''Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo'' (Izlazak 20, 7)
Pomalo je teško razmišljati o činjenici da u ovom citatu iz Starog Zavjeta, koji Crkva ujedno smatra i drugom Božjom zapovijedi, čitamo riječi ''JAHVE NE OPRAŠTA''. Kako ovo tumačiti na pravi način ipak bih ostavio teolozima, a ja bih se osvrnuo na nešto drugo, nešto što bi trebalo bar dotaći srca svih nas, a to je pitanje: kako je moguće da tako olako ignoriramo ove Božje riječi? Zar je moguće da ovako snažna poruka ostaje tako zanemarena? Znači li nam to išta?
Razmislimo malo o sebi i o okruženju u kojem živimo. Sjetimo se koliko često nam je ime Božje na usnama, ali nažalost, ne toliko često u molitvama i zahvalama Bogu, koliko u običnom profanom razgovoru koji uključuje i zaklinjanje, proklinjanje, te naročito psovke. Ima li išta odvratnije i bogohulnije od psovanja Boga, svetaca i svetinja, koje je nažalost jako prisutno u našem narodu. Ima toga i kod drugih, naravno, ali to nam nikako ne može, niti smije, biti opravdanje. Na ovo nemamo pravo, moramo se mijenjati. Situacija je još gora kada primjetimo da je ta pojava već postala kao ''normalna'', jer mi smo navodno ''narod koji jako puno psuje'', pa si onda dajemo za pravo psovati sve i svašta, čak i ono najsvetije. Zastrašujuće je primjetiti da se to zlo čak i generacijski prenosi, pa tako ove odvratne psovke možemo čuti i od male djece. Naučili su to naravno od roditelja i ljudi s kojima provode vrijeme. Psuju i drugi narodi, to je točno, međutim kod nas je ta negativna posebitost što to slušamo i iz usta ljudi koji redovito idu u crkvu, mole se, poste... Doista nevjerovatno. Osobno sam prije nekoliko godina u Mostaru nazočio sceni kada je čovjeku na misi zazvonio mobitel, ovaj se javio krako poručivši osobi koja ga je zvala da je u crkvi i da ga kasnije zovne, pri tom opsovavši Boga. U crkvi, na misi.
U ovom zlu možda prednjače južniji krajevi (Hercegovina i Dalmacija), posebno zbog činjenice da je u tim krajevima i posjećenost misama jako velika, ali situacija nije ništa bolja ni u ostalim područjima u kojim Hrvati žive, tako da je nepojmljivo da se psovka Boga, Isusa i Gospe udomaćila poput neke bezazlene uzrečice. Ne želim ovu pošast ograničiti samo na ova područja, ali tu sam doista imao prilike čuti najgore i najogavnije psovke, počev od psovanja imena Isusovog, tijela Isusovog, krvi Isusove, rana Isusovih, zatim Gospe, anđela, pa do psovanja svetaca, Crkve, pape... ito čak od ljudi koji za sebe kažu da su katolici. Dovoljno je samo malo ljutnje da se olako izrekne hula na Svevišnjeg. Čak ne mora u pitanju biti ni ljutnja, to se nekad uzima i kao šala, pa ljudi jedni drugima onako od ''dragosti'' opsuju sveca. Tu možemo možda razumjeti nevjernike ili one kojima Bog, sveci i svetinje ništa ne znače, ali katolike ili one koji za sebe kažu da su katolici, a koji psuju Boga, Djevicu Mariju ili svece, ne možemo. Opravdanja doista nema. Međutim, nisu ovdje problem samo oni, nego i mi koji šutimo. Mi smo možda čak još i gori. Svoj kršćanski identitet svodimo samo na folklor i promicanje nekog apstraktnog humanizma, a bogohulje trpimo i toleriramo kao da je to nešto što nas se ne tiče.
U ovom zlu možda prednjače južniji krajevi (Hercegovina i Dalmacija), posebno zbog činjenice da je u tim krajevima i posjećenost misama jako velika, ali situacija nije ništa bolja ni u ostalim područjima u kojim Hrvati žive, tako da je nepojmljivo da se psovka Boga, Isusa i Gospe udomaćila poput neke bezazlene uzrečice. Ne želim ovu pošast ograničiti samo na ova područja, ali tu sam doista imao prilike čuti najgore i najogavnije psovke, počev od psovanja imena Isusovog, tijela Isusovog, krvi Isusove, rana Isusovih, zatim Gospe, anđela, pa do psovanja svetaca, Crkve, pape... ito čak od ljudi koji za sebe kažu da su katolici. Dovoljno je samo malo ljutnje da se olako izrekne hula na Svevišnjeg. Čak ne mora u pitanju biti ni ljutnja, to se nekad uzima i kao šala, pa ljudi jedni drugima onako od ''dragosti'' opsuju sveca. Tu možemo možda razumjeti nevjernike ili one kojima Bog, sveci i svetinje ništa ne znače, ali katolike ili one koji za sebe kažu da su katolici, a koji psuju Boga, Djevicu Mariju ili svece, ne možemo. Opravdanja doista nema. Međutim, nisu ovdje problem samo oni, nego i mi koji šutimo. Mi smo možda čak još i gori. Svoj kršćanski identitet svodimo samo na folklor i promicanje nekog apstraktnog humanizma, a bogohulje trpimo i toleriramo kao da je to nešto što nas se ne tiče.
Nisu psovke jedini primjeri kršenja ove Božje zapovijedi. Jednako je ružno i zaklinjanje sebe i drugih Isusom i Gospom. To je u našem narodu postalo toliko slobodno da se pretvorilo u nekakve uzrečice koje se tako često koriste da ih možemo čuti čak i iz usta pojedinih svećenika ili časnih sestara. Sveto pismo nam i ovdje daje sasvim jasnu poruku: ''Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje Njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga. Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne! Što je više od toga od Zloga je!'' (Matej 5; 33-37) Naravno, neki se sa mnom neće složiti, reći će da sam prestrog, da je to bezazleno, ali ja i takve pozivam da pročitaju ove citate iz Biblije i dobro razmisle o tome.
Spomenuo bih još i proklinjanje. Kletve su nešto što također često koristimo. Koliko samo često čujemo onaj izraz ''dabogda'', ito najčešće u negativnom smislu. Time izgovaramo želju da Bog učini da se nekom desi nešto loše. U mnogim slučajevima čak to ni ne mislimo, ali tako se izrazimo. Svojim ustima to kažemo. To su jako opasne stvari, samo što ih mi nastojimo opravdati kao što i svaki grijeh sebi pravdamo. Međutim, čime se ovdje pravdati? Nikakav nagon nas ne goni da psujemo, ni da kunemo niti da se zaklinjemo. To činimo iz čiste obijesti. Ovdje nam je glavno opravdanje da to ni ne smatramo grijehom, jednostavno to prihvaćamo kao dio ''folklora'' našeg naroda. Ako nam je to folklor onda jadni mi s njim.
Znam da su neki mišljenja da ovo ne bi trebalo tako isticati, jer ne bogohulimo samo mi Hrvati nego i drugi narodi, ali ti drugi nek čiste svoju kuću, mi bi prvo trebali da pođemo od svoje. Također neki misle da bi ipak trebalo više pričati o onim pozitivnim stranama koji mi imamo, a negativne prešutjeti ili skrivati, međutim to je odlika kukavica, a takvi naročito ne smijemo biti. Bilo kako bilo, ovo zlo postoji i kod nas i kod drugih, zagađuje nam srca i truje naše duše. Pitanje je koliko smo toga svjesni i koliko smo spremni bilo šta učiniti da to promijenimo?
V
.
Nema komentara:
Objavi komentar