Zasigurno jedan od najslavnijih sinova Crkve u povijesti Bosne i Hercegovine bio je fra Augustin Miletić, bosanski franjevac i biskup. Međutim, uprkos činjenici da se veoma često ističe njegov značaj u povijesnom smislu, vrlo malo se govori o fra Augustinovoj duhovnoj dimenziji. Rijetki znaju da se njegov grob u Livnu često posjećuje i slovi kao zavjetno mjesto, te da postoje svjedočanstva o brojnim uslišanim molitvama i milostima primljenim nakon što su se vjernici utjecali njemu za zagovor. S pravom se mnogi pitaju zašto nikada nije pokrenuta inicijativa za fra Augustinovu beatifikaciju. Ipak, da bi se takvo nešto desilo jako je bitno moliti na tu nakanu i upoznati što više ljudi s njegovim životom i djelom.
Fra Augustin Miletić je rođen u Fojnici 16.02.1763. godine. Bio je sin jedinac, a roditelji su mu bili jako pobožni ljudi. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja koje je stekao kod franjevaca u Fojnici, odlučuje se poći za redovničkim pozivom, tako da već 1779 godine oblaći franjevački habit i ulazi u novicijat. Naredne godine ga uprava provincije Bosne Srebrene šalje u Graz na daljnje školovanje. Iz Austrije odlazi u Italiju, te u Padovi završava filozofsko teološki studij nakon čega i biva zaređen za svećenika. Poslije ređenja ostaje u Italiji gdje nastavlja sa školovanjem, tako ubrzo postaje veoma cijenjen profesor na sveućilištima u Padovi i Bresciji i popularan propovjednik.
Tadašnji apostolski vikar u Bosni, biskup fra Grgo Ilijić, suoćen sa brojnim problemima s kojim se očito sam nije bio u stanju nositi, od Pape traži da mu dodijeli pomoćnog biskupa. Sveta Stolica za tu službu odabire upravo fra Augustina Miletića, koji za biskupa biva posvećen 12.06.1802. godine u Padovi, te se naredne godine vraća u Bosnu i preuzima službu biskupa koadjutora bosanskog apostolskog vikarijata. Situacija koju je zatekao po dolasku u Bosnu nije baš bila ohrabrujuća. Pored veoma teškog stanja katoličkog puka i franjevaca pod osmanskom vlasti, nalazi i dosta problematičnu situaciju u odnosima uprave Franjevačke provincije Bosne i Srebrene i biskupa Ilijića. Fra Augustin Miletić se odlično snašao kao medijator u smirivanju napetosti i stvaranju povoljnije klime za pastoral u doista nemogućim uvjetima kakvi su tada zadesili katoličku zajednicu u Bosni.
Biskup Ilijić umire 01.03.1813. godine, na poziciji apostolskog vikara nasljeđuje ga upravo fra Augustin. Da bi donekle približili sliku u kakvoj problematičnoj situaciji su bili katolici toga vremena u Bosni, spomenimo epidemiju kuge koja je za tri godine (1814-1817) pokosila na tisuće života i tešku glad koja je uslijedila nakon nje. Pokušavajući bar nekako pomoći svom narodu, biskup Miletić je čak pisao papi da zbog te situacije vjernike u Bosni oslobodi posta i zavjetnih odricanja od hrane i vode. Na zapadu su harali ''Napoleonovi ratovi'', na istoku se dešavao ''Prvi srpski ustanak'', a u samoj Bosni došlo je do jačanja pokreta domaćeg muslimanskog plemstva protiv sultanovih reformi. Veliki valovi izbjeglica iz svih dijelova Hrvatske, pa čak i iz Mađarske dolaze u Bosnu, tako da se broj katolika povećao, ali je broj franjevaca koji su službovali u vikarijatu tada bio jako mali, a znamo da u to vrijeme osim tri samostana (Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska), te crkvica u Varešu i Podmilačju u Bosni i Hercegovini nije postojalo pravih bogoslužnih prostora. Mise su služene po privatnim kućama, barakama, pećinama ili čak pod vederim nebom. Fra Augustin insistira da se braća koja su iz raznoraznih razloga službovala izvan provincije i vikarijata vrate nazad jer mu je svaki svećenik bio prijeko potreban. Uprkos svim tim problemima ne zapostavlja se ni duhovni život zajednice. Kroničari bilježe da su doseljenici sa sobom donijeli razne poganštine, posebno bogohulje i psovke, koje su se počele širiti i među domicilnim bosanskim katolicima, pa je biskup Miletić morao voditi veliku bitku i s tom pošasti, posebno svojim propovijedima i duhovnim nagovorima koje su fratri čitali vjernicima, te nadljudskim nastojanjima da se što više ljudi nauči čitati i pisati. Nazivi njegova dva najpoznatija djela ''Istomacegne stvari potribitii Nauka krstjanskoga'' i ''Početak pismenstva'' sasvim dovoljno govore koliko mu je stalo da svoje vjernike održi u vjeri i približi pismenosti. Autor je nekoliko crkvenih pjesama, a najpoznatija je svakako ''Ponizno se teb' klanjamo'' koja se i danas širom Bosne pjeva na misi prilikom podizanja hostije.
Iz današnje perspektive teško je uopće zamisliti način života i pastoralnog djelovanja jednoga takvoga biskupa u Bosni u to vrijeme. Veoma često je putovao po cijelom vikarijatu nastojeći obilaziti i ohrabrivati vijernike, služiti misu, naučavati ljude o vjeri i ispovijedati. Posebno je dosta napora ulagao u razgovorima sa onima koji su u zavadi i svađi. O njemu se govorilo kao veoma poniznom i strpljivom čovjeku sa iznimnim Božjim darom za izmirivanje posvađanih ljudi. Ljeti je uglavnom obilazio župe, a zime je redovito provodio u fojničkom samostanu živeći po strogim redovničkim pravilima, radeći samostanske poslove ravnopravno sa ostalim fratrima, te pišući izvještaje i propovijedi.
Fra Augustin je važio i za veoma sposobnog diplomatu. Vješto je pregovarao sa Turcima oko dozvola za popravke na samostanima u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, a od pape Pija VII uspio je izmoliti novac za namirenje dugova u koje je zapao samostan u Kreševu. Posebno je želio biti blizak svojoj braći fratrima. Podsticao je nova duhovna zvanja, te uspio isposlovati njihovo školovanje u Italiji i Austriji.
Preminuo je 18.07.1831. godine u Vidošima kod Livna, prilikom pastoralne vizitacije toga kraja. Sahranjen je na tomošnjem groblju u Rapovinama. Vijest o njegovoj smrti na glasu svetosti ubrzo je privukao na stotine hodočasnika koji su dolazili moliti, utjecati se za pomoć i zavjetovati se Bogu. S obzirom da je sve više i više ljudi dolazilo na njegov grob, te da su pojedinci čak i zemlju s groba počeli uzimati i nositi kućama kao relikviju, fratri su fra Augustinovo tijelo 1881. godine prenijeli u novu crkvu koja je izgrađena uz samostan na Gorici. Time se započelo (ne)svjesno odvikavati narod od štovanja biskupa fra Augustina kao sveca ili blaženika, te sve više isticanje njegovog imena u povijesnom, političkom i kulturnom kontekstu, a sve manje u duhovnom. Ipak, narod ga nikad nije zaboravio. Štovanje, utjecanje za zagovor i zavjetovanje na njegovom grobu nikad nije u potpunosti nestalo, a zadnjih godina ponovo se javlja interesovanje za svetost fra Augustina Miletića. Nadajmo se da će i crkvene glavešine u BiH poduzeti nešto da se otvori postupak koji će istražiti brojne slučajeve uslišanih prošnji i molitvi na njegov zagovor.
V.
Biskup Ilijić umire 01.03.1813. godine, na poziciji apostolskog vikara nasljeđuje ga upravo fra Augustin. Da bi donekle približili sliku u kakvoj problematičnoj situaciji su bili katolici toga vremena u Bosni, spomenimo epidemiju kuge koja je za tri godine (1814-1817) pokosila na tisuće života i tešku glad koja je uslijedila nakon nje. Pokušavajući bar nekako pomoći svom narodu, biskup Miletić je čak pisao papi da zbog te situacije vjernike u Bosni oslobodi posta i zavjetnih odricanja od hrane i vode. Na zapadu su harali ''Napoleonovi ratovi'', na istoku se dešavao ''Prvi srpski ustanak'', a u samoj Bosni došlo je do jačanja pokreta domaćeg muslimanskog plemstva protiv sultanovih reformi. Veliki valovi izbjeglica iz svih dijelova Hrvatske, pa čak i iz Mađarske dolaze u Bosnu, tako da se broj katolika povećao, ali je broj franjevaca koji su službovali u vikarijatu tada bio jako mali, a znamo da u to vrijeme osim tri samostana (Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska), te crkvica u Varešu i Podmilačju u Bosni i Hercegovini nije postojalo pravih bogoslužnih prostora. Mise su služene po privatnim kućama, barakama, pećinama ili čak pod vederim nebom. Fra Augustin insistira da se braća koja su iz raznoraznih razloga službovala izvan provincije i vikarijata vrate nazad jer mu je svaki svećenik bio prijeko potreban. Uprkos svim tim problemima ne zapostavlja se ni duhovni život zajednice. Kroničari bilježe da su doseljenici sa sobom donijeli razne poganštine, posebno bogohulje i psovke, koje su se počele širiti i među domicilnim bosanskim katolicima, pa je biskup Miletić morao voditi veliku bitku i s tom pošasti, posebno svojim propovijedima i duhovnim nagovorima koje su fratri čitali vjernicima, te nadljudskim nastojanjima da se što više ljudi nauči čitati i pisati. Nazivi njegova dva najpoznatija djela ''Istomacegne stvari potribitii Nauka krstjanskoga'' i ''Početak pismenstva'' sasvim dovoljno govore koliko mu je stalo da svoje vjernike održi u vjeri i približi pismenosti. Autor je nekoliko crkvenih pjesama, a najpoznatija je svakako ''Ponizno se teb' klanjamo'' koja se i danas širom Bosne pjeva na misi prilikom podizanja hostije.
Iz današnje perspektive teško je uopće zamisliti način života i pastoralnog djelovanja jednoga takvoga biskupa u Bosni u to vrijeme. Veoma često je putovao po cijelom vikarijatu nastojeći obilaziti i ohrabrivati vijernike, služiti misu, naučavati ljude o vjeri i ispovijedati. Posebno je dosta napora ulagao u razgovorima sa onima koji su u zavadi i svađi. O njemu se govorilo kao veoma poniznom i strpljivom čovjeku sa iznimnim Božjim darom za izmirivanje posvađanih ljudi. Ljeti je uglavnom obilazio župe, a zime je redovito provodio u fojničkom samostanu živeći po strogim redovničkim pravilima, radeći samostanske poslove ravnopravno sa ostalim fratrima, te pišući izvještaje i propovijedi.
Fra Augustin je važio i za veoma sposobnog diplomatu. Vješto je pregovarao sa Turcima oko dozvola za popravke na samostanima u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, a od pape Pija VII uspio je izmoliti novac za namirenje dugova u koje je zapao samostan u Kreševu. Posebno je želio biti blizak svojoj braći fratrima. Podsticao je nova duhovna zvanja, te uspio isposlovati njihovo školovanje u Italiji i Austriji.
Preminuo je 18.07.1831. godine u Vidošima kod Livna, prilikom pastoralne vizitacije toga kraja. Sahranjen je na tomošnjem groblju u Rapovinama. Vijest o njegovoj smrti na glasu svetosti ubrzo je privukao na stotine hodočasnika koji su dolazili moliti, utjecati se za pomoć i zavjetovati se Bogu. S obzirom da je sve više i više ljudi dolazilo na njegov grob, te da su pojedinci čak i zemlju s groba počeli uzimati i nositi kućama kao relikviju, fratri su fra Augustinovo tijelo 1881. godine prenijeli u novu crkvu koja je izgrađena uz samostan na Gorici. Time se započelo (ne)svjesno odvikavati narod od štovanja biskupa fra Augustina kao sveca ili blaženika, te sve više isticanje njegovog imena u povijesnom, političkom i kulturnom kontekstu, a sve manje u duhovnom. Ipak, narod ga nikad nije zaboravio. Štovanje, utjecanje za zagovor i zavjetovanje na njegovom grobu nikad nije u potpunosti nestalo, a zadnjih godina ponovo se javlja interesovanje za svetost fra Augustina Miletića. Nadajmo se da će i crkvene glavešine u BiH poduzeti nešto da se otvori postupak koji će istražiti brojne slučajeve uslišanih prošnji i molitvi na njegov zagovor.
V.
.
Nema komentara:
Objavi komentar