(Ne)znani primjeri svetosti - Kreševski sveci (fra Mato Delivić i fra Marijan Bogdanović)

Nastavljamo pisati o ljudima koji su svojim životnim primjerima svetosti bili svjetionik vjere katoličkog puka u Bosni i Hercegovini i šire. Mnogo je takvih slučajeva, ali se nažalost o njima jako malo zna izvan BiH ili čak izvan određene regije unutar same ove zemlje, zato je izuzetno važno govoriti o njima i drugima prenositi njihovo svjedočanstvo vjere.

Ovaj put pisat ćemo o tzv. ''Kreševskim svecima'', odnosno dvojici bosanskih franjevaca i biskupa Bosanskog apostolskog vikarijata iz 18. stoljeća; fra Mati Deliviću i fra Marijanu Bogdanoviću, čija neraspadnuta tjelesa narod Kreševa i okolice već skoro cijelo jedno stoljeće časti iako se dugo vremena nije znalo ni o kojim je osobama riječ.

1923. godine, zbog dotrajalosti i lošeg materijala od kojeg je napravljena, stara je samostanska crkva u Kreševu morala biti srušena, te su počele pripreme za gradnju nove. Međutim, u temeljima stare crkve, ispod mjesta na kom se nalazio Gospin oltar, pronađene su dvije odvojene grobnice sa neraspadnutim tjelima dvojice fratara. To se brzo pročulo, tako da su vjernici masovno počeli dolaziti da vide tijela, te se uskoro cijelim krajem proširila priča o ''svetim tjelesima'', iako se pouzdano nije moglo utvrditi tko su ta dvojica franjevaca. Kada je nova crkva izgrađena tijela su ponovo sahranjena, a franjevci su o cijelom tom događaju izvjestili nadbiskupa Šarića. Cijela priča o ''Kreševskim svecima'' ponovo je izašla na vidjelo četrdesetak godina kasnije. Naime, usljed klizišta došlo je do pucanja temelja nove crkve, tako da se i ona morala rušiti i iznova graditi. Grobnica se morala ponovo otvoriti da bi se tijela izmjestila, što je opet izazvalo pozornost naroda toga kraja. Identifikacija tih tijela čekala je sve do početka 21. stoljeća, kada je, istražujući pisane dokumente, najpoznatiji povijesničar među bosanskim franjevcima novijeg doba, dr. fra Ignacije Gavran ustvrdio da je riječ o dvojici biskupa Bosanskog apostolskog vikarijata, fra Mati Deliviću i fra Marijanu Bogdanoviću.

Tko su zapravo bila njih dvojica?

Početkom 18. stoljeća katoličkom puku u Bosni bio je neophodan pastir koji će moći omogućiti redovit sakramentalni život u tom dijelu tadašnjeg Osmanskog carstva. Znalo je proći i po nekoliko desetljeća da biskupi iz Slavonije i Dalmacije dođu u Bosnu podijeliti krizmu. Političke (ne)prilike s kraja 17. i početka 18. stoljeća, ratovi i odnosi između Istanbula i Beča nisu davali nikakvu nadu da bi se moglo nastaviti kao do tada, odnosno da Bosna i dalje ostane dijelom biskupije sa sjedištem u Đakovu (koja je i nosila naziv ''Bosanska biskupija''). Moralo se naći drugo rješenje. Papa Klement XII., ustanovio je 1735. godine apostolski vikarijat u Bosni, koji će imati sva obilježja biskupije, a prvim apostolskim vikarom imenovao je bosanskog franjevca fra Matu Delivića, rođenog u Kreševu 1666. godine. Za biskupa ga je zaredio nadbiskup Vicko Zmajević u Zadru početkom 1736. godine. Biskup Delivić je odmah nakon svog biskupskog posvećenja krenuo u prvi pastirski pohod kroz Bosnu. Narod je oduševljeno dočekivao svoga prvog apostolskog vikara. Treba naglasiti da je biskup iz Đakova posljednji put pohodio Bosnu 1685. godine, dakle 51 godinu nije bilo vizitacije, niti je narod mogao primiti sakrament krizme, tako da je izvještaj o stanju vikarijata i katoličkog puka, koji je fra Mato Delivić jako detaljno napisao nakon svog pohoda, od velikog značaja. Sljedeće godine je nastavio svoj pohod, ali ga nije mogao završiti zbog ''Banjalučkog rata''. Biskup se našao u opasnosti po vlastiti život i zbog toga što su pravoslavci podmetali Turcima da fratri u Bosnu kriomice dovode Njemce. Radi toga, ali i još nekih drugih političkih previranja, morao se skloniti iz Kreševa, tako da je jedno vrijeme boravio kod popova glagoljaša u Hercegovini. Uskoro se razbolio, te je preminuo nedugo nakon povratka u Kreševo 22.06.1740. godine. Interesantno je da se biskup Delivić bavio i slikarstvom, te je do danas očuvan ostao njegov autoportret.

Fra Marijan Bogdanović je rođen u Kreševu 1720. godine, teologiju je studirao u Napulju, gdje je i zaređen za svećenika, a zatim je 5 godina predavao na bogosloviji u Dubrovniku. Nakon povratka u Bosnu bio je župnik i gvardijan u Kreševu, župnik u Sarajevu, te kustos Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Napisao je djelo ''Ljetopis kreševskog samostana'', 1765. godine, u kojem detaljno opisuje teškoće kreševskih franjevaca i katoličkog puka u tom kraju. Taj ljetopis, uz druga djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, spada u povijesni dokument koji svjedoči o borbi za opstanak katolika u Bosni i Hercegovini pod turskom vlašću i vijernom svjedočenju Evanđelja u nemogućim uvjetima koje su franjevci Bosne Srebrene nosili na svojim plećima.
Nakon smrti biskupa fra Pavla Dragićevića, papa Klement XIII. je 1767. godine fra Marijana Bogdanovića imenovao naslovnim biskupom ehinskim i trećim po redu apostolskim vikarom u Bosni. Za biskupa je posvećen u Stonu, a odmah po preuzimanju službe krenuo je u obilazak apostolskog vikarijata. O tom pohodu u Rim je poslao opširan izvještaj napisan na latinskom jeziku, a uz njega i popis katoličkog puka u župama Bosne i Hercegovine. Prema tome izvješću u BiH su bile 32 župe, 7 128 katoličkih kuća u kojima je bio nastanjen 61 061 katolik (39 073 odrasle osobe i 20 988 djece).
Biskup Bogdanović je bio omiljen od strane vjernika, veoma cijenjen i poštovan od subraće franjevaca, a sa velikim uvažavanjem su se prema njemu odnosili i osmanski velikaši. Međutim, njegova biskupska služba je kratko trajala. Razbolio se od sušice i preminuo u 51. godini života 07.01.1772. godine.

2002. godine tijela dvojice biskupa su sahranjena u posebnoj kripti ispod oltara, tako da vjernici napokon mogu dolaziti, moliti se za zagovor na njihovim grobovima i davati zavjete.

V.


.