Koliko je uistinu velik čovjek

Promatrajući ovo sve što se dešava oko nas u zadnjih par mjeseci, rekli bi da nikada u povijesti čovjek nije bio suočen sa vlastitom malenošću i bespomoćnošću kao sada. ''Velikom'' čovjeku, koji se umislio da je mnogo veći, veličanstveniji i moćniji nego što u stvarnosti jeste, došao je ''maleni'' virus i bacio ga na koljena. ''Veliki'' čovjek, koji se u svojim ''velikim'' djelima, vidljivim čak i iz svemira, nastoji izdignuti iznad sebe samoga, sada vapi za milošću i strepi za vlastitu egzistenciju, a sve zbog ''malenog'' virusa kojeg se može vidjeti jedino uz pomoć mikroskopa. Taj ''maleni'' virus ulio je strah u ljudska srca, ne samo zbog ove epidemije, koja će prije ili kasnije proći, nego i zbog onoga što će vrlo vjerovatno doći nakon nje, a to su teške ekonomske posljedice, socijalni nemiri i zebnja od povratka ove iste ili pojave neke nove bolesti. 

Mnogi bi rekli ''veliki'' čovjek odbacio je Boga, postao je sam sebi svrha, ubijedio je sebe da ništa ne može izmaći njegovoj kontroli. ''Veliki'' čovjek preuzeo je ulogu ''gospodara'' prirode, pa je počeo sistemski uništavati sve i svašta da bi sebe izdigao iznad svega što postoji. Primjera je bezbroj: od rijeka, jezera, mora i oceana punih smeća, otrova i kemijskog otpada, Hirošime, Nagasakija, Černobila i drugih nuklearnih katastrofa koje je čovjek prouzročio, uništavanja mnogih životinjskih i biljnih vrsta, uništavanja šuma koje su pluća našeg planeta, otrovnih plinova koji zagađuju nebo i zrak koji udišemo, megalomanske gradnje objekata na mjestima gdje oni nikada ne bi smjeli biti, isušivanje rijeka i jezera (najočitiji primjer je nekadašnje Aralsko jezero koje je isušeno i pretvoreno u pustinju), trajno uništavanje tla, pa do genetičkog inženjeringa i eksperimentiranja sa rodnom prirodom živih bića... ''Veliki'' čovjek se umislio da na to ima pravo. ''Veliki'' čovjek se umislio da je veći od Boga samoga. Međutim, ''veliki čovjek'' uopće nije velik. Kao što vidimo, u očima prirode manji je od mikroskopskog virusa.

Postavlja se pitanje da li je ovo Božja kazna za sve zlo koje čovjek čini. Odgovor na to ipak glasi: NE! Bog ne kažnjava ljude, nego mi sami sebe kažnjavamo svojom neodgovornošću, neposlušnošću i arogancijom. Da se manje novca i vremena ulagalo u prozivodnju oružja i propagandu smrti, a više u medicinu i zaštitu života, do ove situacije sa virusom Covid19 ne bi ni došlo, međutim ni sad, dok strah i smrt haraju svijetom ljudi nisu u stanju biti disciplinirani. S obzirom da vakcine i lijeka još nema ni na vidiku, jedini način da se ova pošast pobjedi je izbjegavanje okupljanja većeg broja ljudi i na taj način sužavanje prostora virusu da se širi. Ipak, ''veliki'' čovjek ni to nije u stanju da sprovede u djelo. Kao primjer ljudske neodgovornosti navodim činjenicu da uprkos odredbama o zabrani svih javnih okupljanja ljudi na jednom mjestu, jako je mnogo onih koji to ne poštuju. O tome dovoljno govori primjer ilegalnih noćnih klubova, restorana, kockarnica i bordela u većini zemalja, čak i onih najpogođenijim virusom, poput Italije i Španjolske. Na takav način se svjesno ljudi izlažu riziku zaraze koju će odnijeti sa sobom kući i na taj način možda čak i ubiti sebe ili što je vjerojatnije svoju majku, oca, djeda, baku ili nekog drugog čiji je imunitet slabiji.

Treba li ''veliki'' čovjek Boga?  Najbolji odgovor na to pitanje je slučaj o kojem sam prije par dana pročitao o mladiću iz Španjolske koji je prije nekoliko mjeseci zbog nekakvih osobnih stavova službeno napustio Katoličku crkvu, da bi nedavno umro od posljedica ovog virusa u bolnici, dozivajući na samrtnoj postelji svećenike da se izmiri s Bogom i da mu udijele posljednju pomast, međutim svećenika u toj bolnici nije bilo.  ''Veliki'' ljudi na samrtnoj postelji ipak shvate da nisu ''bogovi''.

Prije nekoliko mjeseci po talijanskim crkvama nošeni su drveni idoli južnoameričkog paganskog božanstva tzv. Pachamame koja predstavlja ''boginju plodnosti'' i stavljani su ispred oltara ljudima da im se ''dive''. Međutim, ne donesoše ti kipovi nikakvu plodnost ni divotu, a kako je počela ova situacija sa Korona virusom, nestali su iz crkava i vijerni puk je ponovo ničice pao pred oltare jedinoga pravoga Boga da moli za milost i oproštaj.
Iz crkve Sv. Marcela je prije nekoliko dana u vatikansku baziliku Sv. Petra doneseno raspelo koje je 1522. godine zaustavilo širenje kuge u Rimu. Papinu molitvu i obraćanje svijetu prenosili su brojni mediji. Jezovito je bilo to veče gledati potpuno prazan Trg Sv. Petra i papu Franju samog kako skrušeno moli pod tim raspelom. Taj prikaz potpuno samog pape kako po ogromnom pljusku korača prema bazilici Sv. Petra prelazeći prazan Trg, te njegov vapaj ''Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji'', nekako najbolje oslikava malenost čovjeka pred Bogom.

Kako u svemu ovome treba da se ponaša jedan vijernik - katolik? Iznad svega, mora da bude primjer drugima u disciplini i odgovornošću, strpljivo noseći križ. Dešava se nešto što se nikada do sada, čak ni u najgorim povijesnim situacijama, nije desilo, a to je, da se u mnogim zemljama Svete mise ne služe sa narodom da bi se interakcije među ljudima smanjile i time izbjegla zaraza. Brojni zbog toga trpe, jer ne mogu pristupiti sakramentima, posebice svetoj pričesti i ispovijedi. Međutim, to je žrtva koju moramo podnijeti. Nama katolicima je ovo posebno teško razdoblje jer je za nas Sveta misa mnogo više od obične molitve, to je susret sa živim Bogom u Euharistiji. Ipak, ovo vrijeme trpljenja možemo primiti kao prigodu za pokoru i kontemplativniju molitvu. Moramo još snažnije moliti, ne samo za spas od smrti i završetak ove epidemije, nego i za obraćenje svijeta.
Nalazimo se u vremenu Uskrsa, kada se posebno prisjećamo Isusove muke i trpljenja, prikažimo onda i vlastite kušnje, strahove i boli pred križ Kristov. Budimo odgovorni, disciplinirani i poštujmo mjere koje su nam odredili oni koji bolje znaju od nas u kakvoj opasnoj situaciji se nalazimo, ali ne budimo očajni, ne dopustimo da nas strava i mrak beznađa obuzme, nego naprotiv, nastojmo buditi duh nade i svjetla u ljudima oko sebe. Bilo je i težih epidemija i bolesti od ove, prošle su one, proći će i ova. Budimo onda upravo mi Katolici prvi koji ćemo priteći u pomoć onima koji su se našli u žalosti ili siromaštvu. Bit će jako mnogo onih koji su izgubili svoje najdraže i onih koji su izgubili poslove, te tako ostali bez sredstava za život. Nemojmo ih zaboraviti, nego budimo uz njih i pomozimo im kako god znamo i umijemo. Naše kršćanstvo bit će na testu. Isusov poziv da budemo uz one koji trpe daje nam prigodu da ponovo oživimo ono što bi uistinu trebala biti vjera kršćanska. Ne trebamo se bojati činiti dobro, Bog će biti uz nas. Kad sve ovo prođe, pokušajmo biti bolji ljudi.

Domine, exaudi nos.



V