(Ne)znani primjeri svetosti - s. Luka Liengitz

Sarajevo - grad sa dugom i burnom prošlošću, čije ime ljude sa strane uglavnom asocira na ''Sarajevski atentat'', zimske olimpijske igre i opsadu tijekom zadnjeg krvavog rata na ovim prostorima (1992-1995), te grad koji se uglavnom uzima u kontekst turskog, komunističkog ili sada bošnjačko-muslimanskog, međutim i grad sa stoljećima jakom katoličkom prisutnošću. Ne samo građevinama i kulturnom aktivnošću, kako to mnogi danas žele prikazati, nego i sa živim primjerima svetosti vjere. Tri ''katolička pojma'' u Sarajevu, koje svi znaju su: Katedrala Srca Isusova, franjevačka crkva sv. Ante na Bistriku i grob sestre Luke Liengitz na Betaniji.

Danas želim pisati upravo o s. Luki, tom uistinu svetom dragulju vjere ovoga grada i Crkve uopće, koji je nažalost mnogima nepoznat.

Luka (Elisabeth) Liengitz se rodila 09.01.1861. godine u austrijskom gradiću Lindhofu, kao najstarija od sedmero djece siromašnih poljoprivrednika. Roditelji su joj bili jako pobožni ljudi koji su u tom duhu odgajali i svoju djecu, tako da je i ona od najranijih dana bila jako privržena molitvi, te se sa navršenih 20 godina života odlučuje odazvati duhovnom pozivu i odlazi u Beč, gdje 01.11.1881. ulazi u novicijat reda sestara kćeri Božje ljubavi. Tu kao redovnica dobija novo ime - sestra Luka. Dva dana nakon prvih zavjeta, odlukom uprave reda, odlazi u Sarajevo, u Zavod sv. Josipa, gdje je joj je dodijeljena služba vratarice samostana. Današnje generacije teško mogu zamisliti da je u to vrijeme to bio izuzetno težak posao za jednu ženu, ipak ona ga je ponizno prihvaćala. U početku su i brojne druge stvari išle mnogo teže nego što je mislila. Grad Sarajevo, i sam narod koji živi u njemu, znatno se razlikuje od onoga što je ostavila u svojoj rodnoj Austriji, a imala je i velikih poteškoća dok je naučila hrvatski jezik, što je često izazivalo nerazumjevanje predstojnice samostana. Situacija u kojoj se nalazila bila je blago rečeno nepodnošljiva. S jedne strane pritisak same zajednice i težak rad, a sa druge strane cjelokupna društveno-politička situacija, koja je narod učinila jako nepovjerljivim prema strancima. Bilo je to izuzetno turbulentno doba za stanovništvo Bosne i Hercegovine, možemo s pravom reći jedan veliki kulturološki šok. Osmanlije su upravo otišle, a novi ''gospodar'' - Austrougarska Imperija, došao je sa potpuno drugačijim načinom života. Čak se i u samoj Crkvi javio jedan zategnut odnos čije se posljedice u Bosni i Hercegovini osjećaju i dan danas, a to je sukob na relaciji domaći - franjevački kler i nova crkvena uprava, koja dolazi iz inozemstva. 

Mlada austrijska redovnica je sve više osjećala strah i potištenost usljed svega toga, ali pobožnost Srcu Isusovom i ustrajna molitva davali su joj snagu da izdrži. Postoji i predaja da se s. Luka jedne večeri pred kipom Presvetog Srca Isusova, plačući molila, spominjući čak i mogućnost napuštanja reda, kada je kip odjednom progovorio hrabreći je da ustraje. Taj kip, pred kojim je s. Luka molila i danas postoji, a nalazi se u crkvi Kraljice sv. Krunice.

U to doba je jako mnogo siromašnih dolazilo kod sestara u Zavod sv. Josipa, tražeći komad kruha ili bar neku ljubaznu riječ nade. Za s. Luku to je bilo izuzetno potresno iskustvo, koje je u njoj probudlilo dodatnu želju da se cijelim svojim bićem posveti pomoći tim ljudima. Sarajlije su je vrlo brzo zavolile, pomagala je djecu, bolesne, siromašne... sve koji su bili u potrebi. Često se i vlastitog obroka odricala i davala ga nekom djetetu ili starcu koji bi naišli. K njoj su dolazili, ne samo katolici, nego i pravoslavni i muslimani i židovi. Ljudi, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, smatrali su je istinskim primjerom svete osobe. Pomagala je svima i molila za sve, što su ljudi jako cijenili.

Ipak, siromaštvo, iscrpljenost usljed teškog rada i hladne sarajevske zime počeli su odražavati na njeno zdravlje. Jaka upala pluća pretvorila se u tuberkulozu od koje se nije mogla oporaviti. Umrla je na Cvjetnicu, 30.03.1890. godine. Imala je samo 29 godina. 

Sarajlije svoju s. Luku, ili kako često kažu ''Svetu Luku'', nisu zaboravili. I dan danas ljudi odlaze na sestarsko groblje Betanija i posjećuju njen grob gdje ostavljaju svoje molitve i daju zavjete. Postoji bezbroj ceduljica zahvale s. Luki za uslišane molitve. Te ceduljice su nešto predivno. S. Luki zahvaljuju ljudi koji su po njenom zagovoru ozdravili, našli posao, spasili brak, dobili dijete... Tu tradiciju nisu uništili ni komunisti ni ovaj zadnji rat i poraće, ona živi i dalje, kao što i s. Luka živi u srcima svih Sarajlija bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Nadajmo se da će se uskoro i zvanično pokrenuti postupak za beatifikaciju ovog istinskog primjera svetog i evanđeoski plodonosnog života.

V.