''Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u
mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u
dubinu morsku.'' (Matej 18, 6)
Mnogi moderni teolozi i svećenici današnjice naučavaju teorije kojima se negira postojanje Đavla i pakla. Tvrde da je biblijski Đavo samo personificirani opis onog negativnog što ljudi čine, a samim tim, po njihovom mišljenju, ni pakao ne može postojati. Ovo o čemu ću dalje pisati nema nikakve veze sa modernizmom, ali ima veze sa sve brojnijim crkvenim velikodostojnicima, koji su očito prestali vjerovati u postojanje pakla kao vječne osude za smrtne grijehe, jer se drugačije ne može objasniti ponašanje koje se ogleda u tome da misle da mogu raditi sve i svašta, da će Bog praštati, a da nikakve odgovornosti i kazne za njih i njihova (ne)djela nema.
Svjesni smo da Crkvu već dugo vremena potresa skandal dijaboličnog zla pedofilje. Izvješća o ovoj pošasti ukorijenjenoj u život pojedinih crkvenih službenika dolaze iz cijelog svijeta, a kulminaciju doživljavamo upravo sada aktualnim slučajem donedavno prvog čovjeka Crkve u S.A.D.-u, kardinala Theodorea McCaricka, umirovljenog nadbiskupa Washingitona. Kardinal McCarick je u svojim mlađim svećeničkim danima godinama seksualno zlostavljao dječake, ministrante i sjemeništarce, služeći se pri tom između ostalog i ucjenama i prijetnjama, čime je žrtve držao u strahu, nastojeći tako da se zlo koje je činio nikad ne razotkrije. Međutim, sve skriveno na kraju ipak pronađe put do istine, pa su tako i njegovi monstrouzni zločini nakon pola stoljeća ipak otkriveni.
Mnogi moderni teolozi i svećenici današnjice naučavaju teorije kojima se negira postojanje Đavla i pakla. Tvrde da je biblijski Đavo samo personificirani opis onog negativnog što ljudi čine, a samim tim, po njihovom mišljenju, ni pakao ne može postojati. Ovo o čemu ću dalje pisati nema nikakve veze sa modernizmom, ali ima veze sa sve brojnijim crkvenim velikodostojnicima, koji su očito prestali vjerovati u postojanje pakla kao vječne osude za smrtne grijehe, jer se drugačije ne može objasniti ponašanje koje se ogleda u tome da misle da mogu raditi sve i svašta, da će Bog praštati, a da nikakve odgovornosti i kazne za njih i njihova (ne)djela nema.
Svjesni smo da Crkvu već dugo vremena potresa skandal dijaboličnog zla pedofilje. Izvješća o ovoj pošasti ukorijenjenoj u život pojedinih crkvenih službenika dolaze iz cijelog svijeta, a kulminaciju doživljavamo upravo sada aktualnim slučajem donedavno prvog čovjeka Crkve u S.A.D.-u, kardinala Theodorea McCaricka, umirovljenog nadbiskupa Washingitona. Kardinal McCarick je u svojim mlađim svećeničkim danima godinama seksualno zlostavljao dječake, ministrante i sjemeništarce, služeći se pri tom između ostalog i ucjenama i prijetnjama, čime je žrtve držao u strahu, nastojeći tako da se zlo koje je činio nikad ne razotkrije. Međutim, sve skriveno na kraju ipak pronađe put do istine, pa su tako i njegovi monstrouzni zločini nakon pola stoljeća ipak otkriveni.
Vezano za slučajeve seksualnog zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj crkvi do sada su glavnu hajku, u vidu objavljivanja optužbi, vodili novinari pojedinih medija, dok se Crkva branila izjavama tipa ''to je problem društva u cjelini'' ili ''puno je više pedofila u ostalim institucijama nego među svećenstvom''. Međutim, takve priče više nikog ne mogu ubijediti. Činjenice govore da je ovo već sada globalni problem u Crkvi, što su prepoznali i sami vjernici, ljudi kojima je stalo do Crkve - Zaručnice Kristove, ljudi koji vole Crkvu i koji žele da se ona očisti od onih koji svojim izopačenim ponašanjem prljaju njenu čistoću, te time nanose bol i vjernicima i samome Bogu. Uznemirujuće je, da ne kažem poražavajuće, slušati izvješća koja dolaze iz cijeloga svijeta. Ni naši prostori više nisu izuzetak. Nedavno su svi mediji pisali o splitskom pedofilu - svećeniku Gracijanu Gašperovu. Ljudi koji su bili žrtve zlostavljanja odlučuju izaći u javnost i ispričati šta im se desilo. Ne znam koliko smo toga svjesni, ali ovoga će biti sve više i više.
Neki prikazuju slučaj kardinala McCaricka, kao presedan, ali o tom nema govora. Ovo se već i ranije dešavalo. Početkom devedesetih austrijski kardinal Hans Groer, tadašnji nadbiskup Beča, priznao je zlostavljanje maloljetnika, kao i škotski kardinal Keith O'Brian prije pet-šest godina, a u Australiji je u tijeku sudski proces protiv kardinala Georgea Pella, aktualnog tajnika Svete Stolice za ekonomske poslove. Dakle, McCarick nije prvi slučaj da vodeći crkveni velikodostojnik u jednoj zemlji bude proglašen krivim za ovako gnusne zločine. Još žalosnije je to što, kako stvari stoje, neće biti ni posljednji.
Zločini seksualnog zlostavljanja maloljetnika prisutni su u crkvenim redovima već desetljećima. Na vidjelo izlaze slučajevi još iz pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do današnjeg vremena. Nevjerovatno je da su svećenici pedofili bili međusobno tako dobro umreženi, jedni drugima su ''čuvali leđa'' i jedni druge gurali na dobre pozicije u hijerarhiji Crkve, te na taj način sebi obezbjeđivali zaštitu i prostor za djelovanje. Zgražavamo se nad činjenicama da mnogi biskupi, ne samo da nisu učinili ništa da to spriječe, nego su naprotiv to zataškavali i prikrivali. Danas se svi kunu da ništa nisu znali, međutim teško je povjerovati u to. Netko je ipak morao nešto znati. Vjernici traže istragu i to ne samo internu, nego da se u ovaj proces uključe i laici, te službeni državni istražitelji. Ohrabrujuće je primjetiti da je nekoliko američkih biskupa ipak snažno podržalo tu ideju. Među njima i nadbiskup Bostona, kardinal Sean Patrick O'Malley. On je izgleda još jedini američki kardinal koji je zadržao moralni kredibilitet kod vjernika i to upravo svojom hrabrom borbom za čišćenje Crkve od pedofila i sličnih monstruma. O strahu od istine koji evidentno vlada među pojedinim američkim biskupima dovoljno svjedoči ponašanje kardinala Donalda Williama Wuerla, nadbiskupa Washingtona, koji je tu službu upravo nasljedio od kardinala McCaricka. Oštro se protiveći osnivanjem bilo kakve mješovite komisije koja će istraživati ove slučajeve, on uporno zagovara mišljenje da istragu moraju predvoditi sami američki biskupi bez utjecaja bilo koga sa strane. Šta bi se time dobilo? Kao i do sada, jedno veliko NIŠTA. Krajnje je vrijeme za reakciju koja mora biti nemilosrdna i prema pedofilima i prema onima koji su ih štitili ili ignorirali njihove zločine. Kada kažem ''nemilosrdna'' pri tom mislim na privođenje ovih monstruma pravdi bez ikakve zaštite koju redovito dobijaju zato što su svećenici. Očit primjer je nedavni slučaj australskog nadbiskupa Phillipa Wilsona, iz Adeleidea, koji je priznao da je zataškavao slučajeve pedofilije, a počinitelje umjesto oštrog sankcioniranja samo premještao sa župe na župu. Dobio je samo godinu dana kućnog pritvora. Zar je to pravda? Zar zločinac zaslužuje bolji tretman samo zato što je svećenik? Ne, čak bih rekao da zaslužuje nešto mnogo gore jer je kao Kristov službenik odabran da dušama navješćuje Evanđelje i gradi Crkvu Kristovu, a ne da je svojim zločinima ruši i vjernike sablažnjava tako da bježe što dalje od svega katoličkog.
Vratio bih se sada na onaj dio o Božjem milosrđu. Bog jeste svemilosan, ali to je nešto između te osobe, njegovog pokajanja i samog Boga, međutim kada govorimo o ovako monstruoznim zločinima, oni moraju biti zaustavljeni. Ti izopačeni kriminalci moraju biti izbačeni iz crkvenih redova i predati ovozemaljskim sudovima da im se sudi po zakonima država u kojima su ta zlodjela činili. Nije im mjesto ni za oltarom ni u ispovjedaonicama niti na ulici nego u zatvoru. Isus jasno govori ''Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima'' (Matej 18, 10)
Na upit šta je glavni krivac za ovakvu situaciju nadbiskup Chicaga, kardinal Blase Cupich (Ćupić) odgovara da je to 'pretjerani klerikalizam''. Šta to znači? Vjerovatno ne zna ni on sam, bitno je bilo šta reći samo da se skine odgovornost sa sebe. Tražeći odgovore i razloge mnogi okrivljuju i celibat, međutim apsurdnost takve teorije je očigledna. Svećenik koji krši svoj zavjet čistoće naći će sebi ljubavnicu, a ne silovati dječake. Lakše je okriviti nešto drugo nego se suočiti sa istinom, a to je da je glavni krivac apsolutno neozbiljan i ravnodušan pristup cijeloj situaciji od samog vrha Katoličke crkve. Konkretni koraci su se počeli poduzimati tek kad je situacija eksplodirala i dospjela u sve svjetske medije, pa su se žrtve ohrabrile izaći u javnost i zatražiti pravdu.
Pedofila je nažalost uvijek bilo. To je devijacija koja postoji još od samog početka čovječanstva, prisutna je u svim društvenim klasama, obitelji, školstvu, zdravstvenim ustanovama, sirotištima, a samim tim logično je da se netko takav i u crkvene redove infiltrira. Međutim, umjesto da se od samog početka oštrom reakcijom takvi ljudi odstrane i pošalju u zatvor, o tome se šutilo, optužbe su se ignorirale, a kazne su bile uglavnom premještaj na drugu župu. Na taj način postiglo se to da su se takvi pedofili u svećeničkim redovima počeli čak i međusobno uvezivati, organizirano pomažući jedni druge. Zbog ovoga je danas narušena opća slika svećenika u društvu. U suvremenim filmovima, knjigama, stripovima i medijima općenito, svećenici se spominju uglavnom u kontekstu pedofilije. Pojam katoličkog svećenika u mnogim državama postao je nešto jako negativno. Zaboravlja se sve dobro što je Crkva kroz stoljeća činila, ističe se samo to zlo koje upravo puni naslovne strane svih svjetskih medija. Brojni revni i plemeniti svećenici također postaju žrtve ove situacije. Međutim još jednom podvlačim da za to nije kriv nitko drugi osim same hijerarhije Katoličke crkve, koja je ovo godinama ignorirala i zataškavala. Da se još davno nešto konkretno poduzelo do ovoga nikad ne bi došlo.
Jedini način da se vrati apsolutno povjerenje vjernika je iskreno suočavanje sa istinom i generalno čišćenje Crkve od vrha do dna, izbacivanjem iz kleričkog staleža i privođenjem pravdi svih onih koji su je svojim zločinima zaprljali. Ne treba se bojati istine. Ona oslobađa, daje šansu da se krene iznova. Stoga treba hrabro istupiti i suočiti se s ovim problemom. Bog je jači od svakoga zla, a Bog ljubi Crkvu i neće dopustiti da je Đavo nadvlada.
V.
Neki prikazuju slučaj kardinala McCaricka, kao presedan, ali o tom nema govora. Ovo se već i ranije dešavalo. Početkom devedesetih austrijski kardinal Hans Groer, tadašnji nadbiskup Beča, priznao je zlostavljanje maloljetnika, kao i škotski kardinal Keith O'Brian prije pet-šest godina, a u Australiji je u tijeku sudski proces protiv kardinala Georgea Pella, aktualnog tajnika Svete Stolice za ekonomske poslove. Dakle, McCarick nije prvi slučaj da vodeći crkveni velikodostojnik u jednoj zemlji bude proglašen krivim za ovako gnusne zločine. Još žalosnije je to što, kako stvari stoje, neće biti ni posljednji.
Zločini seksualnog zlostavljanja maloljetnika prisutni su u crkvenim redovima već desetljećima. Na vidjelo izlaze slučajevi još iz pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do današnjeg vremena. Nevjerovatno je da su svećenici pedofili bili međusobno tako dobro umreženi, jedni drugima su ''čuvali leđa'' i jedni druge gurali na dobre pozicije u hijerarhiji Crkve, te na taj način sebi obezbjeđivali zaštitu i prostor za djelovanje. Zgražavamo se nad činjenicama da mnogi biskupi, ne samo da nisu učinili ništa da to spriječe, nego su naprotiv to zataškavali i prikrivali. Danas se svi kunu da ništa nisu znali, međutim teško je povjerovati u to. Netko je ipak morao nešto znati. Vjernici traže istragu i to ne samo internu, nego da se u ovaj proces uključe i laici, te službeni državni istražitelji. Ohrabrujuće je primjetiti da je nekoliko američkih biskupa ipak snažno podržalo tu ideju. Među njima i nadbiskup Bostona, kardinal Sean Patrick O'Malley. On je izgleda još jedini američki kardinal koji je zadržao moralni kredibilitet kod vjernika i to upravo svojom hrabrom borbom za čišćenje Crkve od pedofila i sličnih monstruma. O strahu od istine koji evidentno vlada među pojedinim američkim biskupima dovoljno svjedoči ponašanje kardinala Donalda Williama Wuerla, nadbiskupa Washingtona, koji je tu službu upravo nasljedio od kardinala McCaricka. Oštro se protiveći osnivanjem bilo kakve mješovite komisije koja će istraživati ove slučajeve, on uporno zagovara mišljenje da istragu moraju predvoditi sami američki biskupi bez utjecaja bilo koga sa strane. Šta bi se time dobilo? Kao i do sada, jedno veliko NIŠTA. Krajnje je vrijeme za reakciju koja mora biti nemilosrdna i prema pedofilima i prema onima koji su ih štitili ili ignorirali njihove zločine. Kada kažem ''nemilosrdna'' pri tom mislim na privođenje ovih monstruma pravdi bez ikakve zaštite koju redovito dobijaju zato što su svećenici. Očit primjer je nedavni slučaj australskog nadbiskupa Phillipa Wilsona, iz Adeleidea, koji je priznao da je zataškavao slučajeve pedofilije, a počinitelje umjesto oštrog sankcioniranja samo premještao sa župe na župu. Dobio je samo godinu dana kućnog pritvora. Zar je to pravda? Zar zločinac zaslužuje bolji tretman samo zato što je svećenik? Ne, čak bih rekao da zaslužuje nešto mnogo gore jer je kao Kristov službenik odabran da dušama navješćuje Evanđelje i gradi Crkvu Kristovu, a ne da je svojim zločinima ruši i vjernike sablažnjava tako da bježe što dalje od svega katoličkog.
Vratio bih se sada na onaj dio o Božjem milosrđu. Bog jeste svemilosan, ali to je nešto između te osobe, njegovog pokajanja i samog Boga, međutim kada govorimo o ovako monstruoznim zločinima, oni moraju biti zaustavljeni. Ti izopačeni kriminalci moraju biti izbačeni iz crkvenih redova i predati ovozemaljskim sudovima da im se sudi po zakonima država u kojima su ta zlodjela činili. Nije im mjesto ni za oltarom ni u ispovjedaonicama niti na ulici nego u zatvoru. Isus jasno govori ''Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima'' (Matej 18, 10)
Na upit šta je glavni krivac za ovakvu situaciju nadbiskup Chicaga, kardinal Blase Cupich (Ćupić) odgovara da je to 'pretjerani klerikalizam''. Šta to znači? Vjerovatno ne zna ni on sam, bitno je bilo šta reći samo da se skine odgovornost sa sebe. Tražeći odgovore i razloge mnogi okrivljuju i celibat, međutim apsurdnost takve teorije je očigledna. Svećenik koji krši svoj zavjet čistoće naći će sebi ljubavnicu, a ne silovati dječake. Lakše je okriviti nešto drugo nego se suočiti sa istinom, a to je da je glavni krivac apsolutno neozbiljan i ravnodušan pristup cijeloj situaciji od samog vrha Katoličke crkve. Konkretni koraci su se počeli poduzimati tek kad je situacija eksplodirala i dospjela u sve svjetske medije, pa su se žrtve ohrabrile izaći u javnost i zatražiti pravdu.
Pedofila je nažalost uvijek bilo. To je devijacija koja postoji još od samog početka čovječanstva, prisutna je u svim društvenim klasama, obitelji, školstvu, zdravstvenim ustanovama, sirotištima, a samim tim logično je da se netko takav i u crkvene redove infiltrira. Međutim, umjesto da se od samog početka oštrom reakcijom takvi ljudi odstrane i pošalju u zatvor, o tome se šutilo, optužbe su se ignorirale, a kazne su bile uglavnom premještaj na drugu župu. Na taj način postiglo se to da su se takvi pedofili u svećeničkim redovima počeli čak i međusobno uvezivati, organizirano pomažući jedni druge. Zbog ovoga je danas narušena opća slika svećenika u društvu. U suvremenim filmovima, knjigama, stripovima i medijima općenito, svećenici se spominju uglavnom u kontekstu pedofilije. Pojam katoličkog svećenika u mnogim državama postao je nešto jako negativno. Zaboravlja se sve dobro što je Crkva kroz stoljeća činila, ističe se samo to zlo koje upravo puni naslovne strane svih svjetskih medija. Brojni revni i plemeniti svećenici također postaju žrtve ove situacije. Međutim još jednom podvlačim da za to nije kriv nitko drugi osim same hijerarhije Katoličke crkve, koja je ovo godinama ignorirala i zataškavala. Da se još davno nešto konkretno poduzelo do ovoga nikad ne bi došlo.
Jedini način da se vrati apsolutno povjerenje vjernika je iskreno suočavanje sa istinom i generalno čišćenje Crkve od vrha do dna, izbacivanjem iz kleričkog staleža i privođenjem pravdi svih onih koji su je svojim zločinima zaprljali. Ne treba se bojati istine. Ona oslobađa, daje šansu da se krene iznova. Stoga treba hrabro istupiti i suočiti se s ovim problemom. Bog je jači od svakoga zla, a Bog ljubi Crkvu i neće dopustiti da je Đavo nadvlada.
V.
Nema komentara:
Objavi komentar