Prilkom zvanične posjete Berlinu, u četvrtak 22. septembra/rujna u poslijepodnevnim satima papa Benedikt XVI se susreo sa 15 najviših predstavnika Židovske zajednice u Njemačkoj, predvođene njenim predsjednikom Dieterom Graumannom. U svom obraćanju, papa se prisjetio posjeta sinagogi u Kölnu prije 6 godina i govora rabina Teitelbauma o ''pamćenju, kao jednom od glavnih temelja koji su potrebni ako želimo graditi mirnu budućnost'
Sveti Otac se auditoriju obratio ovim riječima:
Danas, pronalazim sebe u samom središtu podsjećanja, užasnog podsjećanja na to da je s ovog mjesta, Shoah, istrjebljenje naših sugrađana Židova planirano i organizirano. Prije nacističkog terora u Njemačkoj je živjelo oko 500 000 Židova, koji su sačinjavali važnu komponentu njemačkog društva. Nakon II svjetskog rata Njemačka je smatrana ''zemljom Shoaha'' i za njih je tu postalo praktično nemoguće živjeti. U početku je bilo izuzetno teško uložiti napore da se ponovno pokušaju uspostaviti stare židovske zajednice iako su se sa istoka Židovi kao pojedinci ili cijele obitelji počeli ponovo doseljavati. Mnogi od njih su zbog toga željeli ići dalje, posebno u S.A.D ili Izrael i tamo započeti novi život.
Ovdje se također moramo prisjetiti i ''Kristalne noći'', koja se desila 09. i 10. novembra/studenog 1938. godine. Samo rijetki su mogli u punoj mjeri uvidjeti takav čin prezira prema čovječanstvu, poput rektora berlinske katedrale, Bernharda Lichtenberga, koji je, dok je napolju sinagoga gorjela, sa propovjedaonice vikao da je i to kuća Božja. Nacistički teror je bio baziran na rasističkom mitu koji je bio sastavni dio odbacivanja Boga Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog, Boga Isusa Krista i svih koji vjeruju u Njega.
Navodno ''svemogući'' Adolf Hitler je bio paganski idol, koji je želio zauzeti mjesto biblijskog Boga, Stvoritelja i Oca svih ljudi. Odbacivanje obzira prema Bogu ljude uvijek čini i neobazrive prema ljudskom dostojasntvu također. Šta je sve čovjek u stanju uraditi kada odbaci Boga i kakav izraz lica poprima narod koji opovrgava Boga, slike užasa koncentracijskih logora na kraju rata su pokazale.
Crkva osjeća veliku bliskost sa Židovskim narodom. II vatikanskim koncilom i deklaracijom ''Nostra Aetate'', neopozivom obavezom da se nastavi put dijaloga, stvoreno je ozračje bratstva i prijateljstva. Ovo vrijedi za Katoličku crkvu kao cjelinu, a naravno također i za Katoličku crkvu u Njemačkoj, koja je svjesna svoje posebne odgovornosti u ovom pogledu. Slijedeći ovaj kontekst spomenuo bih nekoliko inicijativa za jačanje odnosa između Židova i Kršćana, kao što su ''Tjedan bratstva'', ''Forum Židova i Kršćana'', te za židovsko-kršćanski dijalog povijesni susret iz ožujka 2006. kojem je prisustvovao i kardinal Walter Kasper.
Mi kršćani moramo postati i još više svjesni naše povezanosti sa židovstvom. Za kršćane je nemoguć prekid u povijesti spasenja. Spasenje dolazi iz Židovskog naroda. Kada se Isusov konflikt sa židovstvom onog vremena pogrešno tumači kao kršenje Starog Zavjeta, to je potrebno reducirati na ideju oslobađanja od pogleda na Toru kao robovsko vršenje rituala i izvanjskih obreda. U biti, Isusov govor na Gori ne dokida Mojsijev zakon, nego otkriva njegove skrivene mogućnosti i ističe temeljitije potrebe da se oni ostvare. To nas vodi ka najdubljem izvoru ljudskog djelovanja, do srca, gdje se pravi izbor između onoga što je čisto i onoga što je nečisto, mjesta gdje vjera, nada i ljubav nastavljaju cvjetati.
Poruka nade koja se nelazi u knjigama hebrejske Biblije i kršćanskog Starog Zavjeta je preuzeta i prenošena na različite načine i od židova i od Kršćana. Nakon stoljeća antagonizma, sada, ako želimo pravilno razumjeti Božju volju i Njegovu riječ, na to moramo gledati kao na zadatak da ova dva načina ponovnog čitanja biblijskih tekstova – kršćanski način i židovski način – unesemo u dijalog jednog s drugim. Usred sve sekularnijeg društva taj dijalog mora služiti jačanju naše zajedničke nade u Boga. Bez te nade društvo gubi svoju ljudskost.
(Tekst papinog govora preveo Vladimir Fučec)
.
Nema komentara:
Objavi komentar