Katolici podvijena repa

 ''Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. 

Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. 

A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.''
(Iv. 6, 63-64)

Katolici diljem svijeta ovih dana ostali su šokirani agresivnim udarom na Katoličku crkvu od strane U.N-a, čiji su nadležni komiteti evidentno iskoristili ''slabost'' Vatikana zbog ugleda narušenog skandalom pedofilije u crkvi, da bi počeli sa pritiskom nametanja svojih izopačenih stavova u brojnim područjima, a najviše onih koji se tiču morala, zaštite života i obitelji. Pa se tako Katoličkoj crkvi između ostalog ''sugerira'' da prihvati homoseksualne ''brakove'', izvanbračne zajednice, neprirodne metode planiranja obitelji, pa čak i da dopusti vjernicima ubojstva nerođene djece i nemoćnih bolesnika. Izvještaj Vatikana o koracima poduzetih mjera oko rješavanja slučajeva pedofilije i zaštite da se takvo što ne ponovi, po svemu sudeći nadležni u U.N-u nisu ni pročitali, a čini se da je ta odluka pripremljena mnogo ranije i kao takva sada objavljena. Koliko mi je poznato ovo je prvi put u povijesti da se najviše sekularno tijelo na svjetskoj razini, kršeći vlastite principe o zalaganju za prava o vjerskoj slobodi, počelo otvoreno miješati u nauk neke religije. 

Međutim, ako pogledamo kroz povijest, ovi pritisci sekularnog svijeta da se, ako ga se već ne može uništiti, bar razvodni katolički nauk i time žestoko uzdrmaju temelji Crkve, nisu ništa novo. Ono što zabrinjava je potpuno mlak i iznenađujuće neodlučan odgovor nadležnih vatikanskih tijela, koji se sveo samo na nekakvo opravdavanje i bezidejne pokušaje objašnjavanja situacije. Vjernici očekuju nešto više. Papa Franjo je još od početka svog pontifikata postao jako popularan, ne samo među vjernicima, nego i među svjetovnim medijima što je stvarno lijepo, međutim neki njegovi potezi i izjave protumačeni su na razne načine i liberalne struje u crkvi i izvan nje se nadaju da će se on pokoriti bar nekim od ovih zahtjeva U.N-a, dok tradicionalni vjernici sasvim logično očekuju da papa stane u obranu crkvenog nauka. Ostaje nam da vidimo da li će se naš papa nastojati prilagoditi novim trendovima ili će hrabro krenuti ''protiv struja'' kao što je prije nekoliko dana poručio mladima. 

Ipak, ovo se nikad ne bi desilo da u samoj Crkvi ne postoje brojni lobiji, uglavnom iz zapadnoeuropskih zemalja i S.A.D-a, koji sve agresivnije zastupaju više-manje slične ideje poput ovih iz U.N-a. To će posebno pokazati predstojeća Biskupska sinoda o obitelji, koja je planirana za listopad ove godine, a koju se već naveliko naziva ''revolucionarnom''. Sve više vjernika postaje zabrinuto zbog toga bombastičnog naziva, a dovoljan razlog su izvještaji biskupskih konferencija iz Njemačke, Švicarske i Japana u kojima je naznačeno da u tim zemljama većina katolika koji su učestvovali u anketama podržava abortus i eutanaziju, smatra između ostalog i da bi Crkva trebala prihvatiti nove ''moralne trendove'' i prestati grijehom smatrati predbračne seksualne odnose (i heteroseksulane i homoseksualne), zatim dopustiti da homoseksualci sklapaju ''brakove'' i posvajaju djecu, da se crkvenopravno izjednače izvanbračne zajednice sa bračnim, da Crkva podrži uporabu kontracepcijskih sredstava i politiku planiranja obitelji. O tome koliko je situacija ozbiljna govori i činjenica da su ti rezultati obznanjeni javnosti uprkos papinoj uputi da se to ne čini. Još jedan primjer su i nedavne krajnje liberalne izjave njemačkog biskupa Ackermanna, te glasovitog engleskog teologa Redcklifa, naravno ne treba ni spominjati teologe poput Kunga, Boffa, Currana i ostale koji o ovome trube već desetljećima. Podsjetimo se i na one grupe američkih časnih sestara koje često protestiraju protiv Vatikana sa zahtjevima da se ženama dopusti ''pravo'' na abortus, zatim otvoreno provociranje Kongregacije za nauk vjere od strane nekih njemačkih biskupa na čelu sa nadbiskupom Robertom Zolićem. Dakle, nije ovdje problem samo sa pritiskom izvana, nego sa teškim gubitkom kršćanskog identiteta iznutra. Osim pitanja morala i bioetike u Crkvu se uvukao i problem pobune protiv samog doktrinalnog učenja, pa se dovodi u pitanje sve što je božansko i svodi se na običan humanistički stav o nekom apstraktnom pojmu ljudske dobrote. Mnogim katolicima iz ''naprednih'' zemalja postaje sve teže prihvatiti Boga takvoga kakvog naučava Katolička crkva, te se u njihovim glavama javlja potreba za promjenama u smijeru koji njima odgovara. Čini mi se ponekad da u ovakvom vremenu sebičnosti i egoizma ljudi prestaju vjerovati da je Bog nad svima i počinju sebe uzdizati iznad Njega. Dakle, ne trebaju nas čuditi pritisci izvana, kad u samim katoličkim redovima imamo osobe kojima to odgovara, a ostali vjernici zbunjeno slušaju to sve i počinju se među sobom dijeliti na kojekakve klanove. S pravom se pitamo da li je moguće da vrh Crkve nema hrabrosti suočiti se s ovim problemima nego šuti i trpi posljedice? 

Uprkos ovome svemu, svakako nas najviše iznenađuje nedopustivo i neoprostivo pasivno promatranje progona i mučenja kršćana u mnogim zemljama poput Sirije, Nigerije, Kine, Indije, Pakistana, Sudana, Iraka i brojnih drugih. Nevjerovatno je i sablažnjivo da se velika većina katolika iz ''razvijenih zemalja svijeta'' toliko okupirala navedenim pitanjima ''prilagodbe'' crkvenog učenja suvremenim trendovima, da se uopće ni ne osvrće na patnju tolikih kršćana koji trpe mučeništvo zbog svoje vjere u Krista i odanosti Crkvi. Tužno je ustvrditi da mnoge katolike nije briga, ali još tužnije gledati kako i oni koji kažu da se brinu i susjećaju, ne rade ništa konkretno da to i pokažu. Zbog čega je danas čak i vrh Katoličke crkve izgubio tu odlučnost? Osim nekih šabloniziranih poziva za mir i molitvu ne čujemo ništa. Da me se ne shvati na krivi način, molitva jeste najjače oružje u borbi protiv zla, ali ono na šta sam ja ciljao je konkretnost i riječi i djela, koji ovdje nedostaju. Znam dobro o čemu govorim jer sam svojim očima gledao (i još uvijek gledam) kako mnoge svjetske katoličke humanitarne organizacije pomažu sve i svakoga, ali najmanje katolike, čak su mnogi odlučili u svojim redovima zaposliti muslimane umjesto katolike. Pa zamislite ''katoličke'' organizacije u kojima gotovo da ne radi ni jedan katolik. Ako se takvo šta dešavalo u Bosni i Hercegovini, nema sumnje da se dešava i drugim zemljama. Otvoreno je pitanje zašto se vrh katoličke crkve boji dići glas što se naprimjer u Saudijskoj Arabiji zabranjuje ne samo gradnja mjesta za molitvu, nego čak i sama molitva onih koji nisu muslimani? Zašto se, sada kad je zapadni svijet promijenio vlast u Libiji, katolicima ne vrati katedrala u Tripoliju, koju je Gaddafi prije par desetljeća pretvorio u džamiju? Zašto se Crkva u Kini, koja je u najtežim vremenima ostala vijerna papi i to krvlju svojom platila, žrtvuje u korist pregovora sa totalitarističkim režimom koji je stvorio i pod svoju kontrolu stavio državi vijernu vlastitu šizmatičku ''crkvu'', čiji biskupi ne samo da su se odrekli Vatikana, nego čak i otvoreno podržavaju abortus i eutanaziju, te su svoje doktrinalno učenje prilagodili komunističkoj ideologiji? Toliko biskupa, svećenika i vjernika-laika odanih papi trunu u zatvorima samo zbog toga. Zašto iz Rima nikada ne čujemo zahtjev, poziv, molbu, bilo šta, da se biskup Ma Daqin pusti iz kineskog zatvora? Zna se da je prije dva mjeseca odveden iz kućnog pritvora na nepoznatu lokaciju radi ''dodatne edukacije iz socijalizma'', dakle na psihološko (a moguće i tjelesno) zlostavljanje. Možemo primjetiti da je papa Ivan Pavao II dosta jasnije i glasnije ustajao protiv ovog problema nego njegovi nasljednici. Sjetimo se da je kardinalima proglasio nadbiskupe Kung Pin-meia iz Kine i Francoisa Xaviera Nguen Van Thuana iz Vijetnama, bez obzira što su vlasti spomenutih država bjesnile zbog toga. Nakon svega čemu sada uzmicanje?
Istina je da kršćanin ne smije biti agresivan, ne smije drugome zlo nanositi, pa makar i na svoju štetu, kršćanin mora biti ponizan, strpljiv i pun ljubavi čak i prema neprijatelju svom, ali kršćanin nikako ne smije biti pasivan, niti šutjeti na patnju brata svog, čak ima obvezu dići svoj glas puno glasnije nego što to danas katolici čine. 

Sljedeće na što bih se osvrnuo je evangelizacija, odnosno gotovo potpuni gubitak entuzijazma za evangelizaciju. Misionarski rad danas se sve više svodi na kulturne aktivnosti, humanitarni rad i međureligijski dijalog. Naravno, sve je to također potrebno, ali nipošto nas ne smije udaljiti od propovjedanja vjere u Krista. Osim što su pojedini režimi (islamistički i komunistički) ''zabranili'' evangelizaciju, izgleda da smo je i mi zabranili sami sebi. Pa nije li od strane tadašnjih vlasti širenje Kristove vjere bilo zabranjeno i prvim kršćanima? Zapitamo li se ikad zašto su oni bili proganjani i mučeni? Međutim, oni nisu stali na tome, naprotiv svaku zabranu su shvaćali kao još jači podsticaj da se nastavi sa širenjem Evanđelja. Isprike kao one da bi time uvrijedili ateiste, hinduse, budiste, muslimane ili postojećim kršćanima u tim zemljama donijeli nevolje nisu na mjestu. Tko smo to mi da Krista zadržavamo samo za sebe? Nažalost, kada govorimo o hrabrosti i odlučnosti navještavanja Evanđelja, pojedine protestantske denominacije (posebno pentekostalne i evanđeoske crkve), mogu nam biti uzori. Čist primjer je alžirska pokrajina Kabilja, gdje su katolici svojom politikom nekakvog ''svjedočenja nazočnošću'' gotovo pred nestankom, ali zato je broj protestanata, koji javno i otvoreno propovjedaju i ne boje se optužbi za prozelitizam, od nijednog vjernika prije par desetljeća narastao do nekoliko desetaka tisuća danas. To je očit podatak koliko smo se počeli gubiti. 

Ovdje završavam ovaj kritički osvrt pitajući se da li nas možda još gore stvari očekuju? Pitanja je bezbroj, a odgovora nema. Zar je zaista moguće da smo mi katolici izgubili volju i snagu? Jesmo li se umorili od Evanđelja ili prepali križa? Zar smo usitinu počeli tako bespomoćno podvijati rep? 

 

V

.