Kako je Agatha Christie pomogla spasiti Tradicionalnu latinsku misu

Poznato je da je misa po predkoncilskoj formi rimskog obreda, uz osobno dopuštenje pape Pavla VI., u Velikoj Britaniji nekako o(p)stala u slobodi služenja sve do današnjih dana, dok se istovremeno svugdje u svijetu, tijekom više od četiri desetljeća, na sve načine potiskivala i zabranjivala. Taj dokument je u narodu ostao poznat pod nazivom ''Indult Agathe Christie''. Interesantno, upravo one Agathe Christie koja je poznata po kriminalističkim romanima i avanturama simpatičnog detektiva Hercula Poirota. Što je još interesantnije ona uopće nije bila katolkinja.

Na portalu poznatog britanskog katoličkog časopisa ''Catholic Herald''. pročitao sam zanimljiv članak o tome, pa sam odlučio prevesti ga i objaviti ovdje.

Časopis ''Universe'' je 26.11.1971. godine, na naslovnoj strani svoje čitatalje izvijestio o sljedećem:

''Od ove nedjelje, prve u adventu, zabranjeno je služiti misu po tridentinskom obredu svugdje u svijetu. Samo u rijetkim i specifičnim slučajevima stariji i umirovljeni svećenici mogu tražiti od svojih biskupa dopuštenje da koriste ovaj obred, ali isključivo privatno (bez naroda).''

Samo par dana kasnije, 2. prosinca, magazin ''The Times'' donosi drugačiju priču pod naslovom ''Papa sankcionira Tradicionalnu latinsku misu u Britaniji''. Ipak, Tridentinska misa je služena u Westminsterskoj katedrali 17. lipnja naredne godine. Bila je to prva u seriji od po dvije godišnje mise na glavnom oltaru uz korištenje starog misala. Najavljene su i mjesečne tradicionalne mise u katedralnoj kripti. Obje serije misa traju do danas, s tim što je mjesečna misa po tridentinskom obredu iz kripte premještena u Gospinu kapelu.

U zadnji tren, čini se, celebracija mise po starom obredu, danas poznatijem kao ''izvanredni oblik rimskog obreda'', ostala je sačuvana ako ništa bar u Engleskoj i Velsu. Kako se to desilo?

Opozicija liturgijskoj reformi i žaljenje zbog nestajanja liturgijske tradicije koja seže još u IV. stoljeće, ako ne i dalje, bila je široko rasprostranjena, budući da radikalna priroda onoga što se činilo u ime II. vatikanskog koncila postaje očita već u šezdesetima. Udruženje ''The Latin Mass Society'', osnovano je još 1965. godine, kada su prvi reformatorski dokumenti iz Rima jasno pokazali da će latinski jezik biti na udaru, a liturgijski eksperimenti uznemiravati vjernike po župama.

Kardinal John Heenan je odredio da se nedjeljom jedna sveta misa slavi na latinskom jeziku po uputi II. vatikanskog koncila, koja kaže: ''Uporabu latinskog jezika treba sačuvati u Rimskom obredu'' (Sacrosanctum Concilium 36.1). Međutim, slavljenje reformirane mise na latinskom ubrzo je shvaćeno kao anomalija, te je odredba povučena 1971. godine. Ta rasprava je za mnoge riješena izborom između nove mise na narodnom i Tridentinske mise na latinskom jeziku.

U vrijeme popustljivosti biskupima i papi, uz papu Pavla VI., koji dovodi vlastiti autoritet u pitanje 1969. godine svojom generalnom audijencijom posvećenoj reformi, bilo je teško procijeniti da će doći do tako teške pogreške: Suzbijanja liturgijske forme o kojoj  je ovisilo tako mnogo teologije, duhovnosti i kulture.

Kardinal Alfredo Ottaviani, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, pokušao je učiniti nešto teološkim pristupom, svojim poznatim ''Interventom'' iz 1969. godine. Profesorica Alexandra Zaina, vodeći član udruženja ''The Latin Mass Society'' pokušala je duhovnim pristupom u pismu Catholic Heraldu, citirajući ''Mediator Dei'' pape Pija XII. U njemu aludirajući na to da duhovne potrebe nisu svakom iste, te da bi trebalo ostaviti otvorena vrata za one koji preferiraju stari oblik mise. Međutim, konačno uspješan pristup bio je kroz treći aspekt liturgije: Kulturu.

To je uspjelo izvanrednom Alfredu Marnau, slovačkom pjesniku koji je u Britaniju doselio 1939. godine. On je, koristeći svoje veze u krugovima svjetske umjetnosti i kulture, prikupio potpise za peticiju koja je izražavala žaljenje za gubitkom starog obreda mise u kontekstu ''povijesti ljudskog duha''.

'' U ovom trenutku ne razmišljamo samo o religijskom ili duhovnom iskustvu milijuna pojedinaca. Riječ je o obredu koji je sa svojim veličanstvenim latinskim tekstom nadahnuo i niz neprocjenjivih dostignuća u umjetnosti - ne samo mističnih djela, već djela pjesnika, filozofa, glazbenika, arhitekata, slikara i kipara u svim zemljama i epohama. Samim tim, dakle, pripada i univerzalnoj kulturi jednako kao i ljudima iz Crkve i formalnim kršćanima.''

Ovaj apel je bio takav da su mu se mogli pridružiti i oni koji nisu katolici, a u ovakvim okolnostima upravo nekatolici bi možda mogli imati veći utjecaj od katolika. Znajući da je vremena veoma malo, Marnau je u svega tri tjedna uspio skupiti potpise preko 50 javnih ličnosti, uključujući zastupnike iz svih velikih političkih stranaka, dva anglikanska biskupa, te nekoliko pisaca, umjetnika i glazbenika. Između ostalih apel su potpisali i Graham Greene, Colin Davis, Iris Murdoch, F.R. Leavis, Malcolm Muggeridge, Yehudi Menuhin i Nancy Mitford. William Rees-Mogg, urednik Times-a, osigurao mu je nacionalnu pozornost.

Međutim, bar kako popularna legenda kaže, posebno je jedan potpis ''zapeo za oko'' papi Pavlu VI., kada mu je kardinal Heenan predao ovu peticiju. Marnau piše da je Pavao VI. tiho ćitao popis potpisnika, a zatim iznenada glasno rekao ''ah, Agatha Christie'', te odmah potpisao odobrenje.

Agatha Christie nije bila katolkinja, ali najpoznatiji lik iz njenih djela ''Hercul Poirot'' jeste i sigurno bi odobrio njezin potpis.

Autor teksta je dr. Joseph Shaw, lider udruženja ''The Latin Mass Society''. Tekst je prvi put objavljen 02.11.2018. godine u magazinu Catholic Herald.

.