24 sata za Gospodina - papin poziv na sakrament ispovjedi i adoraciju

Nadbiskup Salvatore Rino Fisichella, predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, poziva sve biskupe da se odazovu pozivu pape Franje od 21.03.2014. i odrede bar jednu crkvu u svakom gradu koja će biti otvorena 24 sata, od petka 28. ožujka u 17 sati, do subote 29. ožujka u 17sati. U tom terminu bi trebalo biti organizirano cjelodnevno klanjanje pred Presvetim, te bi na raspolaganje vjernicima bio određen svećenik za ispovjed. Ovaj pokornički događaj nosit će naziv ''24 sata za Gospodina'', a po želji Svetoga Oca, trebao bi se organizirati svake godine za korizmu.
I sam će papa u Bazilici sv. Petra ispovjedati u petak navečer, a na raspolaganje vjernicima za ispovjed stavit će se i svi kardinali i biskupi koji službuju u Rimskoj kuriji.

Papa Franjo je već nekoliko puta do sada istaknuo koliko je sakrament ispovjedi važan, naglasio je da se i sam ispovjeda najmanje dva puta mjesečno, te je pokretanje ove inicijative (24 sata za Gospodina) jak podsticaj za buđenje svijesti vjernika o milosti koje ovim sakramentom primamo. Sveti Otac je zasigurno svijestan jako zabrinjavajućih statističkih podataka koji pokazuju da je interesiranje vjernika za ispovjed zadnjih nekoliko desetljeća u intenzivnom opadanju, posebno kada je riječ o zapadnoeuropskim zemljama.



U nastavku prenosim razmišljanje pape Franje o ispovjedi, izrečeno 25. listopada prošle godine (hrvatski prijevod ove propovjedi sam preuzeo sa stranice www.ika.hr )


Pred ispovjednikom treba biti hrabar i grijehe nazvati pravim imenom, a ne “kamuflirati” ih. Iskrena je ispovijed susret s Isusovom ljubavi, prihvaćanje “milosti stida” po kojem osjećamo Božji oprost. Ispovijed je za mnoge odrasle kršćane veliki napor, što često dovodi do odbacivanja sakramenta, ili je takva muka da se trenutak istine pretvori u vježbu dovitljivosti, a sveti Pavao, u Poslanici Rimljanima, čini upravo suprotno: pred zajednicom javno priznaje da u “njegovu tijelu ne obitava dobro”. Tvrdi da je rob i ne čini dobro kako bi želio, nego zlo koje ne želi. To se događa u životu vjere zbog čega je “kada želim činiti dobro, zlo uza me”. U tomu je kršćanska borba, naša svakodnevna borba, a mi nismo uvijek, kao sveti Pavao, kadri govoriti o toj borbi. Uvijek se nastojimo opravdavati: svi smo grešnici, zar ne? Pavao jasno veli: ovo je naša borba. A ako ne priznamo to, onda ne možemo zadobiti Božji oprost. Jer ako je ‘biti grešnik’ samo riječ, način govora, onda nam nije potrebno Božje praštanje. Ali ako je stvarnost, po kojoj smo robovi, onda nam je potrebno Gospodinovo oslobođenje, njegova milost. No ovdje je važno to da Pavao pred zajednicom ispovijeda svoj grijeh, svoju sklonost grijehu, ne skriva je. Ponizno ispovijedanje grijeha, što Crkva zahtijeva od nas podsjećajući na riječi svetoga Jakova: “Međusobno ispovijedajte grijehe”. Ali ne radi propagande, nego poradi slave Božje i da se prizna da On spašava. Eto zbog čega se ide kod brata na ispovijed, kod brata svećenika; da se ponašamo poput Pavla, da budemo jasni kao i on.
Neki pak vele: Ispovijedam se Bogu. Lako je tako, to je kao da se ispovijeda elektroničkom poštom. Bog je negdje daleko, ja izgovorim stvari i nema izravnog susreta, nije ispovijed u četiri oka, a Pavao svoju slabost ispovijeda braći. Drugi pak kažu, idem na ispovijed, ali ispovjede nešto neodređeno, što visi u zraku, što nema veze sa stvarnošću. A to je isto kao da se i ne ispovjediš. Ispovijedanje grijeha nije razgovor s psihijatrom, niti je odlazak u dvoranu mučenja. Ispovjediti grijehe znači priznati “Gospodine, grešnik sam, i to posredstvom brata da bude stvarnost. Grešnik sam jer sam učinio ovo, ovo i ovo... Jasnoća, poštenje i iskrena sposobnost da se stidimo zbog svojih grijeha, odnosno iskreno kajanje, nema alternativnih putova za otvoreni put do Božjega oprosta, da se u dubini srca osjeti njegovo praštanje i ljubav. Djeca imaju urođenu mudrost: kada neko dijete dođe na ispovijed, nikada ne govori nešto općenito. Oče, učinio sam svojoj strini ovo, drugom sam pak učinio ovo; djeca rabe prave riječi. Ona su jasna, posjeduju jednostavnost istine. A mi uvijek nastojimo prikriti stvarnost svojih slabosti. No, ima jedna vrlo lijepa stvar: kada u prisutnosti Božjoj ispovijedamo grijehe kakvi jesu, uvijek osjećamo milost stida. Stidjeti se pred Bogom prava je milost. Sjetimo se svetoga Petra kada, nakon Isusova čuda na jezeru, veli: Gospodine, udalji se od mene jer sam grešnik. Pred svetošću Isusa Krista, on se stidio svojega grijeha.

.

.