''Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. Napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!'' (Luka 1, 39-45)
Da li smo se nekada zapitali, koliko nešto mora biti veliko ili pak poznato da bi bilo korisno za Božju službu? U Knjizi proroka Miheja (5, 1-4) čitamo o malom gradiću Betlehemu koji je, kako se tamo navodi, najmanji među kneževstvima, te iz tog malog mjesta Bog izabire najmanjeg i najslabijeg među braćom. Bira Davida, kojeg postavlja u uzvišenu ulogu u povijesti spasenja.
U četvrtak, tko je bio na svetoj misi, mogao je čuti navještaj Utjelovljenja: Anđeo Gospodnji dolazi u Nazaret, a Marija iz Nazareta pohodi Elizabetu. Zbog čega toliko naglašavam Nazaret? To je grad koji nikada nije spomenut u Starom Zavjetu. Grad, koji se nalazi u istoj onoj Galileji, koju Sveti Matej evanđelist naziva poganskom. Iz gore navedenog vidimo da Bog iz ništa čini sve, iz tame-svjetlost , iz noći-dan. Stoga, osobno smatram, da nitko za sebe ne može reći da je neznatan ili da je pak potpuno nebitan Gospodinu za službu .
Primjer gorljivog službenika imamo u gore navedenom odlomku iz Lukinog evanđelja: Mariju i Elizabetu. Promotrimo taj njihov odnos prepun međusobne ljubavi i poštovanja, ali iznad svega, odnos duboko prožet Bogoštovljem. Osim primarno njihovog odnosa, njih dvije su i slika odnosa Ivana i Isusa. Kako to lijepo primjećuje sveti Ambrozije, u svome tumačenju ovog evanđeoskog odlomka: ''Elizabeta je fizički čula pozdrav , ali se Ivan obradovao zbog otajstva''.
Zastao bih na trenutak i upitao sebe, ali i vas braćo i sestre: Da li sam ja otvoren za suradnju s Božjom milošću? Da li mi je promaklo ovo Evanđelje i ovaj navještaj koji je mogao u meni nešto začeti? Događa li se to da se nakon Evanđelja u meni ništa ne dešava, da ne osjećam nikakvu čežnju za radom na sebi, nikakav ushit? Nemamo nakanu uči u taj odnos. Upravo o važnosti prave nakane govori nam Sveti Ivan Zlatousti koji kaže :“Poput udovice koja je dala samo dva novčića i koja zahvaljujući svojoj nakani nije imala manje zasluga , tako i vi koji kradete dva novčića nećete imati manje krivice od velikih lopova“. Ne želeći surađivati, mi koji smo često fizčki nazočni na molitvama, postajemo oni koji iz riznice potkradamo novčiće. Sveti Toma Kempenac u svome glasovitom djelu „Nasljeduj Krista“, kao razlog takvim simptomima, navodi nedostatak Kristova duha, a nemamo Kristova duha upravo zato što svoj život ne nastojimo suobličiti Kristovu životu.
Vjerovatno se pitate kako je to moguće suobličiti svoj život Kristovom životu? Odgovor nam se sam daje u Pavlovoj poslanici Hebrejima (10, 5-10): ''Vršiti, Bože, volju tvoju''. Poput Krista. Poslušnom vjerom odgovoriti na Božji poziv, predati se potpuno i bezrezervno u ruke Očeve djetinjim povjerenjem.
Drugi primjer nasljedovanja je dakako Marija sama, koja je putokaz i uzor. U ovome svetom vremenu adventa, ali i cijelom našem životu, pozvani smo da nasljedujemo Blaženu Djevicu. Da ju nasljedujemo tako da mi, ovomu svijetu i ovom naraštaju, budemo Marija. Da budemo oni koji će ovome izgubljenom i posrnulom društvu donositi Boga.
Gospodine, ti ne želiš naših prinosa koji su jako često sama forma i mlakost. Daj nam Gospodine svoga Duha, da možemo biti hrabri u ovom svijetu, Boga nositi i pronositi svetu baklju vjere. U ovoj četvrtoj adventskoj nedjelji,kada brojimo još sate do svetkovine Tvoga rođenja, molimo Te da se udostojiš roditi se u našem srcu, da obuzeti tvojim Duhom, suobličujemo naš život Tvome životu, i tako, slijedeći Marijin primjer hitamo drugima donijeti Tebe.
Adnan Petar Mihael Jašarević
.
Nema komentara:
Objavi komentar