Ljubav koja ne prestaje

 

''I za sve umrije da oni koji žive, ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.''

(2 Kor 5, 15) 

Ljubav se dade raspeti za sve. Ljubav, koja nije tražila da bude ljubljena kako bi ljubila, gorjela je za sve. Bez izuzetka. Razmišljajući o Njegovoj ljubavi, javlja mi se pitanje kakva je moja ljubav. Usmjerena je previše na sebe. Istina, često poleti zaboraviti sebe radi drugoga. Poželi bezuvjetno se darivati iz uvjerenja utemeljenog na Njegovom primjeru. Rekoh, poleti, poželi…ali kakva je u trenutcima izvan sanjarenja? Kakva je u konkretnim situacijama? Što kada na iskrenost odgovori laž? Što kada bude neželjena, pogažena? Ponašanje srca bi se moglo usporediti s krhkim cvijetom koji širi svoje latice pred sunčevom toplinom i raduje se svjetlosti. No, na dodir grub, u trenutku se skuplja. Tako i srce. Otvara se na ugodne, a zatvara na grube riječi. Boji se otvoriti ponovno. Plaši se opet ljubiti. I to ne samo one koji su ga oštricom taknuli, nego sve. Cijeli svijet u tom trenutku dobije samo jedno središte: mene i moju bol. Ja sam povrijeđena, ja sam ranjena, ja sam ostala na cjedilu, ja sam, ja sam, ja sam… Previše sam čovjek u boli. Zaboravljam komu sam u njoj najviše slična. Zaboravljam Učitelja. Rekoh, tada sam mu slična. Nikako ne ista kao On. Njegova bol je bila mnogo veća, dublja, razarajuća. On, Ljubav ''k svojima dođe, njegovi ga ne primiše.'' (Iv 1, 11) Lomili su ga, On je ljubio. Ismijavali su ga, On je opraštao. Gazili su Njegovo povjerenje, On je i dalje vjerovao. Ostavili su ga, On je vjeran ostao. Ni u najvećoj samoći, ranjenosti, poniženju, ne usmjerava se na sebe, na bol, nego na brata čovjeka. Brata koji mu kožu razdire. On ne gubi vrijeme na jauk, tugu, očaj, beznađe, samosažaljenje. On ljubi. Jer vrijeme bez ljubavi izgubljeno je vrijeme. Kako je mogao sve izdržati? Kakvu je to izvanrednu ljubav posjedovao? Mogao je u najtežim trenutcima ljubiti jer je božanskom ljubavlju ljubio. Darivao je ljubav koju je od Oca primio. Ljubio je u slobodi. Bez nametanja. Bez prislile. Bez uvjeta. Ljubav prema bratu rađala se iz silne ljubavi prema Ocu. 

Ja ne padam na ispitu ljubavi zbog grubih riječi, izigranog povjerenja, hladnoće, nego zbog toga što ljubim ljudski. Ljudska ljubav ima svoja očekivanja, pa makar ona bila i sasvim neznatna, skrivena u najdubljim dijelovima. Ljubav, kojoj nije središte Bog, nego čovjek, samo je imitacija ljubavi. Porijeklo ljubavi je božansko jer je Bog ljubav i iz ljubavi sve stvara. Samo ljubav koju od Njega primam mogu dijeliti u slobodi, pa čak i onda kada sam slomljena. Padam jer mi je „pseudoljubav“ ljudska često draža i slađa, iako me može odvesti u propast, od Njegove ljubavi koja me želi u vječnosti. On me poziva da ne živim sebi nego Njemu, ne iz sebičnosti, ljubomore, nego kako bih iskusila potpunu slobodu. Iz ljubavi me zove da živim za Život, a ne za životarenje. No, usprkos mojem padu u ljubavi, koji se uvijek iznova ponavlja, usprkos prenaglašenoj ljudskosti, On me ne ostavlja. ''Učitelj je ovdje i zove te.'' (Iv 11, 28) Zove me uvijek iznova da zajedno s njim prihvatim izazov ljubavi. Izazov ljubavi koja je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje istini. Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. I nikada ne prestaje. (usp. 2 Kor 13, 4-8) 

Marija Puljić

.