Prije nekoliko dana bio sam u posjetu prijatelju svećeniku, koji je župnik jedne od u ovom ratu potpuno razorenih župa. Jezovito je bilo sada, gotovo 20 godina nakon kraja tog krvavog rata, ponovno oživljavati neke bolne uspomene iz tog perioda, posmatrajući još uvijek vidljive tragove rata, pusta sela i spomenik postavljen odmah uz kapiju župnog dvorišta, koji obilježava mjesto masovne grobnice u kojoj je pokopano 65 monstruozno ubijenih nedužnih civila. U susjednom selu, koje također pripada toj župi, pronađena je do sada najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini, gdje su pokopana tijela gotovo 400 nedužnih ljudi, a čija je jedina krivica bila to što pripadaju drugačijoj vjeri i narodnosti od onih koji su ih ubili. Genocid - izraz koji tako često čujemo, a nama koji smo to zlo preživjeli gotovo nestvarno zvuči činjenica da on nikada nije ni prestao. Događa se stalno, čak i sada, ali nekom drugom narodu i na nekom drugom području.
Prije 20-tak godina mi smo vrištali za pravdom, trpeći zlo koje nam nanose dušmani, čudeći se kako je moguće da nas slabo tko čuje, da slabo tko ima toliko humanosti da nešto kaže, a kamoli nešto učini da ta bol prestane. Danas u nekim drugim krajevima, neki drugi ljudi, u mukama vape za pravdom, ali slabo ih tko čuje i slabo tko ima humanosti da nešto kaže, a kamoli učini. 1992. godine, ljudi diljem svijeta su gledali Europsko prvenstvo u nogometu, nervirali se radi rezultata, optuživali Boga za nepravdu zbog diskutabilnih odluka sudaca, nemareći mnogo za genocid koji se ekspresno sprovodio nad nedužnim narodom Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Sada, 2014. godine, medijski najpopraćeniji događaj je Svjetsko prvenstvo u nogometu, samo što smo ovaj put i mi zaokupljeni rezultatima utakmica, nerviranjem zbog neuspjeha naših reprezentacija, te sudijskih nepravdi, gotovo potpuno zapostavili činjenicu da se u isto vrijeme u Iraku (i Siriji) dešava genocid. Isto ono što smo mi trpjeli sada trpe oni. Možda čak oni i gore stvari trpe nego mi, jer mi smo ipak u toj nekoj Europi, pa nas se nije tek tako moglo ni zaobići, a Irak je mnogo dalje od očiju javnosti.
Kršćanima koji u tom području žive još od najranijih vremena kršćanstva, najozbiljnije prijeti potpuno istrjebljenje. Fundamentalistička vojska radikalnih islamista već mjesecima ruši sve pred sobom, osvajajući sve veći dio te zemlje ''čisteći'' je od svih koji su drugačiji. Progon pogađa ne samo krščane, nego i Jazide, zoroastriste, te pripadnike drugih neislamskih religija, čak i muslimane koji su drugačiji od njih (šijiti i pripadnici raznih sufijskih sljedbi). Reakcija svijeta izostaje. Ti jadni ljudi posebno su pomoć očekivali od Sjedinjenih Američkih Država i Europske Unije, koji su im prije desetak godina obećali slobodu i mir, a kako ispada umjesto toga donijeli su im smrt i uništenje. Mosul, jedan od simbola kršćanske nazočnosti u Iraku sada je gotovo potpuno dekristijaniziran. Fundamentalisti pale crkve, ruše križeve, svetinje uništavaju, a svega nekoliko kršćanskih obitelji koje su ostale u gradu dobile su ultimatum ili otići, ili preći na islam ili umrijeti. Zapad i dalje šuti i šutjet će, vjerovatno ni prstom mrdnut neće. Istina da mi, obični mali ljudi, vjerovatno ne možemo učiniti mnogo, ali bar nemojmo šutjeti. Širimo istinu o tome šta se dešava i kroz šta prolaze ti ljudi i molimo za njih.
Bratovština sv. Petra je petak 01. kolovoza 2014. predložila kao dan molitve i posta za progonjene kršćane Bliskog Istoka, pa će u crkvama koje su pod njihovim upraviteljstvom taj dan biti održane adoracije pred Presvetim. Tu inicijativu vjerovatno će podržati i mnoge župe i redovničke zajednice, pridružimo se i mi i pokušajmo u svojim župama proširiti tu ideju.
V
.
Nema komentara:
Objavi komentar