Manifest vjere

Danas kada relativizam nemilosrdno guta temeljne ljudske vrijednosti ulazeći već naveliko i u samu Katoličku crkvu, više nego ikad od biskupa i svećenika očekujemo riječi ohrabrenja i potvrde svetog nauka Crkve. Nažalost sve ćešće gledamo i slušamo brojne crkvene velikodostojnike kako među vjernicima šire zablude p(r)odajući se duhu relativizma. Zbog toga je hvale vrijedan istup njemačkog kardinala Gerharda Mullera, velikog teologa i nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere. Njegov ''Manifest vjere'', koji je objavljen prije par dana sažima ono što Crkva naučava već dva tisućljeća i što nikada nije smjelo niti smije sada biti dovedeno u pitanje - istinski nauk Kristove crkve. Nije čudo da je već doživio napade, upravo od onih koji, dodvoravajući se ''duhu relativizma'', nastoje razvodniti crkvenu doktrinu prilagođavajući je liberalnim trendovima koji haraju zapadnoeuropskim dekristijaniziranim zemljama.

Ovaj prijevod ''manifesta vjere'' koji ovdje objavljujemo preuzet je sa web stranice lista Crkva na kamenu

“Neka se ne uznemiruje srce vaše!” (Iv 14,1) 

Suočeni s porastom zbrke u nauku o vjeri, mnogi biskupi, svećenici, redovnici i laici Katoličke Crkve zatražili su od mene javno svjedočanstvo o istini objave. Upravo je vlastita zadaća pastira voditi one koji su im povjereni na putu spasenja. To može uspjeti samo ako oni znaju taj put i sami ga slijede. Ovdje se primjenjuju riječi apostola: “Predadoh vam ponajprije ono što sam primio” (1 Kor 15,3). Danas mnogi kršćani više nisu ni svjesni osnovnih poučaka vjere, tako da postoji sve veća opasnost propuštanja staze prema vječnomu životu. Međutim, ostaje upravo svrha Crkve voditi čovječanstvo Isusu Kristu, svjetlu naroda (v. LG 1). U takvoj situaciji postavlja se pitanje orijentacije. Prema Ivanu Pavlu II., Katekizam Katoličke Crkve jest “pouzdan standard za nauk vjere” (Fidei Depositum, IV.). Napisan je s ciljem jačanja vjere braće i sestara čije se vjerovanje masovno dovodi u pitanje “diktaturom relativizma”. 

 1. Jedan i Trojedini Bog objavljen u Isusu Kristu 

Sadržaj vjere svih kršćana nalazi se u ispovijesti Presvetoga Trojstva. Mi smo postali Isusovi učenici, djeca i prijatelji Božji, krsteći se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Razlika između tri Osobe u Božanskom jedinstvu (KKC, 254) označava temeljnu razliku u vjeri u Boga i slici čovjeka od vjerovanja drugih religija. Religije se ne slažu upravo u tom vjerovanju u Isusa Krista. On je pravi Bog i pravi Čovjek, začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije. Utjelovljena Riječ, Sin Božji, jedini je Spasitelj svijeta (KKC, 679) i jedini Posrednik između Boga i ljudi (KKC, 846). Stoga, Prva Ivanova poslanica govori o onomu koji niječe Njegovo Božanstvo kao o Antikristu (1 Iv 2,22), jer je Isus Krist, Sin Božji, odvijeka istobitan s Bogom, svojim Ocem (KKC, 663). Moramo se s jasnom odlučnošću oduprijeti povratku u drevne hereze, koje su u Isusu Kristu vidjele samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista. On je prije svega Riječ koja bijaše kod Boga i Bog, Sin Očev, koji je preuzeo našu ljudsku narav kako bi nas otkupio i koji će doći suditi žive i mrtve. Njega jedino štujemo u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim kao Jedinoga i Istinitoga Boga (KKC, 691). 

2. Crkva 

Isus Krist utemeljio je Crkvu kao vidljiv znak i oruđe spasenja ostvaren u Katoličkoj Crkvi (KKC, 816). Dao je svojoj Crkvi, koja je “proistekla iz boka Krista usnulog na križu” (KKC, 766), sakramentalni ustroj koji će trajati sve dok se Kraljevstvo ne ostvari u potpunosti (KKC, 765). Krist, glava, i vjernici kao članovi tijela, mistična su osoba (KKC, 795), zbog čega je Crkva sveta, jer je jedan Posrednik osmislio i održao njezinu vidljivu strukturu (KKC, 771). Po njoj Kristovo djelo otkupljenja postaje prisutno u vremenu i prostoru kroz slavljenje svetih sakramenta, osobito u Euharistijskoj žrtvi, svetoj Misi (KKC, 1330). Crkva s Kristovim autoritetom prenosi božansku objavu, koja se proteže na sve elemente nauka, “uključujući i moral, bez kojeg se spasonosne vjerske istine ne mogu čuvati, izlagati ili opsluživati” (KKC, 2035). 

3. Sakramentalni poredak 

Crkva je sveopći sakrament spasenja u Isusu Kristu (KKC, 776). Ona ne odražava samu sebe, nego Kristovo svjetlo, koje sjaji na njezinu licu. Ali to se događa samo kada istina otkrivena u Isusu Kristu postane referentna točka, a ne gledište većine ili duha vremena; jer sam je Krist povjerio puninu milosti i istine Katoličkoj Crkvi (KKC, 819), a On je sam prisutan u sakramentima Crkve. 

Crkva nije udruga koju je stvorio čovjek i za čiju su strukturu njezini članovi glasovali po svojoj volji. Ona je božanskoga podrijetla. “Sam Krist je izvor službe u Crkvi. On ju je ustanovio, on joj dao vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu” (KKC, 874). I danas je valjana apostolska opomena, da je proklet svaki onaj koji naviješta drugo evanđelje, čak i “kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao” neko drugo evanđelje (Gal 1,8). Posredovanje vjere neraskidivo je povezano s ljudskom vjerodostojnošću njegovih glasnika, koji su u nekim slučajevima napustili ljude koji su im povjereni, uznemirujući ih i ozbiljno oštetivši njihovu vjeru. Ovdje Riječ Pisma opisuje one koji ne slušaju istinu i koji slijede vlastite želje, koji laskaju svojim ušima jer ne mogu podnijeti zdrava nauka (usp. 2 Tim 4,3-4). 

Poslanje Učiteljstva Crkve jest “štititi Božji narod od zastranjenja i slaboća” kako bi im “jamčila stvarnu mogućnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru” (KKC, 890). To je posebno istinito u odnosu na svih sedam sakramenata. Sveta Euharistija je “izvor i vrhunac svega kršćanskog života” (KKC, 1324). Euharistijska žrtva, u kojoj nas Krist uključuje u svoju žrtvu na Križu, usmjerena je na najdublje jedinstvo s Njim (KKC, 1382). Stoga Sveto Pismo upozorava u pogledu primanja Svete Pričesti: “Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje” (1 Kor 11,27). “Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja” (KKC, 1385). Iz unutarnje logike sakramenta razumije se da razvedene i civilno ponovo vjenčane osobe, čija sakramentalna ženidba postoji pred Bogom, kao i oni kršćani koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom vjerom i Crkvom, kao i svi oni koji nisu raspoloživi, ne primaju plodonosno Svetu Euharistiju (KKC, 1457), jer ih ne dovodi spasenju. Ovo isticati, odgovara duhovnim djelima milosrđa. 

Ispovijed grijeha u svetoj ispovijedi najmanje jednom godišnje jedna je od zapovijedi Crkve (KKC, 2042). Kada vjernici više ne ispovijedaju svoje grijehe i više ne doživljavaju odrješenje svojih grijeha, spasenje postaje nemoguće; naposljetku, Isus Krist postao je čovjekom da nas otkupi od naših grijeha. Moć opraštanja, koju je Uskrsli Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima u službi biskupa i svećenika, odnosi se i na smrtne i lake grijehe koje počinimo nakon krštenja. Sadašnja popularna praksa ispovijedanja jasno pokazuje da savjest vjernika nije dovoljno formirana. Božja milost nam je dana da bismo mogli ispunili Njegove zapovijedi da postanemo jedno s Njegovom svetom voljom, a ne da bismo izbjegli poziv na pokajanje (KKC, 1458). 

“Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” (KKC, 1589). Svećeničko ređenje “daje mu svetu vlast” (KKC, 1592), koja je nenadomjestiva, jer kroz nju Isus postaje sakramentalno prisutan u svomu spasonosnom djelovanju. Stoga se svećenici dobrovoljno odlučuju za celibat kao “znak novoga života” (KKC, 1579). Radi se o sebedarju u službi Kristu i Njegovu nadolazećem kraljevstvu. U vidu primanja ređenja u tri stupnja te službe, Crkva je “vezana tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće” (KKC, 1577). Zaključiti da je ta nemogućnost nekako oblik diskriminacije žena, pokazuje samo nedostatak razumijevanja za taj sakrament, koji se ne odnosi na zemaljsku moć, nego na predstavljanje Krista, zaručnika Crkve. 

4. Moralni zakon 

Vjera i život jesu nerazdvojni, jer vjera odvojena od djela jest mrtva (KKC, 1815). Moralni je zakon djelo božanske mudrosti i vodi čovjeka k obećanom blaženstvu (KKC, 1950). Prema tome, “znanje o božanskom i naravnom zakonu je nužno” da bi se činilo dobro i postigao taj cilj (KKC, 1955). Prihvaćanje te istine bitno je za sve ljude dobre volje. Jer onaj koji umre u smrtnom grijehu bez pokajanja bit će zauvijek odvojen od Boga (KKC, 1033). To dovodi do praktičnih posljedica u životu kršćana, koje se danas često ignoriraju (usp. KKC, 2270-2283; 2350-2381). Moralni zakon nije teret, nego dio te oslobađajuće istine (usp. Iv 8,32) kroz koju kršćanin korača putem spasenja i koja se ne može relativizirati. 

 5. Vječni život 

Mnogi se danas pitaju koju svrhu Crkva još ima u svom postojanju, kada čak i biskupi više vole biti političari nego naviještati Evanđelje kao naučitelji vjere. Uloga Crkve ne smije se razvodnjavati trivijalnostima, nego se mora naglasiti njezino pravo mjesto. Svako ljudsko biće ima besmrtnu dušu, koja se u smrti odvaja od tijela, nadajući se uskrsnuću mrtvih (KKC, 366). Smrt čini čovjekovu odluku za ili protiv Boga konačnom. Svatko se mora suočiti s određenim sudom odmah nakon smrti (KKC, 1021). Potrebno je ili pročišćenje, ili čovjek ulazi izravno u nebesko blaženstvo i dopušteno mu je vidjeti Boga licem u lice. Također postoji i strašna mogućnost da osoba ostane suprotivna Bogu do samoga kraja, i definitivno odbijajući Njegovu ljubav, “odmah sebe osuđuje zauvijek” (KKC, 1022). “Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas” (KKC, 1847). Vječnost paklene kazne jest strašna stvarnost, koja – prema svjedočanstvu Svetoga Pisma – privlači sve koji “umru u stanju smrtnoga grijeha” (KKC. 1035). Kršćanin prolazi kroz uska vrata, jer “široka su vrata, i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu” (Mt 7,13). 

Šutjeti o ovim i drugim istinama Vjere i poučavati ljude u skladu s time, najveća je obmana protiv koje Katekizam snažno upozorava. Ona predstavlja posljednju kušnju Crkve i vodi čovjeka u religijsku zabludu, “cijenu njihova otpada” (KKC, 675); to je Antikristova prijevara, “sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili ” (2 Sol 2,20). 

Poziv 

Kao radnici u Gospodinovu vinogradu, svi imamo odgovornost prisjetiti se tih temeljnih istina držeći se onoga što smo i sami primili. Želimo se ohrabriti da odlučno pođemo putom Isusa Krista, kako bismo zadobili vječni život slijedeći Njegove zapovijedi (KKC, 2075). 

Zamolimo Gospodina da nam kaže kako je velik dar katoličke vjere, kroz koji otvara vrata vječnoga života. “Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grješničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima” (Mk 8, 38). Stoga smo predani jačanju vjere ispovijedajući istinu koja je sam Isus Krist. 

Nama također, a osobito nama biskupima i svećenicima, upućene su riječi kada Pavao, apostol Isusa Krista, daje ovu opomenu svomu suputniku i nasljedniku, Timoteju: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kada ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!” (2 Tim 4, 1-5). 

Neka nam Marija, Majka Božja, isprosi milost da ostanemo nepokolebljivo vjerni u ispovijedanju istine o Isusu Kristu. 

Sjedinjeni u vjeri i molitvi

.

+ Gerhard kardinal Müller

Preuzeto sa stranice  https://www.cnak.ba
Za Crkvu na kamenu tekst je preveo Mario Glibić

-