Mnogo mi je dano od Gospodina. ''Što imaš, a da nisi primio?'' (1 Kor 4,7) Uistinu, imam li išta ''svoje''? Nisam si sama dala život, nisam birala mjesto, a ni ljude s kojima ću živjeti. Ipak, sve je ''po mojoj mjeri''. Sve što imam, što jesam i što mogu biti, u vezi je s Njim. Moja je samo sloboda u kojoj mu dopuštam koliko će upravljati mojim koracima. Ne po zasluzi, nego po Njegovoj milosti, primamo različite darove, talente. Spoznajem da ih čovjek s razlogom prima, da imaju svoju svrhu. Otkrivam da sam taj čovjek ja, ali počinjem razumjeti da su to i ljudi oko mene. Shvaćam da mi je potreban prostor kako bih koristila talente, ali vidim da je On i to znao prije mene, pa sam već u potrebnom prostoru. No, ne mogu, a nije mi ni zanimljivo dijeliti darove ''sama sa sobom''. Darovi me upućuju na druge. Međutim, sebičnost stavlja prvu prepreku. Zašto bih dijelila ono što meni pripada? On daje odgovor: ''Besplatno primiste, besplatno dajte.'' (Mt 10,8) Ok, ali gdje sam tu ja? Sv Franjo Asiški sada nastavlja: ''Tko se daruje, prima. Tko sebe zaboravlja, sebe nalazi.'' Uz odgovore, primam i poziv na korištenje darova kroz služenje po primjeru koji je sam Krist prvi dao. ''Ta ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi.'' (Mk 10, 45)
Promatrajući Njegov primjer, shvaćam da je preduvjet pravom služenju ljubav. I to ne bilo kakva ljubav! Preduvjet je djelotvorna ljubav, ljubav koja se hrani hraneći druge. Ona koja postaje većom što se više daje. I papa Benedikt XVI., u jednoj poruci mladima, ističe: ''Ljubav-ona je jača od smrti ili uopće nije ljubav. Ako se u Kristu pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge.'' Pravim iskorak. Odlučujem se na ljubav za druge. Radost- ljutnja, odmor- umor, oduševljenje-razočarenje. Svega u toj ljubavi za druge! No, ipak shvaćam da je to pravi put i da mi je samo dobro kad On djeluje kroz mene. Tada sam najviše slobodna.
Međutim, služenje, darivanje drugima, najedenom u trenutku prestane ''štimati''. Vraćam se na početak: otkrivam darove, potreban mi je prostor, darovi me upućuju na druge, nalazim sebe darivanjem drugima. No, opet nije sve ok. Spoznajem da mi je uistinu potreban prostor, ali da se moj prostor prožima s prostorom ljudi oko mene, koji imaju istu potrebu, osobito kada sam u zajednici koja ima isti cilj.
Tada shvaćam da u služenju i dijeljenju darova postoji jedna granica, crta između požrtvovnosti i ponovno-sebičnosti. Shvaćam da ljubiti ne znači samo dijeliti, služiti, biti tu, nego znati i uzmaknuti kako bi se drugi izrazio. Otkrivam da sam uistinu ljubljeno dijete Božje, ali da je to i osoba do mene. Bog je potreban meni, ali i osobi do mene. Imam darove, ali ima ih i osoba do mene. A ''u Boga nema pristranosti.'' (Rim 1, 11) Kod Njega nema ''strana''. Otvara prilike meni, ali i osobi do mene.
Ova spoznaja prethodi konkretnom djelovanju. Uzmicanju, ali ne potpunom odmicanju. Samo korak-dva u dalj. Ljudska narav teško prihvaća ovaj pothvat. Pokušava opravdati želje, ali srce zna da je svaki ''trzaj'' proistekao iz sebičnosti i neprihvaćanja da drugi može biti kao ja ili čak bolji od mene. Ovakva situacija je otvoreno polje za ''najezdu'' oholosti, zavisti i ljubomore. No, u prisutnosti Božjoj, može postati ustvari idealno mjesto za usavršavanje poniznosti. Nakon što se učini prvi korak uzmicanja s Kristom, stvari idu drugim tijekom. Spoznajem da znam, ali da me drugi može još više poučiti. Želim pomoći, ali mi je i potrebna pomoć. Volim dijeliti svoje darove, ali me obogaćuju i darovi drugih. Nisam samo ja upućena na druge, nego smo svi zajedno upućeni jedni na druge. Trebam drugima, ali su i drugi potrebni meni.
Marija Puljić
.
Nema komentara:
Objavi komentar