Pages

nedjelja, 8. listopada 2017.

Savjeti o. Georgea W. Rutlera mladim svećenicima


Jedan moj prijatelj svećenik me zamolio da ovaj članak prevedem i objavim.

Autor teksta je o. George W. Rutler, američki teolog i autor brojnih knjiga i eseja koje se bave temom duhovnosti, pastorala i tradicije.

Ovaj tekst preuzet je sa web portala magazina Crisis za koji o. Rutler redovito piše


Karakteristike dobro organizirane župe

Prije svega, dobar župnik, slijedeći uzvišeni primjer pastira, može reći: ''Poznajem svoje ovce i one poznaju mene'' (Ivan 10: 14). Dobro je gajiti dar pamćenja imena i žalim što nikada nisam počeo razvijati taj dar. Ipak, da se odbranim, pamćenje lica i glasova, te uspona i padova ljudskih života je mnogo važnije. Postoje oni koji oduševljavaju druge sposobnošću pamćenja imena kao da je riječ o nekoj vrsti trika, ali nikada ne uspijevaju doći do onoga što se nalazi iza tog imena. Bilo da je župa velika ili mala, postojat će u njoj različiti tipovi ličnosti, a dobar župnik će ih biti u stanju identificirati imajući na umu da bez obzira koliko bili ugodni, voljni pomoći ili zastrašujući i odbojni, Krist je umro za svakog od njih, a župnik će na sudnjem danu jednako odgovarati za svakoga od njih. Ako je župnik dostupan tijekom kriznih perioda u životu župljana, ako je prisutan tijekom bolesti, dijeleći tugu kada su u žalosti, bit će mu oproštena manja neslaganja sa aranžerima cvijeća u crkvi i finansijskim vijećem. Ukoliko zaboravi neka od imena, ono što će se uzeti u obzir su lica onih koji su umrli pred njim, a koja će i proći pred njim tijekom prva dva dana studenoga (Svi sveti i Dušni dan)
Ovo je mnogo važnije od ljubaznosti i istinski je oprečno lažnom prijateljstvu. ''Previše ljubazan'' tip svećenika može čak biti i iritantan. Takvo karikiranje agapea podsjeća na neubjedljiv lik nasmijanog klovna kako stoji usred cirkusa zbunjujući sve. Moramo biti razboriti i neizjednačavati sakramentalnu službu sa načinom kako je netko prakticira, a mudro je i posebno voditi računa da se ima na umu to da kršćanska radost nije isto što i samosvjesni zanos ili lakrdija pod kojom pojedini svećenici kamuflraju svoje nesaganje sa Kristovom istinom. Službenici Evanđelja nisu prodavci rabljenih automobila čija su srca miljama daeko i inčima duboko. Jedan zabrinut župljanin mi je rekao da se biskup znao šaliti s njim, ali kada mu je postavio jedno jako važno pitanje odmakao se od njega poput prestrašenog jelena. Sam Bog je bio izdan hladnim poljupcem i ispračen pogledima nepoznatih očiju.
Budući da je dnevni raspored pretrpan i često orjentiran ka pastoralnim ''hitnim slučajevima'', homilije bi se trebale pripremati tijekom tjedna, započete s odrazom predstojećeg Evanđelja. Molitva i meditacija su najuzvišeniji oblik duhovne obnove. Internet je pomoćno sredstvo jedinstveno za današnju generaciju za kojim stariji župnici žale što nije postojao u vrijeme kada su oni započinjali svećeničko djelovanje. Najveći izazov je ''razlučivanje duhova'' jer je često previše informacija, a nisu sve korisne. Desetlječima je ''pripovjedanje'' bilo jako popularno u homiletici. Sigurno da su parabole često dobre priče, ali treba izbjegavati hvatanje za ''ilustrativne'' imaginacije prožete usiljenim neduhovitim pokušajem humora. Najbolje priče su životi svetaca i povjesni događaji. Ako je župnik pod pritiskom kako da smisli homiliju, treba je samo prožeti životopisom nekog sveca. To uvijek ispadne dobro. Krist je Gospodar povijesti i Zanemarivanje povijesti u svećenikovoj formaciji jedan je od ozbiljnih nedostataka našeg vremena.
Razmišljajući desetljećima svoga djelovanja kao župnik najviše žalim za vremenom izgubljenim na kojekakvim sastancima. Što manje župni svećenik poznaje svoj posao to će više sastanaka, seminara, konferencija i konvencija posjećivati ili ih sam sazivati. Takvi sastanci su opijum za birokrate i treba ih što više izbjegavati. Nove generacije župnika, srećom, imaju manje vremena za ovakve prigode od pripadnika redovničkih zajednica, kancelarijskih službenika i članova župnih vijeća.
Kako godine prolaze svećenik počinje uviđati također, da česta putovanja mogu biti zavodljiv naćin bijega od obveza. Papa Franjo je jednom poručio ''moramo izbječi skandal da postanemo aerodromski biskupi'', ovo naravno važi i za svećenike jer Bog i poziva ljude u svećenstvo zato što od njih želi da budu svećenici u pravom smislu riječi. Sveti Ivan Marija Vianey je cijeli život proveo u jednoj župi. Iako ima dosta razloga za vremensko ograničavanje župnikovanja jednog svećenika može se dosta toga reći i na temu kontinuiteta. Svećenik koji jedva čeka da ode na drugu župu, kao i biskup koji je bacio oko na bolju biskupiju je kao vijećnik koji žuri postati guverner ili guverner kojem je cilj Bijela kuća. Takvi ljudi postaju toliko oprezni u svemu što ćine da se boje da će ih valovi koje budu stvarali potopiti. Sveti Ivan Zlatousti je u svom preziru prema karijeristima upotrijebio drugu pomorsku metaforu da ako svećenik spusti jedra u cilju napredovanja (u karijeri) neće znati kako da bude prorok nakon što dobije što želi.
Sveta misa je srce kršćanskog života, ali da bi bilo tako, mora proisteći iz sakramenta ispovjedi. Sa izuzetnom suptilnošću uskrsli Krist je potaknuo Petra na ispovijed prije nego što ga je poslao da evangelizira Rim. Župnik ne bi smio dopustiti da mu dan prođe, a da neko vrijeme nije proveo u ispovjedaonici. Čak i ako nitko ne dođe, to vrijeme neka posveti molitvi i ljudi će početi dolaziti. Svećenik bi se također morao nedeljno ispovijedati. Čest Antikrist iskušava svećenike da budu iz ovoga ili onoga razloga odsutni izvan ispovjedaonice upravo kada bi neko sa teškim teretom došao da se ispovjedi. Ponizna ispovijed saslušana u ispovjedaonici utječe na svećenika više nego što bi pokajnik mogao zamisliti. Nećemo se pokolebati u poniznosti ako imamo dobar ispit savjesti jer dobar liječnik uvijek ima lijek za bolest duše bilo da je riječ o nedostatku intelekta ili slabosti volje. 
Tijekom desetljeća ohrabrenje sam tražio u svetim ljudima, mnogi su ostali potpuno nepoznati, ali neki od njih su u međuvremenu kanonizirani. Jednom sam kao student u Rimu, ostao bez daha trčeći utrku od 7,5 km, ali dobio sam snagu da istrčim kada su me prijatelji koji su stajali uz ulicu počeli ohrabrivati. Na jednak način sam slušao i glasove svetaca mnogo puta. Ponekada čujemo one ''neznane anđele'' iz Poslanice hebrejima (13:2). Onaj koji nas obeshrabruje nikada nije Krist, nego Anti-Krist.
Novozaređenom svećeniku neće dugo trebati da shvati da u pojedinim kleričkim krugovima iskrenost nije uvijek dio svakodnevnice. To je mnogo više od defekta, to je blasfemija od onih koji su posvećeni Kristu čija je riječ istina (Ivan 17:7). Aludirao sam na ovu opasnost kao delikatnu stvar, jer samo spominjanje toga bez ikakvih dokaza rizikuje klevetu, ali dugogodišnje iskustvo me navelo na ovo jer je bilo i ljudi visokog crkvenog ranga koji su mi govorili stvari koje ''ne odgovaraju istini''. To je ekleziastički žargon za laganje. Ponekad se nepoštenje među posvećenima javlja u obliku šutnje kada se postavi direktno pitanje. Jedan kardinal mi je rekao da je šutnja bila normalna pojava među nekima iz njegovog osoblja. Jednostavno bi odbijali odgovarati kada bi bili direktno upitani. Kao prilog ovom odsustvu časti idu i ogovaranja i zavist.
Braća u Kristu bi trebala promicati darovitost svojih bližnjih za širenje Evanđelja. To nije baš navika među svom braćom. Nesigurnost preferira prosjećnost nad izvrsnošću.
Mladi svećenik bi prije svega trebao znati da ta iskušenja izaziva Sotona, koji u svojoj mržnji prema svećenicima izgara već stoljećima, na ovaj ili onaj način. U takvim pitanjima bilo bi nerealno od biskupa očekivati više nego od samoga sebe. Mlad svećenik, prožet poviješću koja je starija od njega pamtit će suvremene biskupe koji su bili ozbiljni ljudi: naprimjer, heroje u njemačkoj crkvi poput Michaela von Felhaubera, Clemensa Augusta von Galena, Konrada von Preysinga i Josefa Fringsa, koji su ustali protiv nacizma, dok su se drugi prilagodili tom barbarskom vremenu. Kao lijek za cinizam dobro je zapamtiti ono što je rekao sveti Ivan Fisher, nakon što je shvatio da je on jedini biskup u tudorskom području koji je spreman govoriti istinu protiv vlasti i umrijeti za to: ''Utvrda je izdana čak i od onih koji su je trebali braniti. Stoga, gledajući na važnost ovoga što je započelo i kakav smo slab otpor pružili bojim se da nećemo biti ljudi koji će doživjeti kraj ove patnje''. Župnik ne bi smio dopustiti da ga nečija plašljivost odvuče od stoičke veličine Ignacija i Polikarpa, te herojskih primjera biskupa iz našeg vremena kao što su: Pierre-Marie Gerlier, koji je od nacista sakrivao Jevreje u tajnim katakombama Liona, Patrick Byrne, koji je u Sjevernoj Koreji umro od zime u zatvoru i Nguyen Van Thuan, koji je proveo 13 godina zatočen uz prisilni rad u vijetnamskom zatvoru. Oni su bili istinski nasljednici apostola.
Provodeći godine u Rimu, neizmjerno sam zahvalan za to iskustvo, ne bezrazložno jer me je razbudilo saznanjem da se crkveni nadnaravni karakter ne može razumjeti bez otkrivanja njenog ljudskog karaktera sa svim manama i vrlinama koji idu uz njega. Svećenikova ljubav prema Crkvi je ukorjenjena žrtvom, a ne romantizmom, tako da njene bore i ožiljci koji godinama napreduju ne mogu dovesti u pitanje svećenikovu povezanost sa njom kao Kristovom ''nevjestom''. Mnogo toga sam naučio čitajući riječi i mudrosti Ronalda Knoxa za koga tvrdim da je bio najveći propovjednik dvadesetog stoljeća, a čiji će iznimni izvorni uvid spasiti svakoga svećenika koji priprema propovijed, a u tom trenutku ne može naći inspiraciju, tako da sam shvatio i njegove razloge zašto je rijetko išao u Rim: ''Onaj ko putuje Petrovom barkom, bolje da ne zaviruje u strojarnicu''. 
Nema laskanja u božjem odabiru čovjeka koji djeluje u Njegovo ime: ''Lude svijeta izabra Bog da posrame mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrame jake'' (1. Korinčanima 1:27). Gospodin šalje svećenika kao ribara koji lovi duše. Kako svećenik postaje stariji dolazi u iskušenja poput toga da ribari preuveličavaju veličinu njegovog ulova ili pretjerano žale ako je mreža prazna. Na sudnji dan neće moći lagati pravednom sudiji koji bude pitao: ''Djeco jeste li uhvatili nešto''. naš odgovor može biti i negativan, ali sa zaprepaštenjem otkrivamo da nas (svećenike) naziva ''djecom'', iako nas svijet naziva ''očevima''. Onda će kao sjaj svjetlosti postati jasno da je On prvosvećenik, a mi smo ''očevi'' samo zbog Njegove dobrote i poslanja. Bez obzira što je naš ulov bio možda siromašan, On ga čini velikim jer ako smo spasili i samo jednu dušu u svim našim  slabijim lovnim godinama bit će kao da smo mu donijeli cijeli svijet.

.

Nema komentara: