Obraćenici ili odbačenici

''Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu'' (Poslanica Efežanima 3, 19-22)

Posljednja Isusova uputa apostolima prije uzašašća na nebo bila je: ''Pođite dakle i učinite sve narode učenicima mojim krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga''. (Matej 28, 19) Nakon toga, apostoli i njihovi učenici rasijali su sjeme Evanđelja koje se nezaustavljivo širilo čitavim svijetom, te je od šačice sljedbenika Isusa iz Nazareta, zajednica kršćana porasla na preko dvije milijarde članova. Iako su od samog početka kršćani bili proganjani, mučeni na razne načine i ubijani, vjera koju su navještali i svjedočili proširila se na istok, zapad, sjever, jug i došla među skoro sve narode na kugli zemaljskoj. Ta ekspanzija trajala je gotovo dva tisućljeća, da bi se iznenada skoro pa u potpunosti zaustavila sredinom XX stoljeća. Čak bi slobodno mogli reći da je, sa izuzekom dijelova Afrike i Azije, u ostatku svijeta došlo do rapidne dekristianizacije. Papa Benedikt XVI je prije nekoliko godina oformio Vijeće za Novu evangelizaciju, kao potpuno novi dikasterij u Vatikanu, koji bi se trebao baviti re-evangelizacijom dekristijanizirane Evrope i drugih područja, međutim i to je nekako ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Pisati o ovome negativnom fenomenu u ovako globalnom smislu je jako teško. Svako područje i svaka kultura očigledno ima svoje razloge. Ono o čemu ja želim otvoriti prostor za razmišljanje je šta se desilo nama?

Na našem području Crkva je samu sebe uvukla u neku vrstu antievangelizacije. Postali smo na neki način sami sebi svrha. Zarobili smo sebe u herezu etnokonfesionalizma.

Kada se desi da neka osoba sa kršćanstva pređe na islam o tome se naveliko piše, takve vijesti rado prenose različiti portali i drugi mediji, ali šta je sa slučajevima prelaska sa islama na kršćanstvo? O tome se rijetko ili gotovo nikako ne piše, tako da većina ljudi vjerovatno misli da se to ni ne dešava. Međutim, nije tako. Osobno u gradu u kojem živim poznajem petnaestak katolika (i preko trideset protestanata) koji potječu iz muslimanskih obitelji. Za razliku od ovih koji su sa islama prešli na protestantizam i u svojim zajednicama doživljavaju ravnopravnost, kod katolika obraćenici žive u sjeni, stigmatizirani i prepušteni samo vlastitoj vjeri i želji da budu Kristovi. Mi, Hrvati, koji smo rođeni u katoličkim obiteljima, svoje katoličanstvo shvaćamo na neki način kao prirodni slijed događaja. Naši roditelji, djedovi, pradjedovi i pradjedovi naših pradjedova bili su katolici, tako da je sasvim logično da i mi sami budemo katolici. Međutim, oni koji potječu iz drugih vjerskih zajednica, a katolicima su postali osobnom odlukom, svoje katoličanstvo doživljavaju potpuno drugačije. Na našim područjima vjera i nacionalnost su usko povezani i svaka apostaza od svjetonazora naših roditelja izazvat će jako negativne posljedice. To se uglavnom dešava i tim ljudima. Slušajući svjedočanstva nekih od njih normalan čovjek ne može ostati ravnodušan. U dosta slučajeva, roditelji, braća, sestre i prijatelji su ih se odrekli. Mnogi su dobijali prijetnje, neki su čak i fizički napadani. E ovdje se dešava jedan još gori paradoks. Ako je na neki užasan način bilo i za očekivati takve reakcije zajednice koju su napustili, sasvim je neočekivana i šokantna činjenica da, s druge strane, u Katoličkoj crkvi, kojoj su uz toliku žrtvu pristupili, ne osjećaju dobrodošlicu, nego uglavnom ignoriranje, pa čak i neprihvaćanje. Možda će neke iznenaditi, ali možda i ne, ali osobno sam, svojim očima vidio, kako se ti ljudi čak i od strane nekih svećenika demoraliziraju, da ne kažem odgovaraju od krštenja. Kako shvatiti ovakav način de-evangelizacije, koja je, vjerujem jedinstvena u svijetu? Postoje tri razloga:

Prvi razlog je nedostatak pravog iskustva s ovakvim situacijama koje izaziva nepovjerenje. Komentar mnogih naših ''genetski predodređenih'' vjernika je; ''to su oni uradili zbog novca ili da bi dobili putovnicu''. Istina, da je bilo i takvih slučajeva, ali zar zbog nekih takvih pojedinaca dajemo sebi za pravo zatvarati vrata Kristove crkve bilo kome? U Svetom pismu stoji: ''Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista'' (Djela apostolska 10, 47-48)

Drugi razlog je takozvani ''multietnički duh'', koji ovdje vlada. Pojedini ovdašnji svećenici često vole pervertirati ideju Ivana Pavla II. o miru među religijama u herezu da su sve vjere iste i da ovakvi slučajevi obraćenja narušavaju međuljudske odnose. Prije bih rekao da narušavaju uspavanost etnokonfesionalnih antimisionarskih duša ovakvih klerika i vjernika. Neki očigledno zaboravljaju primjer jednog velikog franjevca Bosne Srebrene iz XVIII. stoljeća, fra Lovre Šitovića, koji je rođen u muslimanskoj obitelji i prije krštenja se zvao Hasan.

Treći razlog je onaj najrasprostranjeniji i najbolniji, a to je etnokonfesionalizam i dijabolična oholost koja je proistekla iz toga. Na našim prostorima, među običnim pukom vlada zabluda da su svi Hrvati katolici i svi katolici Hrvati. Sjećam se jedne zgode dok sam studirao ekonomiju i kod prijatelja vježbao zadatke iz računovodstva. Na TV-u je bila neka emisija o rimskim papama. Dotakli su se pape Siksta V. i teorije da je on bio Hrvat. Tada je baka od tog mog prijatelja sasvim začuđeno primjetila ''pa zar nije i ovaj sad Hrvat'', ja rekoh ''nije!''. Ona će na to ''ta šta je drugo, nije valjda Srbin?' Moj prijatelj joj je ljubazno pokušao objasniti ''pa nije bako, on je Poljak'', a ona će i na to ''pa dobro, znam da je Poljak, ali je Hrvat, Poljaci su Hrvati, ta nisu muslimani!''. Ova šaljiva anegdota može biti smiješna, ali je nažalost okviran način razmišljanja koji je prisutan među našim narodom.
Govorio sam o nedostatku misionarskog duha i nedostatku želje za evangeliziranjem od strane pojedinih klerika na našim prostorima. Ne mislim naravno da bi bilo koga trebalo prisiljavati na promjenu vjere služeći se trikovima i prevarama kako to rade neke druge vjerske zajednice i sekte. Naprotiv, ovdje govorim o neprihvaćanju onih koji sami prilaze nama. Fascinantno je da većina obraćenika koje poznajem, do razmišljanja o tome da postanu kršćani uopće nije došla pod utjecajem nekog katoličkog svećenika, nego iz samoinicijativnog čitanja Biblije i druge kršćanske literature, izučavanjem crkvene povijesti, umjetnosti, te usljed nekih natprirodnih fenomena. Treba reći i to da su neki od obraćenika na protestantizam prvo željeli pristupiti Katoličkoj crkvi, ali usljed hladnoče, nepovjerenja i odbacivanja koje su tu doživjeli, odlučili su postati kršćanima u nekoj drugoj zajednici poput Baptističe ili Evanđeoske crkve. 

Po prvi put sam se sa nekim tko želi postati katolik susreo prije petnaestak godina, kada sam preko jednog prijatelja upoznao studenta iz zapadnog dijela BiH. Iznenadilo me njegovo poznavanje kršćanske vjere i veoma dojmio žar s kojim je govorio o tome kako želi biti kršten. On je o sebi već govorio kao o katoliku i zamolio me da ga povežem s nekim od svećenika koje će ga uključiti u katehezu za krštenje. Tu je nastupilo šokantno razočarenje. Otišli smo jednom župniku i razgovarali s njim. Čim je čuo o čemu je riječ ovaj se vidno unezgodio i na sve načine nas se htio što prije riješiti. Bez ikakvog stida je upitao tog mog prijatelja da li želi da se krsti zbog putovnice. Ovaj mu je pristojno objasnio da već posjeduje putovnicu, kao i većina muslimana iz tog dijela Bosne, te da njegov razlog nije nikakve materijalne prirode, nego samo duhovne. Nisam mogao vjerovati koliko se taj svećenik trudio da tog momka odgovori od krštenja. Ne mogu se svega ni sjetiti. Pričao je razne budalaštine poput one da je nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva prestala privoditi k sebi one koje pripadaju drugim vjerama, te da je najbolje da se on u svojoj muslimanskoj religiji potrudi postati što bolji vjernik i što bolji čovjek. Na kraju, kad je vidio da ovaj ne odstupa od želje za krštenjem, velečasni mu je rekao da on ne može pristupiti vjeronauku u toj župi jer nije prijavljen tu, nego da u svom gradu ode tamošnjem župniku i tu pokuša. Dugo nisam za tog mladića čuo, tek prije par godina sam ga našao na facebooku. Živi u Njemačkoj, katolik je i aktivan član župe kojoj pripada.
To je samo jedan od slučajeva antievangelizacije kojima sam prisustvovao. Moj jako dobar prijatelj je također katolik koji potjeće iz muslimanske obitelji. Njemu je jedan svećenik javno rekao ''možeš i papa postati, ali za mene nikad nećeš biti katolik''. Taj će svećenik jednom pred Bogom odgovarati za svoju oholost i bestidnost. Međutim, nisu samo pojedini svećenici takvi, nego i mnogi vjernici. Mislim da ovakva negostoljubivost i apsolutno promašen smisao onoga što u stvari znači biti kršćanin, teško da je prisutna bilo gdje u svijetu osim ovdje kod nas.
Ovaj tekst namjerno nisam želio uljepšavati. Napisao sam ono što sam vidio i doživio. Možda se neki neće složiti. Možda neki imaju drugačije iskustvo. Ipak, nadam se da će možda nekima otvoriti oči i srce te shvate da Bogu nije bitna nacionalna pripadnost nego ono koliko Ga netko nosi u srcu.

''Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?'' (Djela apostolska 11, 17)



V



.