeru i ljudima koji
su živjeli i umrli na glasu svetosti, među njima je i posljednja
bosanska kraljica Katarina Kotromanić, koja se u martirologiju
franjevačkog reda časti kao blaženica. Tradicija kaže da u cijeloj
Bosni i Hercegovini nikada ni prije ni poslije nije rođena žena toliko
voljena i poštovana kao ona, dokaz su i žene u Kraljevoj Sutjesci koje i
dan danas nose crne marame, koje ih je kako legenda kaže upravo
Katarina učila vesti.
Rođena je 1425. godine u Blagaju, prijestolnici Huma, kao kći Herceg Stjepana Vukčića-Kosače i zetske princeze Jelene Balšić. U kraljevsku obitelj Kotromanića ulazi 26.05.1446. udajom za bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Katarina je svojom vedrinom i dobrotom vrlo brzo stekla simpatije i dvorjana, ali i naroda koji ju je neizmjerno volio. Njen otac Herceg Stjepan bio je pripadnik Crkve bosanske, a majka Jelena je bila pravoslavna, međutim na dvoru njezinog oca bili su i franjevci, tako da je već tada razvila bliskost prema toj redovničkoj zajednici. Udajom za kralja Stjepana, kako je to tada bio običaj, Katarina uzima i njegovu vjeru i postaje katolkinja. Ipak, netočni i neutemeljeni su svi izvori koji na bilo koji način žele dovesti u sumnju iskrenost njezine vjere, dokazi su na suprotnoj strani, a oni govore o tome da je Katarina postala vrlo pobožna katolkinja.
Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša, 1461. godine, tron preuzima njegov sin iz prvog braka Stjepan Tomašević, koji je veoma poštovao Katarinu i odobrio čast da bude zvana ''kraljicom majkom''. Ipak, Osmanlije vrlo brzo prodiru kroz Bosnu i dolaze do kraljevskog grada Bobovca. Grad pada nakon samo tri dana opsade (19.- 21. 05. 1463.). Otuda i poznata izreka ''Bosna šaptom pade''. Postoje razne teorije o tome kako se moglo desiti da Osmanlije tako brzo osvoje Bobovac, koji je po nekim procjenama imao zaliha da se brani bar dvije godine. Međutim Osmanska vojska je bila naoružana njemačkim topovima, a veoma je realna i storija o izdaji kneza Radaka, koji je Turcima otvorio kapije grada. On se nadao da će ga sultan kao svog vazala postaviti za vladara Bosne, međutim nakon osvajanja Bobovca i Radak je pogubljen nedaleko od današnje Borovice, tako što je bačen s litice koja se i danas po njemu zove Radakova Stijena. Stjepana Tomaševića koji je otišao potražiti pomoć iznenadila je vijest o padi Bobovca. Utvrđen u gradu Ključu pružio je Osmanlijama otpor, ali je tu zarobljen. Pogubljen je odrubljivanjem glave i njegovi ostatci danas se čuvaju u franjevačkom samostanu u Jajcu.
Katarina je bila među izbjeglicama koje su se, da bi zavarali Turke, podijelili u dvije grupe. U jednoj grupi bila je ona, a sa drugom su pošla njezina djeca Sigismund i Katarina, koje su zatim Turci zarobili, odveli daleko od Bosne, a zatim i islamizirali. Preko Fojnice, Kupresa, Konjica i Stona, Katarina je došla do Dubrovnika, a zatim je otišla u Rim, gdje je nastojala naći podršku za oslobađanje njenog kraljevstva iz ruke nevjerničkih osvajača i povrat iz zarobljeništva njezine djece. Upitno je da li je ikada saznala za sudbinu sina Sigismunda i kčeri Katarine, u svojoj je oporuci napisala da se vladarski tron preda njenom sinu ukoliko ga pronađu i ukoliko se vrati na katoličku vjeru, a ako se princ Sigismund ne pronađe i ne vrati k vjeri, onda Bosnu ostavlja na raspolaganju Svetoj Stolici. Katarina umire 25.10.1478. godine u Rimu, a sahranjena je s kraljevskim počastima u crkvi Santa Maria in Aracoeli, gdje njeno tijelo počiva i dan danas.
Zanimljiva je Katarinina povezanost sa franjevcima, poznavala ih je na dvoru svog oca, a udajom za bosanskog kralja oni su joj postali duhovnici i sa mnogima se od njih sprijateljila. Upravo u Rimu su joj franjevci dosta pomogli, postala je članica Franjevačkog svjetovnog reda (O.F.S.), a franjevac je bio i sam papa Siksto IV. koji joj je bio velika podrška.
Katolici u Bosni i Hercegovini nikad nisu zaboravili svoju kraljicu. Svake godine na dan njene smrti (25. listopada) vjernici, a posebno članovi franjevačkog svjetovnog reda hodočaste u Kraljevu Sutjesku, gdje se pored drevnog franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja nalaze ostatci kraljevskog dvora u kojem je živjela Katarina.
V.
Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša, 1461. godine, tron preuzima njegov sin iz prvog braka Stjepan Tomašević, koji je veoma poštovao Katarinu i odobrio čast da bude zvana ''kraljicom majkom''. Ipak, Osmanlije vrlo brzo prodiru kroz Bosnu i dolaze do kraljevskog grada Bobovca. Grad pada nakon samo tri dana opsade (19.- 21. 05. 1463.). Otuda i poznata izreka ''Bosna šaptom pade''. Postoje razne teorije o tome kako se moglo desiti da Osmanlije tako brzo osvoje Bobovac, koji je po nekim procjenama imao zaliha da se brani bar dvije godine. Međutim Osmanska vojska je bila naoružana njemačkim topovima, a veoma je realna i storija o izdaji kneza Radaka, koji je Turcima otvorio kapije grada. On se nadao da će ga sultan kao svog vazala postaviti za vladara Bosne, međutim nakon osvajanja Bobovca i Radak je pogubljen nedaleko od današnje Borovice, tako što je bačen s litice koja se i danas po njemu zove Radakova Stijena. Stjepana Tomaševića koji je otišao potražiti pomoć iznenadila je vijest o padi Bobovca. Utvrđen u gradu Ključu pružio je Osmanlijama otpor, ali je tu zarobljen. Pogubljen je odrubljivanjem glave i njegovi ostatci danas se čuvaju u franjevačkom samostanu u Jajcu.
Katarina je bila među izbjeglicama koje su se, da bi zavarali Turke, podijelili u dvije grupe. U jednoj grupi bila je ona, a sa drugom su pošla njezina djeca Sigismund i Katarina, koje su zatim Turci zarobili, odveli daleko od Bosne, a zatim i islamizirali. Preko Fojnice, Kupresa, Konjica i Stona, Katarina je došla do Dubrovnika, a zatim je otišla u Rim, gdje je nastojala naći podršku za oslobađanje njenog kraljevstva iz ruke nevjerničkih osvajača i povrat iz zarobljeništva njezine djece. Upitno je da li je ikada saznala za sudbinu sina Sigismunda i kčeri Katarine, u svojoj je oporuci napisala da se vladarski tron preda njenom sinu ukoliko ga pronađu i ukoliko se vrati na katoličku vjeru, a ako se princ Sigismund ne pronađe i ne vrati k vjeri, onda Bosnu ostavlja na raspolaganju Svetoj Stolici. Katarina umire 25.10.1478. godine u Rimu, a sahranjena je s kraljevskim počastima u crkvi Santa Maria in Aracoeli, gdje njeno tijelo počiva i dan danas.
Zanimljiva je Katarinina povezanost sa franjevcima, poznavala ih je na dvoru svog oca, a udajom za bosanskog kralja oni su joj postali duhovnici i sa mnogima se od njih sprijateljila. Upravo u Rimu su joj franjevci dosta pomogli, postala je članica Franjevačkog svjetovnog reda (O.F.S.), a franjevac je bio i sam papa Siksto IV. koji joj je bio velika podrška.
Katolici u Bosni i Hercegovini nikad nisu zaboravili svoju kraljicu. Svake godine na dan njene smrti (25. listopada) vjernici, a posebno članovi franjevačkog svjetovnog reda hodočaste u Kraljevu Sutjesku, gdje se pored drevnog franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja nalaze ostatci kraljevskog dvora u kojem je živjela Katarina.
V.
.
Nema komentara:
Objavi komentar