Paenitemini et credite Evangelio

Prošlog tjedna smo započeli s vremenom Korizme. To je vrijeme promišljanja, posta, pokore, dublje molitve i rekli bi smo čišćenja vlastite duše da bi se dostojanstveno pripremili za blagdan Uskrsa. Ovaj poziv na ''čišćenje'' ne odnosi se samo na nas pojedinačno kao osobe, nego i na cijelu Crkvu kao jedinstveno tijelo. Crkva to čišćenje treba danas možda više nego ikada prije u povijesti. Vjerovatno ovo što sam napisao zvuči malo pretjerano, ali kada sagledamo sve što nam se događa zadnjih par desetljeća, primijetit ćemo koliko je situacija alarmantna.

Svakodnevno nas uznemiruju vijesti o raznoraznim skandalima koji potresaju Crkvu, a te vijesti dolaze iz cijelog svijeta i šire se poput epidemije neke teško izlječive bolesti. Crkveni poglavari na momente izgledaju poput očajnih doktora koji kao da nemoćno dižu ruke od oboljelih, a obiteljima govore kako čine sve da to sprijeće i nađu lijek. Svjetski mediji u zadnje vrijeme naprosto bruje o Katoličkoj crkvi, a materijala za vijesti imaju napretek. Nažalost, onog negativnog materijala koje im u ruke serviraju sami crkveni prelati svojim (ne)djelima. Svakako je zastrašujuće čitati i slušati tako zle stvari o nečemu prema čemu osjećamo neizmjernu ljubav, ali ipak, sa stvarnošću se treba hrabro suočiti. Postoji problem, a što je najstrašnije Vrh katoličke crkve izgleda toliko zbunjeno u vezi toga kako riješiti taj problem, da se s pravom zapitamo s kolikom oni ozbiljnošću uopće prihvaćaju svoju službu na koju su izabrani i svoje poslanje u narodu na koje su zavjetovani. Naravno, ponovno se moramo dotaknuti najstrašnijih stvari koje su zadesile Crkvu u modernom dobu, a to su slučajevi svećeničke pedofilije, koji se iznova ''rađaju'' i kako je krenulo u skorije vrijeme sigurno neće prestati.

Katolički biskupi i svećenici često upozoravaju na medijsku ''invaziju mržnje'' koja se obrušava na njih. Po njihovim riječima, neki kao da su jedva dočekali da se desi nešto negativno pa da o tome pišu i time diskreditiraju Crkvu. Postavlja se pitanje zašto se tako rijetko piše o onome dobrome što Crkva čini, a tako često o zlu i negativnostima u i oko nje. Ovdje pomalo sami sebi upadamo u usta jer Crkvi je u prirodi da čini dobro. To ne može biti nikakva senzacija, to je njena narav i samo to je od Krista poslana da čini. Ništa zlo nije spojivo s njom. Upravo iz tog razloga za medije i jeste senzacija sve negativno što odudara od naravi Crkve, a toga je u skorije vrijeme sve više i više.

Već sam spomenuo, zbunjenost i neobjašnjivu neodlučnost koju vidimo kod najviših crkvenih velikodostojnika u suočavanju s ovim problemom, da se s pravom brinemo kuda ovo sve vodi. Ništa se ovdje nije desilo odmah, niti se išta može predstaviti kao iznenađenje. Zar je trebalo čekati da mediji raskrinkaju kardinala McCaricka da bi se nešto učinilo povodom njegovih zločina iako su priče o njemu kolale već desetljećima. Uzaludno je sada postavljati pitanja kako je moguće da je jedna takva osoba, umjesto da ide u zatvor, dogurala do prvog čovjeka Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama i mjesta u kardinalskom zboru. Na to sigurno nećemo naći odgovor. Međutim, s pravom se pitamo zašto mu je aktualni papa Franjo ukazivao toliko povjerenje. Iako je već neko vrijeme McCarrick boravio u izolaciji pod nekom vrstom sankcija, papa Franjo je od njega tražio savjete prilikom imenovanja novih biskupa u S.A.D-u, a imao je i vrlo važnu ulogu u pripremanju kontroverznog dogovora sa paralelnim katoličkim strukturama u Kini, koje su pod apsolutnom kontrolom komunističke vlasti.

Američki vjernici su zadnjih mjeseci javno izražavali nepovjerenje u svoje biskupe. Mnoštvo katoličkih udruga tražilo je od Vatikana da se u istražni proces uključe i laici, te predstavnici organa vlasti. Međutim, umjesto toga, u Vatikanu je sazvan skup američkih biskupa koji bi trebali pripremiti smjernice kako se dalje postaviti prema problematici svećeničke pedofilije. Ovako nešto je van svake pameti s obzirom da se među tim istim biskupima nalaze i oni koji su optuženi za ignoriranje i zataškavanje ovih zločina. Pa kakve onda oni smjernice mogu donijeti? Jedino smjernice o daljem prikrivanju dokaza i pokušaji da se pobjegne od pravde. Ostaje nam i pismo nekadašnjeg Nuncija u S.A.D. - u, nadbiskupa Vigana, u kojem je javno prozvao papu Franju da, ne samo da je znao za McCarricka i ništa nije poduzeo povodom toga, nego je čak i dokinuo restrikcije pod koje je, po Viganovim riječima, Benedikt XVI. stavio kardinala McCarricka. Papa na ove ozbiljne optužbe uopće nije reagirao.

Nije tu samo u pitanju bivši kardinal McCarrick, koji je nakon žestokog pritiska javnosti ipak laiciziran. Ima tu još toga. Papa Franjo je na Sinodi za obitelj, prije tri godine, osobnim izborom, kao jednog od sinodalnih otaca, imenovao belgijskog kardinala Daneelsa, koji je javno priznao da je obiteljima žrtava svećenika pedofila, nudio novac za njihovu šutnju. Australski kardinal George Pell imenovan je vatikanskim tajnikom za ekonomske poslove iako se već dugo zna da se protiv njega vode optužnice za seksualno zlostavljanje maloljetnika, te je prije nekoliko dana na australskom sudu proglašen krivim za ta zlodjela i ići će u zatvor. Papa je dugogodišnjeg McCarrickovog najbližeg suradnika, Kevina Farella, doveo u Vatikan, proglasio kardinalom, te nedavno imenovao i Kamerlengom. Ime kardinala Farella se osim uz McCarricka dovodi u vezu sa još jednim silovateljem i zlostavljačem maloljetnika, Marcelom Macielom, utemeljiteljem Legionara Kristovih, čiji je član kardinal Farell dugo bio. U isto vrijeme su sa najviših funkcija u Vatikanu potjerani kardinali Piacenza, Canizares, Burke, Rylko i Muller iz razloga što su prekonzervativni ili pretradicionalni. Ovako ispada da su Vrhu Crkve poželjniji zaštitnici pedofila nego zaštitnici tradicije i pravovjerja. Bezbroj je pitanja na koja očekujemo odgovore, ali tih odgovora nema. Papa Franjo oštro osuđuje kriminal i zločine u Crkvi i poziva na ''nultu toleranciju'' prema počiniteljima tih zlodjela, ali nekako te riječi nemaju dovoljnu jačinu. Gube se u moru novih slučajeva koji poput duhova izranjaju iz prošlosti i pune naslovne strane svjetskih medija. Same riječi više ne znače ništa, čekaju se djela.
Šta se događa sa Svetim ocem? Kakvim ljudima je on to sebe okružio? Očigledno njegovi savjetnici ne rade dobro svoj posao. Nedavno je nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Gerhard Muller, vjerovatno dao odgovor na to pitanje, rekavši da je najveći papin problem taj što su ljudi koje on smatra velikim prijateljima ustvari njegovi najveći neprijatelji. Postojanje raznoraznih lobija u Vatikanu, među kojima su posebno aktualne glasine o postojanju tzv ''gay lobija'' sigurno doprinose širenju razdora i nepovjerenja. O postojanju ''gay'' lobija'' govorio je i papa Benedikt XVI., a sve ćešće o tome čujemo iz usta mnogih biskupa i kardinala koji se odluče izaći u javnost s time. Ako se uzme u obzir da je mnogo veći procenat seksualnog zlostavljanja od strane svećenika nad dječacima i mlađim muškarcima nego nad djevojčicama i osobama ženskog spola, poblematika homoseksualnih svećenika postaje sve jasnija.
Mnogo toga prljavog uvuklo se među zidove Crkve i samo vatra Duha Svetoga može spaliti tu nečistoću. Mi, vjernici, moramo reći svoja mišljenja, izraziti zabrinutost, kritiku, postavljati pitanja, ali neuporedivo više od svega toga moramo moliti za Crkvu. Ona nas treba, a korizma je najbolje moguće vrijeme da molitvom, postom i pokorom od Boga zatražimo spas.


V.

.