Što kažem ja?

.

Često idemo ususret jedni drugima. I to je dobro! Nismo dovoljni sami sebi. No, katkad se dogodi da, trčeći (za) drugima, prođemo pored nas samih, a još češće pored Krista. Želimo osjetiti da nas netko sluša, prihvaća, doživljava. Potrebna nam je pažnja. Želimo se svidjeti drugima misleći da ćemo tako doći do željene pažnje. Pri tome zaboravljamo da se svijetu teško svidjeti. Svijet uvijek ima neke zamjerke. To nas potiče da govorimo, tražimo opravdanje za svoje postupke, pa čak i onda kada smo dobro učinili. Naravno, opravdanje ne izostaje ni kada stvarno pogriješimo. No, ne ono opravdanje u obliku kajanja i traženja oprosta, nego, najčešće, u pronalaženju brojnih razloga koji su nam, jednostavno, nametnuli pogrešku. 

Gomila riječi ne izostaje ni u našem vjerničkom životu. Često riječima želimo opravdati postupke svijetu koji ne razumije. Zbog toga se umaramo u vjeri. Iz umora, ponekad proistekne druga krajnost koja nas želi uvjeriti da s vjerom ne treba pretjerivati, niti govoriti o njoj jer je ona isključivo osobna stvar koja zahtijeva skrovitost i tajnost. (Ali ne postoji li razlika između poniznosti i straha da ćemo u očima drugih biti čudni primitivci i odbačeni zbog toga što smo Kristovi?) 

Bilo kako bilo, čini mi se da sve više postajemo robovi pitanja: Što bi ljudi mogli pomisliti? Što će svijet reći? Nakon svake misli da otkrijemo i budemo ono za što smo stvoreni, iskrsnu ova pitanja. U njima se utapa naš zanos, želja da se odvažimo biti ono što jesmo i ono što, uz naš rad i milost Božju, možemo biti. A istina je da smo djeca Božja i da to, u dubini, najprije i želimo biti, jer smo od Njega i za Njega stvoreni. Nasuprot svijetu-ljudima koji uvijek traže objašnjenje (ili nam se samo tako čini?) i kojima nikada, ma koliko ono rječito bilo, nije dovoljno, zaboravljamo Onoga kojem ne trebaju silne riječi. Onoga koji osluškuje govor srca. Zaboravljamo Krista. Njega koji nas treba. Prihvaća onakvima kakvi jesmo i tiho mijenja u ono što možemo biti. Njemu ne trebaju opravdanja. Pokušavajući se opravdati pred njim, možemo uspjeti samo nešto od sebe skriti. Njemu je sve otkriveno. On poznaje naše misli. Zbog toga nas poziva na šutnju usnama, a govor srca. Poziva nas na istinu najprije prema nama samima. Ne zbog toga što nas želi vidjeti slomljene, ponižene, nego zbog toga što nas želi slobodne. Slobodne od robovanja nama samima, ali i drugima. No, što je istina? Život u Njegovoj blizini i po Njegovoj riječi je jedina istina. Objektivna istina. Ne ona istina koju formiramo prema svojim osjetilima ili pričama drugih, nego po Njemu koji je jedino mjerilo dobroga. Živjeti u istini prema sebi i Bogu znači ne plašiti se slabosti i govora drugih. ''Samo sam ono sam što sam pred Bogom'', izrekao je u slobodi i sam sv. Franjo Asiški. A ova početna istina prema nama samima i prema Bogu, uvodi nas u slobodu ljubavi za druge, osposobljava za radost u vjeri, umjeren, blag i razborit govor.

Što se ljudi tiče, oni uvijek imaju što za reći. Odlučiš li se na život u Kristu i za Krista, mogli bi reći da se skrivaš iza vlastitih ciljeva ili nesposobnosti samostalnog snalaženja. Povučeš li se u šutnju, pripisat će to tvojoj sebičnosti, usmjerenosti na sebe ili čemu drugome. Uglavnom, ljudi će govoriti. I to često u suprotnosti s istinom. No, zar je to važno? Važan je govor srca. Uostalom, kada nam je već toliko bitno što ljudi oko nas misle i rade, zašto se šire ne osvrnemo? Ne znamo li da danas zemljom hodaju i oni ljudi koji žive radost u punini? Oni koji djelima opravdavaju vjeru, ali koji se ne plaše ni progovoriti o snazi Kristove riječi kada to vrijeme i prilike iziskuju. Oni koji ne niječu iz straha i danas živog Krista. Onda, što čekamo? Da se ljudi ušutkaju? Umjesto čekanja (koje nikad ne bi moglo prestati), radije dajmo pitanjima drugu, jednostavniju formu: ''Što kažem ja? Što Krist u mom srcu kaže?'' Ako drugima postanete čudni jer niste onakvi na kakve su navikli nailaziti, svakako iskoristite izgovor da je Korizma i da vrijedi njen poziv za svakoga: Obratite se i vjerujte Evanđelju! 

Marija Puljić

.